Dvije priče iz stvarnog svijeta

Jedna: srednjovjekovni grad zvan Ghent. Ostaci drevne opatije st. Bava su javni muzej. Zvuči logično; ovdje je započela povijest tog grada. Ali lokalna je samouprava morala srezati njen budžet, pa je lokalitet zbog premalo posjetitelja zatvoren. Nekoliko godina nije se događalo ništa. Koga briga? A onda su ljudi iz četvrti zaključili da je to velika šteta, da prelijepa srednjovjekovna blagovaonica i vrt ostanu skriveni pred javnim životom. Poduzimaju nešto jer takvu ljepotu treba dijeliti sa svima. Pokreću građansku inicijativu i organiziraju predavanja i koncerte u opatiji. Stvar prerasta u vrlo uspješnu organizaciju. Dvadeset godina kasnije oko 150 volontera organizira više od 200 javnih događaja, koji su privukli hiljade ljudi. Stvoreno je živo novo urbano zajedničko dobro.

Druga: velika zemlja zvana Njemačka. U 1990-ima država je struju proizvodila uglavnom iz nuklearne energije i fosilnih goriva. Četiri velike njemačke elektroprivredne kompanije čak i u svjetlu promjena klime misle da je jedini put naprijed nastaviti uobičajenim tokom. Ulaganje u obnovljive izvore energije predmet je ismijavanja. Stoga se građani okupljaju i pokreću vlastite energetske inicijative, uglavnom zadruge za obnovljivu energiju (Renewable Energy Source Cooperative – REScoops).

Ta se ideja u gradovima i selima pokazuje zaraznom, te zajedno počinju mijenjati energetski sistem. Danas je polovina novih sistema obnovljive energije u Njemačkoj u vlasništvu građana i njihovih organizacija. Nazovimo to mrežom lokalnih zajedničkih dobara koja se prostire širom države.

Nikad nećeš ići sam

Ovi su primjeri istiniti, ali prikazuju samo pola priče.

U Ghentu su susjedi morali zahtijevati ključ opatije. Nadležni državni činovnik, vjerojatno vizionar, nije im ga samo dao, već je i dodao: “Takvu opatiju nitko ne može nadahnuti tako kao četvrt”. Nekoliko odjela lokalne samouprave aktivno je poduprlo građansku inicijativu, na primjer tako što su oglašavali njihove aktivnosti u biltenu službenog centra četvrti. Nadležni vijećnik morao je poduprijeti svoje državne činovnike, koji su činom povjerenja jednostavno predali ključeve; za neko vrijeme taj je aranžman postao trajan.

U Njemačkoj se toliki broj REScoop-ova moglo osnovati zahvaljujući poticajnom pravnom okviru, sa stabilnim otkupnim cijenama za obnovljivu energiju isporučenu u elektroopskrbnu mrežu. Taj je zakon, donesen 1990., deset godina kasnije objedinjen s ambicioznim Zakonom o obnovljivoj energiji (i drugim dalekosežnim vladinim političkim mjerama). Kad je kasnije došlo do financijske krize, ulaganje u sisteme obnovljive energije nije više bilo tek civilizirana gesta, već financijski pametan potez.

Ekologisti, zajedno s liberalima i socijalistima, priznaju da je optimalna kombinacija sastavnica tržišta, države i autonomije.

Ova dva primjera slažu se s istraživanjem o građanskim inicijativama provedenim u Nizozemskoj. Na ovaj ili onaj način svi se moraju oslanjati na potporu vlasti, bilo u vidu prostora potrebnog za njihove aktivnosti, zemlje za urbanu poljoprivredu ili nešto novca. Kao što ćemo razložiti, ta potpora ne predstavlja problem, već vitalan dio demokracije.

U tim pričama nedostaje još jedna dimenzija: ona privredna. Ljudi u Njemačkoj koji proizvode vlastitu obnovljivu električnu energiju prodaju je na tržištu, koliko god ono jako bilo regulirano. I nasreću, kad nema vjetra ili sunca, mogu kupovati energiju koja dolazi iz drugih izvora ili zemalja. Čak i ako “Susjedima Opatije” upravljaju volonteri, oni moraju plaćati svoje račune. Tako da tokom svojih aktivnosti vode kafić, koji je, iz belgijske perspektive, financijski najočigledniji potez.

Kompleksno mišljenje

Krenimo dalje od primjera, prema općoj društvenoj debati. Ukoliko, na primjer, razmotrimo mišljenja o tome kako bismo trebali organizirati stambeno zbrinjavanje, ona su uglavnom raspoređena na spektru između dvaju suprotstavljenih gledišta. Na ljevici se smatra da je vlada najbolja opcija da ga se pravično organizira. S druge strane, desnica tvrdi da samo tržišta mogu optimalno alocirati stambene jedinice. Na višoj razini, mnogo je komentatora pad Berlinskog zida u 1989. protumačilo kao pobjedu za desnu stranu tog spektra. Konkretno, u zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva to je dovelo do postupnog ukidanja javnog socijalnog stambenog zbrinjavanja i prenošenja domova za starije i nemoćne iz javnog u ruke privatnog sektora.

Dok sve više i više građana poduzima vlastite inicijative, izazov je za vlade da se pretvore u partnersku državu, kao što se već događa u Bologni i Ghentu.

Od značaja je to što su rasprave o tome, kao i o drugim društvenim pitanjima, zarobljene u okviru lijevo-desno, unutar kojega radikalna ljevica bez ikakve kritičke analize bez iznimke kao rješenje gura vlast, a desnica, jednako tako nekritično, nalazi vrijednost samo u tržišnom pristupu privatnih tvrtki. Kao da građanin – nosilac demokracije – može samo promatrati sa strane, nemoćan da predloži rješenja za društvene potrebe. Ostajući pri pitanju stambenog zbrinjavanja za starije, argumente za građanske inicijative, poput naprimjer Abbeyfield houses, rijetko se čuje u središtu debate. Inicijativa Abbyfield houses rođena je u Britaniji 1956. kao odgovor na rastući društveni problem: sve veći broj starijih ljudi u siromašnim četvrtima Londona više nije mogao dostojanstveno samostalno živjeti. Danas britansko Društvo Abbeyfield upravlja 700 domova sa 7.000 starijih osoba, uz pomoć 10.000 volontera.[1] Abbeyfield je koncept kolektivnog života i volonterskog pokreta koji se već primio u mnogim zemljama.

Ovim se ne kani implicirati da su građanske inicijative lijek za sve izazove; ali one mogu biti važan dio budućnosti ako budemo voljni proširiti svoj obzor. Ovi primjeri jasno pokazuju da imamo tri osnovne opcije kako da se suočimo s tim izazovima i organiziramo društvo. Ovo prošireno shvaćanje društva može se vizualno prikazati sljedećim trokutom. Spektar o kojem se govorilo gore u stvari predstavlja tek linija u dnu trokuta.

Svaki ugao predstavlja jedno ekstremno društvo: potpuno tržišno orijentirano društvo, društvo kojim u potpunosti upravlja država; ili društvo kojim isključivo upravljaju autonomni građani. Unutar tog trokuta može se smjestiti kako neko društvo formulira odgovor na neku društvenu potrebu – poput one za domovima za starije i nemoćne.

Kao što je istaknuo filozof Philippe van Parijs, s tim proširenim obzorom dolazimo do srži političke ekologije, jer ovaj prikaz pokazuje koliko je prevladavajući diskurs u našem društvu (koji se kreće između više države ili više tržišta) uzak, budući da se odvija samo na vodoravnoj liniji trokuta. Kad se konceptualizira tri kutne točke, s autonomijom gore kao vertikalnom dimenzijom, smjesta postaje jasno da se, kad liberalna odnosno socijalistička logika veličaju važnost tržišta odnosno države, one ne zalažu samo za manje države odnosno manje tržišta, već također i za manju autonomnu sferu. Ali postoji i treća perspektiva, koja naglašava autonomne aktivnosti, pa time i manju uključenost tržišta i države. Vodoravna os ‘lijevo-desno’ tipična je za moderno industrijsko društvo; tranzicija od te linije prema vrhu trokuta obilježje je aktualnog postindustrijskog društva koje promiče druge oblike participacije u društvenom životu iz perspektive autonomije, prije nego novca i rada. Upravo je to polje zajedničkih dobara.

Snaga društvene inovacije

Perspektiva autonomije ključni je element političke ekologije (ekologizam). Što se drugih dvaju načina razmišljanja tiče, iz zelene perspektive nije poželjno satjerati društvo u ikoji pojedinačni kut tog trokuta. Ekologisti, zajedno s liberalima i socijalistima, priznaju da je optimalna kombinacija sastavnica tržišta, države i autonomije. Istovremeno, njihovo gledište jasno se razlikuje od liberalnog i socijalističkog pristupa. Autonomija za ekologe predstavlja radosni potencijal zajedničkog oblikovanja svijeta. Autonomija je u suprotnosti spram jednostrane individualizacije: radosno oblikovanje uvijek se vrši u suradnji s drugima. Stoga ekologisti govore o povezanoj autonomiji: mogu se ostvariti i graditi svijet u kojem ću živjeti samo kroz plodonosnu povezanost s drugima, koja također uključuje i dimenziju skrbi, kako međusobne, tako i za svijet u kojem živimo i za naš živi planet. Ova je perspektiva povezana uz ideju starateljstva: naša sloboda da djelujemo i mijenjamo svijet istovremeno implicira i osjećaj odgovornosti za nj.

Poticanje i održavanje zajedničkih dobara zahtijeva aktivnu državu koja razvija nove institucije koje građanima omogućavaju angažiranje na tranzicijskim projektima

Ne može se podcijeniti važnost autonomne sfere kao izvora društvenih inovacija; mnoga rješenja za socijalne izazove ne potječu od države ili biznisa, već od kreativnih građana. Već spomenuta inicijativa Abbeyfield housing dobar je primjer, kao i društvene inovacije poput dijeljenja automobila, inicijative za organsku poljoprivredu i GSR.[2] A tko je izgradio prve vjetrenjače za proizvodnju električne energije? Bili su to građani koji su razvijali pozitivnu alternativu nuklearnoj energiji u zemljama poput Danske i Irske. Trokut pokazuje da se političku ekologiju ne može svesti na zaštitu okoliša. Ekologisti ne žele samo poštivati granice zemljinog ekosistema; oni istovremeno teže i većoj neovisnoj društvenoj sferi u kojoj ljudi mogu koristiti svoje sposobnosti bez miješanja tržišta ili države. Krajnji je cilj dobar život za sve.

Od javno-privatnog do javno-civilnog partnerstva

Kako pokazuju ovi primjeri, većina inicijativa građana na ovaj ili onaj način se oslanja na suradnju s državom. To nije problem: to je budućnost. Neoliberalni režim posljednjih trideset godina nalagao je da je najbolji pristup organiziranju bilo čega u društvu pristup zasnovan na tržištima i takmičenju. To je dovelo do široke lepeze javno-privatnih partnerstava, koja uglavnom vode tome da vlada ispušta iz ruku određena polja političkog odlučivanja, a građani kroz poreze previše plaćaju za pružene usluge. Opet, trokut jasno pokazuje alternativni, budući način razvoja: javno-civilno partnerstvo. Dok sve više i više građana poduzima vlastite inicijative, izazov je za vlade da se pretvore u partnersku državu, kao što se već događa u Bologni i Ghentu. Tu političari svoj izborni okrug ne promatraju kao regiju kojom se upravlja odozgo, već kao zajednicu građana s mnogo iskustva i kreativnosti. Ostavljajući za sobom politiku odozgo, oni razvijaju oblike su-stvaranja i su-proizvodnje. U Ghentu su građani unutar okvira participatorne klimatske politike razvili koncept “živih ulica”: sami su odlučili ponovo zauzeti svoje ulice, i na mjesec-dva se riješiti svih automobila. A lokalna se samouprava pobrinula za sve nužne mjere da se to zbude zakonito i sigurno. S javno-civilnim partnerstvima, jedno podcijenjeno područje na trokutu društvenih mogućnosti istražuje se na pozitivan način.

Institucionalna raznolikost za otporna društva

S ponovnim oživljavanjem zajedničkih dobara postalo je jasno da postoji treći temeljni način da se društvo razvija i organizira. Usredotočen na osnovni princip autonomije, on ima vlastitu logiku koja se sastoji od specifičnih oblika društvenih odnosa zasnovanih na recipročnosti i suradnji. Više je nego vjerojatno da će nove inicijative za zajednička dobra sačinjavati ključan dio preobrazbe u socijalno-ekološko društvo. Istovremeno, ne bi bilo mudro težiti čistom “komonizmu”. Upravo kao i s komunizmom i neoliberalizmom, društvo zasnovano na samo jednom od triju pristupa organizaciji nije sposobno nositi se sa širokim spektrom ozbiljnih izazova s kojima se danas suočavamo. No bez obzira na to, poticanje i održavanje zajedničkih dobara zahtijeva aktivnu državu koja razvija nove institucije koje građanima omogućavaju angažiranje na tranzicijskim projektima na siguran način, tako da njihova autonomija i kreativnost mogu procvjetati. Zajedno s drugim inovacijama,  dio tog novog okvira socijalno-ekološke sigurnosti za 21. stoljeće mogao bi biti i univerzalni temeljni dohodak.

Nezaobilazna vrijednost pokreta zajedničkih dobara leži u tome što on poboljšava i uvećava institucionalnu raznolikost društava, jednu od ključnih karakteristika otpornosti. To je vjerojatno najvažniji argument na političkoj razini u prilog zajedničkim dobrima. Na ravni toga tko smo i kako smo povezani, on stimulira temeljnu sposobnost ljudi da surađuju i skrbe o sebi i međusobno. Što ljepše možemo sanjati nego da građani svoju slobodu iskoriste da svoju budućnost uzmu u vlastite ruke?

Njihova je strast nepobjediva.

 

 

[1]     Website društva ga ovako opisuje: “Stanari su pojedinci stariji od 55 godina koji žele zadržati kontrolu nad vlastitim životima. Zajedno stvaraju prijatnu, sigurnu životnu okolinu koja društveno obogaćuje. U kući živi koordinator koji može pružiti pomoć ako ustreba.”

[2]     Grupe solidarne razmjene – skupine ljudi koji zajedno kupuju hranu od lokalnih proizvođača i poljoprivrednika.