Kaskadirajuće smanjenje upotrebe energije 

Trenutni manjak energije u Evropskoj uniji najverovatnije nije privremen, a najsiromašnijima u Evropi to najteže pada. Koliko god to pokušavale, vlade država članica neće moći da reše ovaj problem oslanjajući se na nova fosilna goriva, nuklearnu energiju i ponovo aktivirajući termoelektrane koje sagorevaju ugalj. Moraće da pronađu načine da evropska društva troše manje energije. Sven Ore razmatra koncept „energetske trezvenosti“ i istražuje kontrolisano racionisanje, te progresivnu naplatu za upotrebu energije, kao načine upravljanja smanjenjem upotrebe energije, koji su i dalje socijalno pravedni. 

Kako je prekinuto dostavljanje ruskog gasa Evropi i preti nadolazeća energetska kriza, racionisanje energije se vraća iako se to radi krišom. Kako bi se izbegao sukob sa ideološkim temeljima našeg društva, koje je naviklo na obilje, verovatnije je da ćemo čuti izraze poput „smanjenje potrošnje“, „upravljanje potražnjom“, „dovoljnost“, pa čak i „energetska trezvenost“. 

Ali, šta zapravo znači energetska trezvenost? I, čak i ako ostane donekle tabu tema, da li principi ograničenog racionisanja mogu da ponude alternativu trenutno rastućem energetskom siromaštvu, koje se javlja usred ekoloških kriza? 

Termin „trezvenost” ima posebno značenje za ekologe. Za filozofa Ivana Iliča, radikalnog mislioca, čiji su tekstovi inspirisali novonastali pokret političke ekologije, trezvenost prenosi antiproduktivističko shvatanje društva, koje se zasniva na etici „zajedništva” (conviviality), koja podstiče ljude da održavaju nezavisne i kreativne odnose jedni s drugima, kao i sa svojom okolinom. Kako je napisao u knjizi „Alatke za zajedništvo“ (Tools for Conviviality) 1973. godine:„Ljudi će ponovo da otkriju radosti trezvenosti i koliko može da bude oslobađajuća štednja, isključivo ako ponovo nauče da zavise jedni od drugih, a ne od energetskih sluga”. 

Kada se primeni na energiju, trezvenost prikazuje dugoročnu političku viziju društva koje je osnaženo da izađe iz ciklusa ponavljanih kriza tako što će postati manje zavisno od energije. To ne znači jednostavno reći da „mi” treba da trošimo manje, kao da društvene nejednakosti ne postoje. Naprotiv, ona nas izaziva da postignemo strukturne promene u korišćenju energije, koje su istovremeno demokratske i društveno pravedne. 

Trezvenost ili dovoljnost? 

 Na prvi pogled, korišćenje termina trezvenost može se pomešati sa borbom protiv alkoholizma. To je lično iskusio francuski zeleni mislilac Lik Semal, jedan od autora značajne knjige „Sobriété énergétique”, tokom svojih prvih sastanaka sa lokalnim organizacijama. Ali, kada se nesporazum otkloni, metafora ostaje. Kao i sa alkoholom, kao civilizacija imamo žeđ za energijom. I jedno i drugo treba da se proizvode na pravi način, da se pažljivo biraju i konzumiraju u umerenim količinama, a, kao i alkohol, zloupotreba energije može biti razorna za fizičko okruženje i društvene strukture. 

U engleskom govornom području, termin „energetska dovoljnost” se češće koristi od „trezvenosti”. Za potrebe ovog teksta, oba termina će se smatrati jednakim. Oba pojma prikazuju potrebu da se kaže „dosta je” i da se stvori alternativa nezasitoj potrošnji i rasipanju energije u našim društvima. 

Proizvodnja i potrošnja energije u Francuskoj, što uključuje i utelovljenu energiju uvoza, neprekidno raste od 1945. godine. Različite politike za upravljanje energijom su isprobavane od 90-ih godina 20. veka, pa čak i ranije, ako se uzmu u obzir kampanje protiv rasipanja iz 70-ih godina, ali te politike su se ili fokusirale isključivo na energetsku efikasnost ili su bile samo performativne politike. 

Ista je priča i za energetske politike Evropske unije. Istraživačica Marija Edvardson, 2012. godine, nije uspela da pronađe nijedan tekst Evropske komisije koji se direktno bavi konceptima energetske trezvenosti ili dovolјnosti2. Deluje kao da se malo toga promenilo od tada. Čak i kada se ti pojmovi jave, njihova upotreba odražava zabunu sa idejom energetske efikasnosti. 

Dominantni diskurs o štednji energije je i dalje duboko ukorenjen u paradigmi rasta, gde su tehničke inovacije dominantne. To najjasnije izražava uticajan rad američkog društvenog teoretičara Džeremija Rifkina o „trećoj industrijskoj revoluciji”. Prema njegovim predviđanjima, tehnologija interneta i obnovljivi izvori energije omogućiće stotinama miliona ljudi da proizvode sopstvenu zelenu energiju. Ove decentralizovane infrastrukture zameniće naše zastarele sisteme, koji se zasnivaju na nuklearnoj energiji, gasu i uglju. Ovaj novi svet međusobno povezanih tehnologija stvoriće milione poslova i „bezbroj novih dobara i usluga”, čime će se prouzrokovati ekonomski rast. 

U ovom kontekstu, štednja energije se posmatra kao mogućnost koja nam je otvorena tehničkim inovacijama, kojima mogu da se smanje troškovi proizvodnje i da se ubrza razvoj novih tehnologija, čime bi se prešlo ka dekarbonizovanoj ekonomiji. Energetska efikasnost dalje pomera granice rasta, što na kraju dovodi do veće svetske potrošnje energije. Upravo ova logika je navela francuskog predsednika Emanuela Makrona da u februaru 2022. godine izjavi da Francuska mora da „raste u trezvenosti” kako bi smanjila potrošnju energije za 40 odsto. On je naveo da se to može postići „bez samoodricanja”, pomoću „inovacija i transformacije naših industrijskih procesa”. 

Za ekologe poput Lika Semala, ovo ne podstiče nastanak društva o kojem su sanjali. Energetska dovoljnost za kakvom teže jeste politička. Ona se tiče pravedne raspodele napora u smanjenju potrošnje energije, a ne razvoja tehnoloških inovacija. Za njih, dovoljnost znači preispitati svetske zahteve energije. Da bismo to postigli, moramo, takođe, da preispitamo i ekonomske temelje naših demokratija. 

„Prirodni ugovor” kao dodatak društvenom ugovoru 

U kapitalističkim demokratijama, pristup energiji izražava se ili kao pravo za najsiromašnije ili kao sloboda koju najbogatiji mogu da priušte. Kao takvi, napori da ove demokratije postanu više zelene, što podrazumeva usvajanje politika koje smanjuju globalnu potrošnju energije, izazivaju osećaj nesigurnosti kod nekih, a kod drugih osećaj da su njihove slobode i način života ugroženi. Energetska trezvenost, stoga, zahteva da se društveni ugovor revidira kako bi ograničenje resursa konačno bilo uzeto u obzir i kako bi se kolektivno definisalo šta zapravo znači da je nečega „dovoljno”. Filozof Mišel Ser ovo naziva „prirodnim ugovorom”. 

Cilj je da se smanje nejednakosti, što je postignuto stvaranjem novih mehanizama solidarnosti, koji se zasnivaju na oskudici resursa, a ne na njihovom izobilju. Ideja dovolјnosti predstavlja izazov koji rasprave o energiji može načiniti opipljivijim i zahteva preispitivanje pojmova jednakosti i pravde kroz prizmu potrošnje energije. 

Svrha takve politike je da se na demokratski način predvidi ono što ekonomista Kristijan Arnsperger i filozof Dominik Borg opisuju kao „prisilni povratak na dovoljnost, koristeći nejednake i nasilne metode, koje uništavaju autentično ljudsko dostojanstvo”. Drugim rečima, rast energetskog siromaštva u trenutnoj krizi. 

Racionisanje i kolektivna dovoljnost 

 Evropska istorija pokazuje mnoge primere politika kontrolisanog racionisanja, bilo tokom ratova ili tokom ekonomskih šokova nastalih zbog nafte. Matilda Zuba3, čije nalaze autor ovde sumira i parafrazira, opisuje politike racionisanja u Francuskoj tokom Prvog i Drugog svetskog rata, kao i u Holandiji tokom naftne krize 1973. godine. Vlade su sasvim sposobne da odlučno i pravedno intervenišu na tržištu kada je to potrebno. Međutim, građani te politike isključivo prihvataju ukoliko mogu da obezbede pravednost za najsiromašnije i sigurnost za najbogatije. 

U Francuskoj se racionisanje i dalje povezuje sa nemačkom okupacijom tokom Drugog svetskog rata, kada je korišćena kao deo sistema uspostavljanja nemaštine. Ali, francusko iskustvo racionisanja4 dvadeset pet godina ranije, tokom Prvog svetskog rata, pokazuje kako se ona, takođe, može koristiti za borbu protiv socijalne nepravde i prekomerne potrošnje.5 

Rat je 1915. godine izazvao inflaciju cena prehrambenih proizvoda i uglja. Prvi korak vlade u pokušaju da se to reši uključivao je obavezivanje trgovaca da u izlozima, pored sopstvenih, istaknu i prosečne cene hrane. Međutim, troškovi su nastavili da se povećavaju, a tenzije u stanovništvu su se pojačavale. Kao reakcija na ovo, vlada je 1916. godine odlučila da postavi gornje granice cena, prvo za šećer i ugalj, a zatim postepeno i za druge osnovne namirnice. No, čak ni to nije uspelo da suzbije sve veće nejednakosti. 

Godinu dana kasnije, Parižani su zahtevali od vlade da ode korak dalje i uvede racionisanje uglja. Uprkos početnom otporu većine u skupštini, doneta je odluka da se ograniči količina koju više klase mogu da kupe, čime je obezbeđen pristup svima. Ova politička odluka bila je dobro prihvaćena od strane javnosti koja više nije mogla da priušti resurs koji je postao redak i previše skup. Značajno je napomenuti činjenicu da je vlada tek kao poslednju meru i pod pritiskom javnosti uvela određivanje cena i količina. 

Kako bi se sprovelo racionisanje uglja, bilo je neophodno uraditi značajnu administrativnu reorganizaciju. Ministarstvo naoružanja je određivalo nacionalnu raspodelu uglja putem Nacionalne kancelarije za ugalj, koja je zatim organizovala distribuciju na nivou departmana. Ključni princip ovog pristupa je bio „jedna vatra po domaćinstvu”što je, naravno, bio metod da uskrati mogućnosti bogatih. Domaćinstva sa više članova mogla su dobiti blago uvećane količine uglja, što je, uglavnom, išlo u korist radničke klase. 

Političke rasprave u parlamentu i senatu o uvođenju racionisanja uglja sukobile su interese uglavnom ruralnih proizvođača i vlasnika sa interesima mahom urbanih potrošača i radnika. Na kraju je ova javna intervencija u tržištu i u privatnoj sferi uspela da ublaži raskole u društvu i da očuva zajedništvo do kraja rata. 

Racionisanje je bilo karakteristično i za naftne krize 70-ih godina prošlog veka. Kada je izbio Jomkipurski rat 1973. godine, OPEK je uveo naftni embargo na zemlje koje su podržavale Izrael, što je uključivalo i Holandiju. Cene nafte su se učetvorostručile kao posledica, a holandske vlasti morale su brzo da reaguju. Od novembra 1973. godine, nedeljom je bila zabranjena vožnja privatnih automobila. U januaru 1974. ova zabrana je zamenjena racionisanjem nafte putem sistema kupona. Cilj ove mere, koju su podržale naftne kompanije i vlada Den Uyla, bio je smanjenje potražnje u skladu sa padom uvoza, odnosno za 30 procenata. Međutim, racionisanje je ukinuto nakon mesec dana kada se uvoz nastavio. Vlada je, ograničavanjem brzine na putevima, potom nastavila svoj program smanjenja potrošnje energije. 

U našem trenutnom kontekstu, pretpostavka da bi racionisanje energije uspešno predvidelo iscrpljivanje nafte, smanjilo emisije gasova sa efektom staklene bašte i ograničilo ljudske aktivnosti, koje uzrokuju gubitak biodiverziteta, potpuno je razumna. Ali, koliko bi bilo izvodljivo da se uvede racionisanje energije izvan ratnog stanja ili aktivne krize? Kontekst iznad predstavljenih istorijskih primera se razlikuje od našeg trenutnog na barem dva načina. Prvo, ekološka kriza nije privremena. Cilj uvođenja politike dovoljnosti bio bi da se uspostavi „nova normalnost“. Drugo, danas je zavisnost od energije veća nego ikada ranije. Posebno, izgleda da je nafta nemoguća za zamenu u transportnom sektoru ukoliko se ne pokrenu duboke promene u infrastrukturi i uslugama mobilnosti. 

Od energetske krize ka „novoj normalnosti“ 

 Kada se vratimo u sadašnjost, poremećaji snabdevanja Evrope ruskim gasom su izazvali značajan porast cena. Ovaj rast cena je najviše pogodio najranjivije slojeve društva i primorao vlade EU da preduzmu niz hitnih mera, kao što su ograničavanje cene energije, smanjenje stope PDV-a, porezi na dodatni profit, vanredni porezi na energetske kompanije, uvođenje i subvencionisanje socijalnih davanja za porodice koje imaju srednje-niži nivo prihoda i energetski dodaci za domaćinstva i preduzeća. 

Zajednička osobina svih ovih mera jeste da se one isključivo fokusiraju na cene dok se količina i upotrebe ne dovode u pitanje. Ne pravi se razlika između zagrevanja vode za tuširanje i za privatni bazen, niti između kilometra koji se pređe na putu do posla i onog koji se pređe iz turističkih razloga. Upravo to je srž problema. Kako da se opravdaju subvencionisanja kilovat-časova koji su iskorišćeni u besmislene ili čak u raskošne svrhe? Kako možemo da pristanemo da kolektivno plaćamo za prakse koje su nespojive sa našim ekološkim obavezama? 

Rešenje za ovaj problem jeste progresivna tarifa na energiju, koja nam omogućava da diferenciramo različite upotrebe. U ovom sistemu, prvi potrošeni kilovat-časovi su jeftini, a zatim cena raste u fazama. Progresivna tarifa tako garantuje zadovoljenje osnovnih potreba, dok veliki potrošači posebno plaćaju. Poznata izreka politikologa i novinara Pola Ariesa objašnjava ovaj pristup – besplatna upotreba i skupa zloupotreba. 

Nije tajna da potrošnja energije, a time i emisije CO2, kao i drugi ekološki uticaji, raste sa prihodima. Stoga, progresivna tarifa je ujedno i socijalna tarifa. Kako bi očuvali i povećali našu kolektivnu moć za dostojan život, ovaj princip se može primeniti i na preduzeća i industrije na osnovu njihovog uticaja na ekologiju, društvo i ekonomiju. 

Prilikom intervjua sa ljudima koji nevoljno podnose energetska ograničenja u svom svakodnevnom životu, Lik Semal je otkrio da objašnjavanje ovog koncepta ponekad dovede do toga da oni preokrenu društvenu stigmu, koja se povezuje sa ovim pitanjem: „Prekomerna potrošnja je privilegija bogatih, dok ograničavanje može biti vrlina najsiromašnijih. Tako se politički rađa ideja ekoloških nejednakosti, koja ide ruku pod ruku s kritikom ekonomskih nejednakosti“. 

Još radikalniji način da se energija pravedno raspodeli jeste putem ličnih kvota. Politički analitičar Dejvid Fleming je 1996. godine predložio sistem domaćih trgovinskih kvota (Domestic Tradable Quotas). Prema ovom predlogu, na nacionalnom nivou se određuje karbonski budžet, zatim se on deli na pojedinačna prava na emisije. Svi bi u datom društvu dobili prava na emisije potrebne za kupovinu goriva ili električne energije, što bi se ostvarivalo uz uobičajeno novčano plaćanje. Bilo bi dozvoljeno prodati i kupiti, ali ne bi mogla da se izdaju nova prava na emisije, čime bi se prouzrokovao efekat redistribucije. 

Razvijene su brojne varijante ove ideje, uključujući i ličnu trgovinu ugljenikom, lične dozvole za ugljenik i trgovinu emisijama konačnih korisnika. Predlozi za ovakve šeme su čak i izazvali značajno interesovanje Vlade Velike Britanije početkom ovog veka. Međutim, tokom nemira i finansijske krize 2008. godine, britanska vlada je izjavila da je to „preuranjena ideja“ i odustala od nje. 

Kaskadirajuće smanjenje upotrebe energije 

 Paradoksalno, čini se da što više dato društvo troši energiju, to su ljudi manje svesni njene materijalnosti. Obilje energije pretvara upravljanje energijom u privatno pitanje, dok njena nestašica energiju vraća u političko pitanje. U igri sa nultom sumom, potrošnja jedne osobe može da bude urađena na račun druge. Ova međuzavisnost predstavlja prvu fazu politizacije. 

Ipak, društveni ugovor neće biti dovoljan. Pristup postepenog smanjivanja količina agregata zahteva vrstu „prirodnog ugovora“Kako priroda, nažalost, ne može da sama sebe zastupa, granice bi morale da se postave umesto da ih nametne neko spolja. Međutim, upravo je svrha političkih institucija da organizuju i odrede raspodelu, kao i da odrede potrebu i da postave prioritete u korišćenju. 

Drastična ograničenja putovanja, uvedena tokom pandemije kovida-19, pokazala su da je moguće da se ove politike brzo sprovedu, ali i da takve mere ističu nejednakosti u društvu koje mogu da spreče ljude da ih prihvate. Dugotrajne i efikasne politike racionisanja je moguće realizovati ako se uzmu u obzir iskustva grupa koje se svakodnevno suočavaju sa oskudicom. Ukoliko se uspostavljanje pravednih i ujedinjenih mehanizama za organizovanje energetskog racionisanja (poput progresivnih energetskih tarifa) završi neuspešno, može da dođe do široko rasprostranjenih društvenih sukoba izazvanih nestašicama. 

U trenutku pisanja ovog teksta, rat u Ukrajini dovodi do velike energetske krize. Dok države usvajaju mere za podršku ljudi sa niskim prihodima, jasno je da se ovde ne radi samo o pitanju cene, već i o korišćenju i snabdevanju, što donosioce politika usmerava ka racionisanju. U Francuskoj, termin „sobriété” više nije ružna reč. Sam predsednik Emanuel Makron obećao je „plan de sobriété énergétique“ kojim će se odvojiti od ruskog gasa u julu 2022. godine. 

Još jednom, politike dovoljnosti se sprovode kao odgovor na krizu. U knjizi Sobriété énergétique autori postavljaju pitanje da li su naše demokratije zaista sposobne da proaktivno izaberu energetsku dovoljnost kao sredstvo kojim će se ostvariti istinski ekološko društvo. Međutim, ne može da se spori da je energija predmet demokratske debate. Zabrinutost za današnju cenu energije ne bi smela da zaseni dve velike krize, koje su pred nama: krhkost načina kojim se snabdevamo energijom i potrebu da se organizuje velika energetska revolucija, koja će nužno podrazumevati dovoljnost. 

Korišćenje energije, kao ograničenog resursa, trebalo bi da doprinese opštem svetskom dobru. Izgradnja sistema raspodele energije, koji će napraviti razliku između načina korišćenja, najbolji je način da se istovremeno odgovori na rast cena energije i njenu prekomernu potrošnju. Kako piše ekološka sociološkinja Matilda Zuba:„Nezamislivo? Neizvodljivo? Ne baš, u stvari smo to već radili ranije”.

Vodonik: zeleno rešenje ili energetski kolonijalizam?  

Usred evropske trke ka obnovljivim izvorima energije, Evropska unija je sklopila partnerstvo sa Čileom kako bi obezbedila uvoz zelenog vodonika. Brisel i Santjago ističu strateške i ekonomske koristi ovog partnerstva, ali u stvarnosti, negativni efekti projekata u vezi sa vodonikom već su vidljivi u pojedinim delovima Čilea.

Godine kada se zeleni vodonik slavio kao rešenje za dekarbonizaciju su sada iza nas. Tokom 2020. i 2021. godine, nekoliko zemalja – uključujući Čile, iz kojeg i pišem – postavile su sebi cilj da postanu globalni energetski akteri kroz proizvodnju zelenog vodonika. Jedan od glavnih pokretača ovog interesa bila je odluka Evropske komisije da vodonik učini ključnim elementom u ostvarivanju evropskih ciljeva dekarbonizacije. Različite politike EU doprinele su ubrzanju trke za razvoj infrastrukture za proizvodnju i transport vodonika, kako unutar tako i izvan kontinenta. Danas već možemo videti prve rezultate tih napora izvan evropskih granica. 

Promocija vodonika u Čileu osvetljava dinamiku koju Evropa razvija sa potencijalnim proizvođačima željenih 10 miliona tona obnovljivog vodonika, koje planira da uveze do 2030. godine. Prve najave komercijalnog izvoza proizvoda povezanih s vodonikom već predstavljaju rane znake ekološke nepravde i energetske kolonijalizacije. Potraga za pravednom tranzicijom zahteva da bogatije zemlje odustanu od težnje ka neograničenom rastu – čak i kada je taj rast označen kao „zeleni”. 

Čile: prioritet izvoza 

Vodonik je svestran element: koristi se u raznim industrijskim procesima, kao što su proizvodnja eksploziva i đubriva, prerada hrane i obrada metala. Međutim, velika većina današnje proizvodnje vodonika zasniva se na fosilnim gorivima. Zbog toga postoji potreba za prelaskom na „zeleni” ili ugljenično-neutralni vodonik, za koji se očekuje da će igrati vodeću ulogu kao gorivo budućnosti. U obliku samog vodonika, njegovog derivata amonijaka ili ugljenično-neutralnih e-goriva (koja prvo sakupljaju CO₂ iz okruženja, a zatim ga oslobađaju prilikom sagorevanja), vodonik se posmatra kao rešenje za energetske procese, koje je teško elektrifikovati. Da bi bio „zelen”, potrebna su dva ključna elementa: nekonvencionalni, obnovljivi izvori energije, poput vetra i sunca, i voda visokog stepena čistoće. 

Međutim, veliko obećanje vodonika ima visoku cenu za svaku zemlju koja želi da postane izvoznik. Energija neophodna za proizvodnju zelenog vodonika i derivata poput amonijaka direktno je u konkurenciji sa domaćim potrebama za resursima. Posebno zabrinjava to što proizvodnja vodonika povećava potražnju za vodom u Čileu, zemlji koja se već suočava sa ozbiljnom nestašicom ovog resursa. 

Za građane Čilea ovi izazovi su najvidljiviji u rastućoj ceni električne energije. Cene energije nastavljaju da rastu uprkos sve većem udelu obnovljivih izvora poput solarne i vetroenergije u nacionalnoj mreži. Čile je nedavno počeo da povećava račune za struju kako bi otplatio dugove energetskim kompanijama, nastale tokom prethodnih zamrzavanja cena. Iako je zemlja zaista bogata „energijama budućnosti”, taj potencijal nije doveo do obilja jeftine energije za građane. 

Posebno zabrinjava to što proizvodnja vodonika povećava potražnju za vodom u Čileu, zemlji koja se već suočava sa ozbiljnom nestašicom ovog resursa. 

Mnogi Čileanci – naročito na hladnijem jugu zemlje – koriste drvo za ogrev, što šteti javnom zdravlju i šumskim ekosistemima. Ovo je, pre svega, posledica nedostatka pristupačne električne energije, što je dovelo do značajnih nivoa energetskog siromaštva. Zašto se onda „zeleni” vodonik favorizuje kao izvozni proizvod? 

Odgovor leži u korporativnom preuzimanju eneregetskog tržišta. Ekomodernistička fantazija o vodoniku kao jeftinoj i obilnoj energiji – koju ilustruje tvrdnja predsednika Gabrijela Borića: da bi jedan jedini region u Čileu mogao da pokrije 13% svetske potražnje za zelenim vodonikom – zasniva se na „zeleno-kapitalističkim” idejama o „win-win” rešenjima. U teoriji, snadbevanje Evrope bi trebalo da dovede do razvoja „lokalnih centara” i otvaranja novih radnih mesta. Međutim, ponašanje prvih kompanija za zeleni vodonik u zemlji predstavlja sasvim drugačiju priču. 

Tokom 2023. i 2024. godine, Ministarstvo energetike izradilo je radni plan za zeleni vodonik kao dopunu strategiji zelenog vodonika Čilea, objavljenoj 2020. godine, koja je definisala viziju budućnosti ove industrije. Plan priznaje zabrinutost koju su izrazile različite interesne strane zbog prebrzog razvoja sektora zelenog vodonika. Javne primedbe na prvobitnu strategiju istakle su, između ostalog, ozbiljne nedostatke u pristupu postavljanju proizvodnih ciljeva. Glavni problem bio je što rizici i uticaji industrije nisu bili proučeni pre nego što su usvojeni ciljevi eksploatacije, koji daleko prevazilaze nacionalne kapacitete obnovljivih izvora energije. Danas, na primer, Čile raspolaže sa 34 gigavata ukupnog instaliranog kapaciteta, dok je strategija iz 2020. predviđala povećanje kapaciteta povezanog sa proizvodnjom vodonika na 300 gigavata do 2050. godine – skoro devet puta više. 

Zabrinutost građana u vezi sa planom za zeleni vodonik u Čileu ukazuje na koren problema: nedemokratsko poreklo same strategije. Početnu konsultaciju koju je sprovela kompanija McKinsey & Co. radi procene buduće konkurentnosti Čilea u oblasti zelenog vodonika, nisu uopšte uzimane u obzir kao parametri socioekološke dimenzije – poput kapaciteta za skladištenje i usklađenost korišćenja resursa sa drugim potrebama, na teritorijalnom nivou. 

Prekršena prava i ugroženi ekosistem 

Dva regiona u Čileu već danas nude korisne pouke o „tranziciji” koju vode korporativni interesi iza zelenog vodonika. Prvi je region Antofagasta, na severu zemlje, gde je snadbevanje zelenim vodonikom i amonijakom, namenjeno lokalnim rudarskim aktivnostima, povezano sa očekivanjima o budućem izvozu. Neki projekti su „integralni”, što znači da objedinjuju solarne elektrane, fabriku vodonika i izvoznu infrastrukturu u jednu singularnu celinu. Drugi se predstavljaju kao „zeleni”, iako su direktno povezani sa nacionalnim eletroenergetskim sistemom, koji se i dalje ne zasniva u potpunosti na obnovljivim izvorima energije. Time ze zamagljuje značenje pojma „zeleni” vodonik, koji zavisi od toga da li je energija korišćena za njegovu proizvodnju obnovljiva – što je, samo po sebi, veoma ograničen kriterijum održivosti. 

Pored činjenica da postrojenja za proizvodnju vodonika zahtevaju veće količine vode (dobijene povećanjem desalinizacije morske vode ili preradom otpadnih voda), sinteza zelenog vodonika dodatno opterećuje solarne i vetroelektrane. Zbog toga su autohtone zajednice u oblasti Puna de Atakama prinuđene da se brane ne samo od „litijumske groznice”, već i od širenja solarnih i vetrofarmi na svoje teritorije. Prošle godine, zajednica Likan Antaj Antakameña iz mesta Peine javno je osudila izgradnju novih energetskih postrojenja na teritoriji koja je deo njihove istorijske baštine. Oni su protestovali jer je ustupak za javno zemljište dodeljen bez prethodnog konsultovanja sa zajednicom. 

Ono na šta ova zajednica ukazuje nije izuzetak. Ni za jedan solarni projekat koji je trenutno u izgradnji ili u radu u regionu Antofagasta nije sprovedena procena uticaja na životnu sredinu (Environmental Impact Assessment), odnosno mehanizam kojim se utvrđuju značajni uticaji projekata na okolinu. Umesto toga, korišćen je blaži postupak, izjave o uticaju na životnu sredinu (Environmental Impact Statement), što znači da zakonom zagarantovana prava i zaštite – kao što je obavezno konsultovanje sa autohtonim zajednicama prema Konvenciji 169 Međunarodne organizacije rada (MOR) – nisu poštovani na način na koji je to propisano. 

U mestu Taltal, na jugu regiona Antofagasta, planirane su brojne vetroelektrane i hibridna postrojenja koja kombinuju vetar i sunčevu energiju. Tamo narod Čango traži načine da odbrani svoje teritorijalno nasleđe, koje je ugroženo i u unutrašnjosti Pampa, i na obali, gde su predloženi veliki projekti zelenog vodonika. Posebno zabrinjava upotreba desalinizovane vode budući da Čile ima slabu regulativu kada je reč o korišćenju morske vode u industrijske svrhe. Ribarima na obali Antofagasta raste frustracija zbog narušavanja morskog ekosistema, dok ne postoje mehanizmi za merenje uticaja brojnih i sve intenzivnijih industrijskih aktivnosti. 

Zbog toga su autohtone zajednice u oblasti Puna de Atakama prinuđene da se brane ne samo od „litijumske groznice”, već i od širenja solarnih i vetrofarmi na svoje teritorije.

Još jedan region, gde su posledice trke za zelenim vodonikom već vidljive, jeste Magaljanes, na krajnjem jugu zemlje, gde se nalazi prvi čileanski pilot-projekat za e-goriva. Kompanija Highly Innovative Fuels (HIF) Global jedina je do sada prijavila uspešan komercijalni izvoz ugljenično neutralnih goriva iz te oblasti. Prva isporuka, ograničena na 24.600 litara sintetičkog benzina, obavljena je u novembru 2023. godine. 

Južni region očekuje i niz „integrisanih” megaprojekata zelenog vodonika, uključujući vetroparkove, luke, gasovode i postrojenja za desalinizaciju vode. Među njima je i nedavno objavljeni integrisani projekat za proizvodnju i izvoz zelenog amonijaka, vredan 11 milijardi dolara. Projekat, koji obuhvata 194 vetroturbine, finansira konzorcijum HNH, sastavljen od kompanija AustriaEnergy, Copenhagen Infrastructure Partners i Ökowind. To je samo jedan od 18 projekata zelenog vodonika planiranih za region Magaljanes. Neki od tih projekata nalaze se zabrinjavajuće blizu područja zaštićenih zbog svoje visoke ekološke važnosti, poput obalnog močvarnog područja Bahía Lomas, koje ima status Ramsar lokaliteta (označava močvarna područja od međunarodnog značaja). 

Energetsko gomilanje 

Eksploatacija vodonika održava mnoge probleme koje postavlja i vađenje litijuma – oba procesa odgovaraju potrebama dekarbonizacije Globalnog severa. Litijum i vodonik zauzeli su centralno mesto u nedavno potpisanom Naprednom okvirnom sporazumu između EU i Čilea, koji ima za cilj da obezbedi „bolji pristup čistim sirovinama i gorivima”. Međutim, dok Nacionalna strategija za litijum, koju je pokrenuo predsednik Borić, uključuje snažnu državnu komponentu – stvaranje Nacionalne kompanije za litijum i razvoj javno-privatnih partnerstava pod nadzorom državnih preduzeća poput Codelco – sektor vodonika se odvija uz mnogo manju ulogu države. 

Glavne aktivnosti vlade do sada su se svodile na promociju komercijalnih sporazuma o saradnji i na formiranje fondova za bogatstvo radi podsticanja privatnih investicija. Iako se državni pristup po pitanju litijuma može opisati kao donekle „progresivniji” (uz netačne tvrdnje o „nacionalizaciji litijuma”, što je demantovalo Ministarstvo rudarstva), strategija objavljena 2023. godine nije uključivala nikakav demokratski proces niti konsultacije sa zajednicama koje žive na teritorijama bogatim litijumom. Te iste godine, više od 100 mreža i zajednica javno je osudilo Nacionalnu strategiju za litijum zbog kršenja prava autohtonih naroda, uključujući ona zagarantovana Konvencijom 169 Međunarodne organizacije rada (MOR). 

Nedvosmislena politička podrška čileanske vlade industriji vodonika prati se obećanjima o značajmim ekonomskim koristima, posebno kada je reč o otvaranju radnih mesta. Na primer, Čileansko udruženje za zeleni vodonik tvrdi da bi broj radnih mesta povezanih sa ovim sektorom mogao dostići 80.000 do 2030. godine. Ipak, organizacije građana, poput Građanskog panela o vodoniku u Magaljanesu, upozoravaju da se takve tvrdnje i korporativna obećanja moraju posmatrati s oprezom. Često, kako ističu, kompanije svoje projekte predstavljaju ranjivim zajednicama, koje već pate of loših javnih usluga, dajući ponude i obećanja koja je teško odbiti. 

Pre godinu dana, isti panel je pozvao na „diskusiju o usklađenosti predloženog društvenog i teritorijalnog razvoja sa instalacijom H₂ industrije”. Članovi mreže istakli su da bi veliki broj planiranih projekata u regionu Magaljanes mogao ugroziti vrste koje su u kritičnom statusu ugroženosti, poput pluvianellus socialis i drugih ptica. 

Kompanije svoje projekte predstavljaju ranjivim zajednicama, koje već pate of loših javnih usluga, dajući ponude i obećanja koja je teško odbiti. 

Primenjivanje određenih alata za praćenje i uključivanje savetodavnih tela u radni plan za zeleni vodonik za 2024. godinu nije uspelo da znatno doprinese rešavanju osnovnih problema ove industrije: plan i dalje podstiče iste proizvodne ciljeve postavljene u opšte kritikovanom programu iz 2020. godine. Dok se razvoj zelenog vodonika promoviše kao hitan i dok se tvrdi da je potrebno iskoristiti savršen dati momenat, socioekološki kolektivi sve više dovode u pitanje „zeleni” karakter ove energije. Pored toga, sukobi će se verovatno i dalje pojačavati, s obzirom na agresivnu razmeru projekata usmerenih na izvoz vodonika i njegovih derivata. 

Alternativni modeli 

Ko ima pravo i na koju količinu energije? Da li je pravedno da jedan kontinent ili grupa zemalja, koncentrisanjem moći i resursa, može da zahteva nesrazmernu količinu ekoloških resursa kako bi održala svoj način života? Baš kao što je Irska postala utočište za data centre – koji troše sve više vode i električne energije – i vodonik rizikuje da reprodukuje iste šablone nejednakosti, preusmeravajući sve više zemljišta, vode i materijala u službi održavanja zastarelog oblika civilizacije. I dok postoje mali projekti proizvodnje vodonika koji se predstavljaju kao korisni za lokalne zajednice, oni ne predstavljaju ništa više od simboličnih inicijativa. 

Dakle, koji su alternativni putevi? Iz perspektive odrasta (degrowth), pre nego što se počne govoriti o ciljevima proizvodnje i dekarbonizacije, potrebno je kritički preispitati sadašnju potrošnju energije i potrebe najbogatijih društava sveta. Teoretičari odrasta tvrde da težnja ka očuvanju „imperijalnog načina života” Evropljana predstavlja neizbežno kolonijalistički politički stav. 

Srećom, već postoje alternativni predlozi koji teže smanjenju upotrebe resursa i energije u budućnosti i postavljaju ključna pitanja o samoj ideji energetske tranzicije. Bilo da je reč o litijumu ili drugim „kritičnim” mineralima, neophodnim za energetski prelaz, još uvek postoji značajan prostor za promišljanje društva koje ne samo da je prevazišlo fosilna goriva, već je i mnogo pravednije i demokratskije.

Ovaj teskt se zasniva na istraživanju i aktivizmu Fondacije Tantí (Fundación Tantí) i Građanskog odbora za zeleni vodonik Magaljanesa (Panel Ciudadano de Hidrógeno Verde de Magallanes).

Prevod: Veljko Vulićević

Geotermalna energija: budućnost zelene energije? 

Energija proizvedena iz toplote nastale ispod Zemljine površine smatra se jednom od najperspektivnijih obnovljivih izvora, čiji potencijal ostaje u velikoj meri neiskorišćen. Čak u malom broju slučajeva, iskustva evropskih zajednica sa ovim izvorom energije znatno se razlikuju. Dok mnogi stanovnici Italije geotermalnu energiju povezuju sa zagađenjem i uništavanjem životne sredine, pojedine zajednice u Rumuniji osećaju dobrobiti ovog izvora pri grejanju domaćinstava.

„Sećam se da sam se kao mala igrala na ovom polju i jela kruške sa velikog drveta. Kada pomislim da bi sve ovo moglo da nestane, osećam se očajno”, kaže Džudit, stanovnica Montenera, malog sela u Toskani, poznatog po kvalitetnom vinu i maslinovom ulju. Ovo idilično područje uskoro bi moglo postati dom novog postrojenja za proizvodnju geotermalne energije.

Toskana već ima 34 geotermalne elektrane, što je čini jednim od evropskih pionira u ovoj oblasti. Regionalna uprava nedavno je kompaniji Enel Green Power — ogranku nacionalne energetske kompanije Italije, posvećenom obnovljivim izvorima — produžila koncesije za narednih dvadeset godina, uz planove za izgradnju tri nova geotermalna postrojenja. Elektrana u Monteneru trebalo bi da bude pod upravom firme Gesto Energy, jedne od prvih sa privatnim vlasništvom na italijanskom geotermalnom tržištu. Sa druge strane, lokalno stanovništvo je jako nezadovoljno zbog isključivanja stanovnika iz procesa odlučivanja, a upozoravaju na moguće posledice po životnu sredinu.

„Jedini put kada smo ih videli (predstavnike Gesta, firme za upravljanje elektranom) bio je kada su došli kod mog komšije. Želeli su da kupe njegovu zemlju da bi proširili obim planiranog postrojenja. Skupili smo se kako bismo pokušali da razgovoramo sa njima, ali oni nisu ni izašli iz automobila”, priseća se Džudit, čija se kuća nalazi 150 metara od planiranog postrojenja.

Geotermalni bunar u toskanskim brdima. ©Francesco Pistilli

Džudit kaže da njen komšija, penzioner, želi da proda imanje isključivo nekome ko bi nastavio sa lokalnom poljoprivrednom tradicijom, ali niko ne želi da ga kupi zbog planiranog energetskog postrojenja. Vlada je uvrstila projekat u one od nacionalnog interesa, čime je investitorima omogućeno pravo na eksproprijaciju zemlje žitelja dok su lokalni proizvođači maslinovog ulja i vina podneli žalbe sudu na konto projekta.

Neiskorišćeni potencijal

Geotermalna energija generalno se smatra jednim od najperspektivnijih zelenih izvora energije. Nastaje korišćenjem toplote nastale ispod površine Zemljine kore — toplote koja potiče iz Zemljinog jezgra i raspada radioaktivnih elemenata u stenama. Dobija se bušenjem bunara do podzemnih rezervoara, iz kojih se topla voda ili para izvlače na površinu.

Kod niskih entalpija (ispod 150°C), geotermalna energija se koristi za grejanje i hlađenje domaćinstava. Kod visokih entalpija (150-350°C), koje zahtevaju rudarske projekte, upotrebljava se za proizvodnju električne energije. Različite temperature i dubine zahtevaju različite tehnološke pristupe – od sistema sa suvom parom i isparavanjem (flash steam) do postrojenja sa binarnim ciklusom.

Brojne inicijative Evropske unije, poput REPowerEU plana i Uredbe o taksonomiji EU, označavaju geotermalnu energiju kao ključnu kariku u procesu energetske tranzicije ka čistim izvorima. Pojedine zemlje, među kojima su Italija, ali i zemlje koje nisu članice EU, kao što su Island i Turska, imaju veoma razvijene geotermalne sektore. Italijanski Nacionalni plan za energiju i klimu (Pniec) za cilj je postavio 1 GW instaliranog geotermalnog kapaciteta do 2030. godine. Sa trenutnim kapacitetom od približno 916 megavata, planira se povećanje od približno 84. Pored toga, FER2 dekretom iz 2024. godine, koji ima za cilj podsticanje razvoja obnovljivih izvora energije, planirane su subvencije za razvoj geotermalnog sektora.

Prema istraživanju Zajedničkog istraživačkog centra Evropske komisije iz 2022. godine, ukupni kapacitet EU za proizvodnju geotermalne električne energije iznosio je 877 megavata električne snage u 2021. godini – rast koji je „značajno ispod globalnog trenda”. Ipak, studija navodi da „su prilike za razvoj realnije” u oblasti geotermalnog grejanja, sa Francuskom, Holandijom i Poljskom kao primerima.

Radnik u novoj geotermalnoj stanici u Oradei, Rumunija. ©Francesco Pistilli

Potencijal geotermalne energije u Evropskoj uniji ostaje u velikoj meri neiskorišćen. U 2021. godini, geotermalni izvori činili su samo 2,8% ukupne energije, proizvedene iz obnovljivih izvora u EU. U skladu s tim, Evropski savet je u decembru 2024. zatražio od Komisije da razvije strategiju za dekarbonizaciju sektora grejanja i hlađenja, kao i akcioni plan za razvoj geotermalne energije u Evropi. Tada je mađarski ministar energetike Čaba Lantoš naveo da je „geotermalna energija dugoročni obnovljivi izvor, koji je uvek dostupan, jer ne zavisi od vremenskih prilika, te omogućava neprekidnu proizvodnju struje i toplote”.

Nasuprot tome, italijanski vulkanolog Đuzepe Mastrolorenco iz Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju tvrdi da ovo nije neiscrpan izvor:„Geotermalna energija nije kao druge obnovljive energije – Sunce je beskonačno, ono se stalno obnavlja. Geotermalna energija je više nalik nafti: kada iscrpite jedan rezervoar, svaki put morate da bušite da dođete do novog”. Prema podacima kompanije Enel, životni vek jedne geotermalne elektrane iznosi oko 30 godina (procena potvrđena i drugim studijama), ali nakon zatvaranja elektrane, podzemne strukture ostaju izmenjene decenijama.

Borbe za vazduh i vodu

Putujući toskanskim brdima – pejzažom koji je dom brojnih pesama, filmova i turističkih ruta – mogu se videti beli oblaci uzdignuti nad planinom Amijata. Oni nastaju upravo kao nusprodukt rada geotermalnih elektrana.

Geotermalna elektrana Banjore 4 kompanije Enel Green Power, u oblasti planine Amiata. ©Francesco Pistilli

Na jugoistoku regiona deluju građanske inicijative poput mreže No Gesi („NE špekulativnoj i zagađujućoj geotermalnoj struji”), koje pokušavaju da javnost informišu o ekološkim posledicama ovih postrojenja. „Mi nismo protiv geotermalne energije kao takve; protiv smo onih koji toplotu koriste na način koji zagađuje i šteti široj zajednici”, objašnjava Ćincija Mamoloti, odbornica u opštini Abadija San Salvatore i članica mreže No Gesi, koja okuplja lokalne kolektive između Sijene i Groseta.

Iako Evropska unija geotermalnu energiju svrstava u obnovljive izvore, svaka pojedinačna elektrana mora ispuniti konkretne kriterijume – u pogledu emisija i uticaja na zemljište – kako bi bila prepoznata kao „zelena”.

U blizini jedne od elektrana sa isparavanjem (najčešće korišćenoj tehnologiji, koja izvlači vruću podzemnu vodu deo pretvarajući u paru), mlazevi bele pare praćeni konstantnim brujanjem ne mogu a da vam ne privuku pažnju.

Prema podacima toskanske regionalne agencije za zaštitu životne sredine iz 2017. godine, prosečne godišnje emisije geotermalnih elektrana u području Amijate iznosile su 467.238 tona CO₂, 9,9 tona metana i 161,4 kilograma žive (pri čemu 1 gram žive može da učini 1.000 kubnih metara vode nepodobnim za piće). Ovi podaci su zabrinjavajući, posebno imajući u vidu da termoelektrane koje koriste naftu kao sirovinu, u proseku emituju manje ugljen-dioksida – oko 700 tona CO₂ po GWh, naspram 852 tone kod geotermalnih.

Geolog Andrea Borđija proučavao je geotermalnu energiju u oblasti Amiata i sproveo posmatranja u ime regionalne administracije Toskane. ©Francesco Pistilli

Elektrane sa isparavanjem emituju i arsen, sulfid vodonika i amonijak. Kada se amonijak oslobodi u atmosferu, transformiše se u sitne čestice prašine (PM 2.5 i PM 10), koje se mogu udahnuti. „Zabeleženi nivo zagađenja prelazi 10 mikrograma po kubnom metru čestica”, objašnjava geolog Andrea Borđa, koji je proučavao geotermalne uticaje na području Amijate i radio za Geotermalni tehnički odbor i Ministarstvo za zaštitu životne sredine. Izveštaj Clean Air for Europe (CAFE) iz 2005. godine procenio je da je samo šteta od emisija amonijaka iznosila gotovo pet miliona evra.

Osamdesetih godina prošlog veka, nakon 20 godina rada geotermalne elektrane u regionu Amijata, Nacionalni institut za zdravlje Italije zaključio je da stanovništvo tog područja ima nižu stopu smrtnosti i hospitalizacije od državnog proseka. Međutim, novija istraživanja ukazuju na pozitivnu povezanost između izloženosti vodonik sulfidu iz geotermalnih elektrana i respiratornih oboljenja u tom regionu. Druga studija otkrila je da su radnici kompanije Enel imali dva puta veće koncentracije teških metala u biološkim uzorcima, poput urina, u odnosu na prosek.

Enel je na ove tvrdnje samo izjavio da su postavljeni filteri koji „omogućavaju da emisije ostanu unutar zakonskih granica”. Ipak, tokom 2023. godine sprovedeno je samo osam inspekcija u šest postrojenja, pri čemu su praćena svega tri zagađujuća elementa.
Stručnjaci, takođe, upozoravaju da Enel dobija obaveštenja 15 dana pre svake kontrole i da se filteri ponekad isključuju tokom određenih faza rada.

Čak i sa ograničenim brojem inspekcija, agencija za zaštitu sredine ARPAT ustanovila je prekoračenje nivoa sumpor-dioksida za 67% u odnosu na zakonske granice (iako je Enel naknadno tvrdio da sledeća merenja nisu pokazala prekoračenja). Nezavisna merenja građanskih inicijativa potvrđuju slične nalaze i opravdavaju zabrinutost lokalnog stanovništva.

Uzduž toskanskih vodotokova, poput Riga u provinciji Sijena, geolog Borđa ustanovio je promene neprimetne većini ljudi. Hrastovi, simboli toskanskog pejzaža, gotovo su nestali – za razliku od borova i maslina, oni ne opstaju u sredinama sa kiselijim vazduhom.

Planina Amijata, nekada aktivan vulkan u području između Sijene i Groseta, dom je jednog od najvažnijih podzemnih vodonosnih slojeva u centralnoj Italiji. Naziv, prema nekim tumačenjima, potiče od latinskog izraza ad meata — „kod izvora“. „Mostovi su sada na drugačijoj visini u odnosu na vreme kada su izgrađeni“, kaže Borđa. Otkako je 60-ih godina započeta eksploatacija geotermalnog polja, nivo podzemnih voda opao je za 200 do 300 metara. Tako mostovi propadaju – njihovi temelji se urušavaju usled snižavanja nivoa vode, a brojni izvori su presušili.”

Prema rečima geologa Andreje Borđije, promene na koritima reka mogle bi se pripisati proizvodnji geotermalne energije. ©Francesco Pistilli

Izvor Vivo d’Orča, koji snabdeva Sijenu pijaćom vodom, danas ima dvostruko manji protok, opao je sa 100 na 50 litara u sekundi, navodi Borđa. „Otvaranje geotermalnog postrojenja Banjore 4, 2014. godine, potpuno je zaustavilo dotok vode u termalne izvore Banji di San Filipo“, dodaje. Njegova i istraživanja drugih stručnjaka pokazuju da se dotok vode vraća na normalne nivoe kada se geotermalno polje ugasi. Enel tvrdi da „nema korelacije između površinskih vodonosnih slojeva i geotermalnih rezervoara”.

Zatvoreni sistemi?

Kako bi se smanjile atmosferske emisije, razvijane su nove tehnologije. Binarni ciklus predstavlja jednu od njih i omogućava da se geotermalne vode nakon ekstrakcije ponovo ubrizgaju u zemlju – čime se stvara zatvoreni sistem, bez emisija u atmosferu.

Sorgenia, privatna energetska kompanija najavila je 2019. godine izgradnju elektrane sa binarnim ciklusom u dolini Val di Paljija, svega pet kilometara udaljenoj od doline Val d’Orča, koje se nalazi na UNESCO listi svetske baštine. Iste godine, u regionalnom planu za energetiku i zaštitu životne sredine stajalo je sledeće: „tačka ravnoteže između eksploatacije resursa uz postojeće tehnologije i socioekonomskih karakteristika područja” dostignuta je na 100 megavata instaliranog kapaciteta. Danas, instalirani kapacitet je 121 megavat, a sa novim koncesijama može da poraste do 185 megavata.

Val d’Orča, smeštena na obroncima planine Amiata, predstavlja UNESCO lokalitet svetske baštine. ©Francesco Pistilli

Iako binarni ciklus može umanjiti iscrpljivanje podzemnih voda i atmosferske emisije, proces istovremeno može da poveća seizmičku aktivnost izmenom podzemnih slojeva – kroz ekstrakciju i ponovnu injekciju fluida. Projekat kompanije Sorgenia u Val di Paljija mogao bi da proizvede zemljotrese jačine do šest stepeni po Rihteru, tvrdi Đuzepe Mastrolorenco, stručnjak iz oblasti geofizike.

„Zamislite sunđer iz kojeg izvlačimo tečnost – on se suši, skuplja, menja oblik… Ako na jednom mestu izvučem hiljadu tona fluida, a 100 metara dalje ubrizgam ohlađenu tečnost, vrlo je diskutabilno da ćemo tako izbalansirati prethodnu ekstrakciju. Ispod površine, stene su ispresecane pukotinama i tečnost ide svojim putem.” Podaci Enela pokazuju da su između 1982. i 2009. godine u tom području zabeleženi zemljotresi magnitude od 0 do 4 stepena, dok master plan za projekat Sorgenia predviđa kontrolisanu mikroseizmičnost (manju od dva stepena).

Stanovnici obližnjih sela, koja se mahom sastoje od tradicionalnih srednjovekovnih kuća, smatraju da energetske kompanije normalizuju narativ o „prihvatljivoj šteti”. „Zemljotresi se predstavljaju kao nešto s čim možemo da živimo – jer zauzvrat dobijamo energiju”, komentariše Ćincija Mamoloti iz No Gesi mreže. Da bi se suprotstavili projektu, građani su za mesec i po dana prikupili 27.000 evra i podneli četiri tužbe regionalnom upravnom sudu. Po regionalnim propisima, kompanija Sorgenia morala je da organizuje javnu raspravu, ali ona nikada nije održana – delom zbog restrikcija tokom pandemije. „Ne možete da uskratite ljudima mogućnost javne debate – tada se sve promenilo”’, izjavila je Nikoleta Inočenci, preduzetnica iz doline Val d’Orča.

Čincija Mamoloti je članica komiteta No Gesi i odbornica u opštini Abadija San Salvatore, u oblasti Amiata. Iza nje se nalaze cevi geotermalne elektrane PC3. ©Francesco Pistilli

Pod pritiskom javnosti, kompanija je 2020. godine organizovala informativni događaj kako bi odgovorila na brige stanovnika. Iako je događaj trajao više od tri sata, prisutni su izjavili da su reč skoro u potpunosti imali samo predstavnici kompanije. „Data nam je reč tek na kraju, po minut svako, bez mogućnosti da iznesemo svoja istraživanja – čime su nas prikazali kao nespremne. To nije dijalog“, prokomentarisao je jedan od učesnika.

U aprilu 2025. Sorgenia je objavila da odustaje od projekta, navodeći razloge ekonomske prirode. Lokalne inicijative veruju da su upravo one doprinele kašnjenju izgradnje. „Znao sam da će završiti kao još jedna napuštena građevina usred ničega”, kaže Edoardo Meloni, član udruženja koje je deo organizacije Ekosistema Val d’Orča, osnovanog radi zaštite doline od postrojenja.

Povodom planiranog postrojenja, organizacija Ekosistema izjavila je:„Kada se suprotstavite projektu koji obećava energiju, radna mesta i kompenzacije u vidu škola ili parkova, ispada da ste protiv svega. Ali mi imamo konkretne, pozitivne predloge kao alternativu”. Oni uključuju proširenje UNESCO zaštitne zone, osnivanje stalnog regionalnog opservatorijuma sa naučno-tehničkim odborom i otvaranje arheološkog parka oko srednjovekovnih ruševina – sa ciljem da zaštite dolinu od budućih energetskih projekata.

Produženje koncesija kompaniji Enel izazvalo je dodatne tenzije. „Nije čak ni raspisan regionalni javni tender koji bi bio otvoren za sve. Enel očigledno ima monopol u odlučivanju o prirodnim resursima, koji se nalaze ispod naših kuća“, istakao je jedan od stanovnika.

Otpor prema projektu Val di Paljija ujedinio je kao nikada do sada grupe građana i organizacije sa obe strane planine Amijata. Oni trenutno svoje aktivnosti usmeravaju protiv novih projekata — poput onog u Monteneru.

Rumunija: praksa korišćenja geotermalnog potencijala za primer?

Dok u Italiji građani odbijaju da prihvate ono što mnogi nazivaju „rasprodajom naše zemlje“ za geotermalne projekte, u Rumuniji je stav prema ovom izvoru energije značajno drugačiji. Iako Bukurešt još uvek nije razvio nacionalni plan u ovom segmentu, geotermalni projekti u zapadnom delu zemlje doneli su primetnu korist lokalnim zajednicama i sada obezbeđuju pristupačno grejanje za domove, preduzeća i javne ustanove.

Dve žene ulaze u katedralu u Oradei, gradu u Rumuniji koji trenutno greje 15 procenata svojih domova geotermalnom energijom. ©Francesco Pistilli

Bejuš, mali grad u okrugu Bihor, koristi geotermalnu energiju za grejanje 70% domaćinstava. Još 90-ih godina 20. veka, stanovnici su prelazili na geotermalno grejanje sa skupog i zagađujućeg grejanja na drva, što su kontinuirano podržali svi gradonačelnici, bez obzira na političku pripadnost.

Do 90-ih godina, stanovnici Bejuša priključeni na centralno grejanje imali su toplu vodu samo tri sata nedeljno zbog zastarelosti sistema koji je radio na tri kotla ložena naftom. Bušenje za vodu na niskim entalpijama (75–78°C) počelo je 1995. godine, a danas stanovnici Bejuša plaćaju grejanje najmanje u celoj zemlji, bez potrebe za javnim subvencijama (za razliku od mnogih gradova u Rumuniji koji se greju na fosilna goriva). U gradu Arad, dva sata vožnje od Bejuša, građani plaćaju energiju skoro dva puta više, ali su stvarni troškovi proizvodnje oko pet puta veći, a grejanje na drva je, takođe, mnogo skuplje od geotermalne energije.

Valeriju Roman, stanovnik Bejuša konkretno objašnjava:„Kubni metar drva košta oko 500 leja (100 evra) i ne mislim da bi mi dva kubna metra bila dovoljna za mesec dana. Trenutno plaćam manje od 500 leja za ceo mesec grejanja i mnogo uštedim“. Nekoliko kuća dalje, Viorel Ianc kaže da je, iako je sistem u početku „štucao” i imao prekide, grad poboljšao funkcionisanje, te da „već dve ili tri godine sve radi normalno”.

Viorel Jank, stanovnik Bejuša. ©Francesco Pistilli

Oradea, glavni grad bihorskog okruga, takođe ulaže u geotermalnu energiju, gde toplota proizvedena geotermalnom vodom čini 15% ukupne proizvodnje, grejući 15.000 stanova, uglavnom u naselju Nufărul 1. Iako su troškovi uvođenja geotermalnog grejanja bili visoki, opština je procenila da lokalni budžet može povratiti ulaganje u roku od šest godina, a trenutni cilj grada je da proizvede dovoljno geotermalne energije da pokrije 50% svojih potreba.

Stanovnici i lokalna uprava u Bejušu i Oradei slažu se da je prelazak na geotermalnu energiju podrazumevao probleme i komplikacije, s obzirom na to da ni zakonodavstvo ni izvori ulaganja nisu jednostavni za razumevanje, dok nacionalne strategije nedostaju. „Kontekst geotermalne energije još uvek je premalo obrađen u politikama i zakonima jer se ovaj izvor koristi samo u nekoliko oblasti Rumunije“, kaže Zamfir Todor, savetnik gradonačelnika u Bejušu i napominje da ne postoje posebni programi finansiranja za geotermalnu energiju.

U junu 2025. godine, Ministarstvo razvoja Rumunije pokrenulo je program finansiranja, koji uključuje odeljak posvećen proizvodnji geotermalne energije. Međutim, vrednost prihvatljivih projekata može biti najviše osam miliona evra – manje od polovine onoga što je jednom gradu poput Bejuša potrebno da proširi svoju mrežu i zameni staru tehnologiju i dotrajale cevi.

Zamfir Todor, the mayor’s advisor in Beiuș, standing next to the thermal module of the geothermal heating system, installed where the old oil-fired boilers used to be until the 1990s. ©Francesco Pistilli

Uprkos ovim teškoćama, uprava grada Oradea veruje da geotermalna energija može da doprinese energetskoj sigurnosti, nižim računima za grejanje i smanjenoj emisiji CO₂. U Bejušu su godišnja smanjenja emisija, ostvarena zahvaljujući geotermalnoj energiji, jednaka uklanjanju cca 11.000 automobila sa puta.

Dok su Italija i Rumunija među evropskim zemljama s najvećim potencijalom za upotrebu geotermalne energije, stvarnost na terenu se uveliko razlikuje. Italijansko eksploatisanje geotermalne energije velikih razmera, koje vodi država radi proizvodnje električne energije, i dalje izaziva zabrinutost za životnu sredinu i podstiče lokalni otpor. U Rumuniji su, nasuprot tome, opštinske inicijative za geotermalno grejanje građani primili povoljnije jer su mogli da osete koristi tranzicije (i manjak zagađenja). Kako Evropa povećava ulaganja u geotermalnu energiju radi ispunjavanja ciljeva u oblasti obnovljivih izvora, ova iskustva mogu predstavljati smernice za planiranje u novim kontekstima.

This investigation was made possible thanks to the support of Journalismfund.

Evropská těžařská horečka naráží na odpor Sámů

V rámci snah zajistit energetickou bezpečnost se Evropa snaží výrazně navýšit svou produkci stěžejních nerostných surovin. V oblastech Norska a Švédska bohatých na nerostná naleziště těžařská horečka naráží na odpor domorodých Sámů.

Je vlahá letní noc a arktické slunce dosud stojí vysoko nad Repparfjordem, norským zálivem v oblasti za polárním kruhem. Mnoho ekologů a mladých aktivistů má plné ruce práce — snaží se blokádou oddálit zahájení provozu zdejšího dolu na měď. Kov zde vytěžený má být využit pro technologie, které jsou klíčové pro evropskou energetickou transformaci a bezpečnost.

©Hannah Thulé 

Mezi aktivisty je také Isak Greger Eriksen, který sám nedávno objevil své sámské kořeny. Je členem Natur og Ungdom (Příroda a mládež), největší norské organizace ochránců přírody sdružující mladé lidi. „Jako ekologicky smýšlející lidé zelenou transformaci podporujeme, nechceme ale, aby se to dělo na úkor lidských práv, práv domorodých obyvatel a přírody. Proto jsme se rozhodli zakročit,“ říká.

Tábor aktivistů se hemží demonstranty. Někteří staví stany zvané lavvu, typické provizorní přístřešky sámského lidu na způsob týpí, které mají symbolicky připomínat zdejší původní obyvatelstvo. Další připravují plány protestů pro nadcházející dny. Repparfjord leží v oblasti Sámpi, kde se Sámové — příslušníci domorodého etnika, obývající arktické oblasti Norska, Švédska, Finska a severovýchodního Ruska — po tisíciletí věnují rybolovu, lovu a pastevectví sobů. Obnovený zájem o těžbu v oblasti bohaté na nerostná naleziště se tu střetává s jejich starobylou kulturou, která je z velké části závislá na uchování přírodních podmínek.

Právě tady, čtyři sta kilometrů za polárním kruhem, schválila v roce 2019 norská vláda výstavbu dolu na měď Nussir, a to navzdory silnému odporu nejen ekologů, jako je Isak, ale také sámských rybářů a pastevců sobů. Projekt se připravuje od roku 2009 a má již všechna potřebná povolení k zahájení těžby. Navíc díky potenciálu zajistit bloku evropských zemí klíčové dodávky mědi získal důl letos v březnu speciální status strategického projektu EU. Nussir se má stát plně elektrifikovaným dolem s nulovými emisemi uhlíku.

16. června 2025, jen pár dní po prvním odstřelu, jenž byl proveden ještě před plánovaným termínem, však musel důl kvůli blokádě aktivistů pozastavit činnost. Ekologové protestovali proti tomu, že odstřel se konal v místě, na něž nedostal důl Nussir povolení k těžbě. Zastupitelstvo Hammerfestu připustilo, že námitka aktivistů je oprávněná — projekt však přesto zanedlouho poté opět dostal zelenou a hloubení šachty pokračovalo.

Demonstrant v aktivistickém táboře v Repparfjordu s organizací Natur og Ungdom. Zdroj: ©Hannah Thulé.

Projekt spravovaný kanadskou společností Blue Moon Metals má produkovat měď, která je nepostradatelným materiálem při výrobě elektromobilů, rozvodových sítí, solárních panelů a větrných turbín. Norské úřady a těžební společnost argumentují, že Nussir přinese také nové pracovní příležitosti mladým lidem v oblasti, která se vylidňuje a zažívá ekonomický úpadek.

S tím však aktivisté a místní sámské komunity nesouhlasí. Mezi sámskými pastevci sobů narůstá obava, že podobné projekty naruší životní prostředí, a ohrozí tak jejich tradiční způsob obživy. „Pokud přijdeme o oblasti, kde se sobi rozmnožují, přijdeme o sobí mláďata, a tím i o základ pro pokračování chovu sobů. Přes to zkrátka nejede vlak,“ říká Nils Utsi, zástupce pastevců sobů z oblasti Fettja, kterou má projekt zasáhnout. „O určitých věcech smlouvat nelze. Znamenalo by to náš konec, a o tom se zkrátka nevyjednává.“

Vlnu nesouhlasu vyvolaly také obavy, že hlušina — zbytkový materiál, který zůstane po získání cenné nerostné suroviny z rudy — skončí ve fjordu. Aktivisté varují, že těžební odpad ohrozí místní rybáře a tradici rybolovu přímořských Sámů.

V reakci na tyto obavy ekologové z organizace Natur og Ungdom vybudovali aktivistický tábor poblíž těžební lokality a celé loňské léto protestovali proti zprovoznění dolu. Když potom v červnu zahájila společnost těžbu, aktivisté se shromáždili v blízkosti dolu, aby zablokovali horníky chystající se k vyhloubení šachty, a řetězy se přivázali k těžké technice. Několik z nich zatkla policie a uložila jim pokutu, přesto však vytrvali ve svém odhodlání protestovat jak přímo na místě, tak na internetu, kde vyzvali aktivisty z celého světa, aby je podpořili.

Podobné obavy panují také v Kiruně, švédském městě za polárním kruhem, které se nachází tři sta kilometrů severozápadně od Repparfjordu. Místní obyvatelé tu protestují proti projektu Per Geijer, který připravuje státem vlastněná společnost LKAB. Projekt v současnosti čeká na udělení těžební koncese Švédským úřadem pro těžbu, a to je zase podmíněno získáním dalších ekologických povolení — do té doby nelze těžbu zahájit.

Dějiny města jsou s těžbou provázány od jeho vzniku. Kiruna byla založena v roce 1900 jako hornické město přímo nad ložiskem železné rudy v horách Luossavaara a Kiirunavaara, v oblastech, které dříve sezónně užívaly sámské komunity k lovu, rybolovu a pastevectví sobů.

Dnes způsobují těžební aktivity v Kiruně poklesy a půdy a další terénní deformace, což si v budoucnu vyžádá přesun města do jiné lokality. Nedávno byl takto přemístěn 113 let starý kostel v Kiruně, což přitáhlo pozornost celého světa a přesun kostela byl oslavován jako výjimečná historická událost.

Zástupce kirunské sámské komunity Gabna ale upozorňuje, že pokud nový těžební projekt zahájí činnost, těžba se zakousne hluboko do oblasti využívané soby a zablokuje migrační cesty, kterými sobí stáda putují mezi pastvinami. „Nic už jim není svaté. Je vidět, kolik jsou obyvatelé Kiruny ochotni obětovat na oltář prosperity a blahobytu Švédska,“ říká Lars-Marcus Kuhmunen.

Potřeba zelené transformace

Lokální napětí v Kiruně a Repparfjordu připomíná obdobnou situaci v PortugalskuSrbsku nebo České republice, kde se také ve jménu evropské zelené transformace a strategické nezávislosti prosazují nové těžební projekty. Kovy jako měď nebo lithium jsou klíčové pro infrastrukturu a obnovitelné technologie, jako jsou solární panely, větrné turbíny či baterie pro elektromobily. Mezinárodní energetická agentura (IEA) nedávno vydala varování, že během příštích deseti let může nastat celosvětový nedostatek mědi.

Rovněž geopolitické napětí nutí Evropskou unii konat. S tím, jak se Evropa snaží odpoutat od čínských a ruských dodavatelských řetězců v oblasti energetiky, roste také tlak na lokální těžbu nerostů nezbytných pro zelenou transformaci. „Ocitli jsme se hluboko v klimatické i bezpečnostní krizi,“ říká Bard Bergfeld, ekolog, který působí jako expert na nerostné suroviny a je členem rady švédské těžařské společnosti Granex.

„Energetická transformace znamená přechod od hospodářství založeného na fosilním uhlíku k hospodářství založenému na kovech. Tyto kovy je třeba těžit a těžbu lze provádět jedině tam, kde se nacházejí ložiska nerostů,“ říká Bergfeld.

Invaze Ruska na Ukrajinu v roce 2022 a následná energetická krize Evropu konfrontují s palčivou závislostí na ruském plynu a ropě. Brusel se o snížení této závislosti snaží. Evropská komise vyhlásila, že do roku 2027 by se Evropa měla plně odpoutat od ruského plynu — ačkoli jeho dovoz v roce 2024 ve srovnání s rokem předcházejícím narostl o osmnáct procent.

Současně zůstává Evropa do velké míry závislá na Číně, pokud jde o takzvané vzácné zeminy — totiž skupinu sedmnácti kovů, které jsou nepostradatelné pro zelené technologie a další strategická odvětví průmyslu. Jak ukazuje rozhodnutí Číny omezit vývoz vzácných zemin do USA v reakci na Trumpovu celní politiku, dodávky těchto kriticky důležitých kovů ve světě plném geopolitického napětí nelze pokládat za nic samozřejmého.

Strategické projekty EU schválené v březnu 2025: Nussir a Per Geijer jsou součástí těchto snah o rozvoj domácích dodavatelských řetězců. Zdroj: ©Evropská komise

Bezpečnostní politika na územích domorodých obyvatel

V květnu 2024 vstoupil v platnost evropský Akt o kritických surovinách (CRMA), jehož cílem je přispět ke koordinaci úsilí jednotlivých členských států o zajištění stabilních dodávek čtyřiatřiceti surovin, mezi něž patří například vzácné zeminy, lithium nebo kobalt. Všechny tyto suroviny jsou pokládány za „kritické“, neboť mají nezastupitelnou úlohu nejen v přechodu na nefosilní zdroje energie, ale také v zajištění dlouhodobé bezpečnosti Evropské unie.

Kostel v Kiruně byl přemístěn kvůli dopadům těžby pod městem. Zdroj: ©Eden Maclachlan.

Nejenže totiž pohánějí zelené technologie, ale jsou nepostradatelné také v digitálním, bezpečnostním, vzdušném a kosmickém sektoru. V souladu s Aktem o kritických surovinách má Evropa do roku 2030 deset procent strategických nerostů vytěžit, čtyřicet procent zpracovat a pětadvacet procent zrecyklovat. Mají-li země EU naplnit první stanovený cíl, potřebují v příštích pěti letech na svém území těžbu těchto nerostů zpětinásobit.

Diverzifikace dodavatelských řetězců a navýšení nerostné produkce znamená v praxi více těžby, více zpracovatelských provozů a více recyklačních stanic na evropské půdě. Právě proto začal Brusel urychlovat proces schvalování těžebních projektů. Společně s Aktem o kritických surovinách Evropská komise schválila v rámci EU sedmačtyřicet strategických projektů. V březnu 2025 následoval seznam třinácti strategických projektů ve třetích zemích.

V severských zemích bylo s ohledem na geologickou skladbu zdejší půdy a také na přítomnost etablovaného těžebního průmyslu vybráno deset různých projektů zaměřených na těžbu, zpracování či recyklaci strategických surovin. Těžební projekt Per Geijer v Kiruně a důl na měď Nussir v Reppargjordu patří mezi ně.

První z nich má zajistit osmnáct procent evropských domácích dodávek vzácných zemin a druhý má podle projektu produkovat kolem čtrnácti tisíc tun mědi ročně. Měď vytěžená v Repparfjordu bude následně distribuována mezi odběrateli v zemích EU pro větrné a solární elektrárny a pro potřeby leteckého a obranného průmyslu.

Těžařská horečka však přináší také zásadní problémy, zvláště na arktickém severu. Narůstající odpor proti strategickým projektům vyvolává naléhavé otázky ohledně toho, jak vyvážit potřeby zelené transformace se zájmy a právy domorodého obyvatelstva.

Bezpečnostní politika na domorodých územích

Akt o kritických surovinách stanovuje, že těžební a zpracovatelské společnosti musí věnovat pozornost rizikům spojeným se sociálními a ekologickými dopady svých projektů a snažit se je řešit či zmírňovat, kritikové však varují, že tlak Evropské unie na urychlení a efektivitu těžebních projektů je s deklarovaným záměrem těžko slučitelný.

„Celý zákon je navržen tak, aby podpořil těžební průmysl: jeho jediným cílem je usnadnit těžbu. Sleduje ekonomické a strategické zájmy, chápané jako důležitější než například dodržování lidských práv,“ říká Annette Löfová, politoložka ze Stockholmského institutu životního prostředí (SEI).

Nedávná zpráva Stockholmského institutu ukazuje negativní dopady těžebních aktivit na sámské pastevecké komunity v severním Švédsku. Závěrem studie konstatuje, že zásadním problémem i nadále zůstávají nedostatky v legislativách jednotlivých států, v dobrovolných závazcích korporací a také mocenská a finanční asymetrie mezi místními komunitami a soukromými společnostmi.

Pokud jde o směrnice OECD, těžebního sektoru se týká požadavek „smysluplného a respektujícího“ zapojení místních obcí do rozhodovacího procesu. Rovněž mezinárodní právo zakotvuje požadavek předběžného svobodného a informovaného souhlasu domorodých skupin obyvatelstva, který má zaručit, že původní obyvatelé se budou moci účastnit rozhodovacích procesů a budou mít slovo v rozhodování o krocích, které na ně mají dopad, což se týká i vydávání koncesí k těžbě. Toto ustanovení vychází z práva na sebeurčení a z antidiskriminačních principů.

Když však Evropský parlament navrhl, aby Akt o kritických surovinách obsahoval také požadavek předběžného svobodného a informovaného souhlasu domorodých etnik, Švédsko bylo jednou ze zemí, které se postavily proti této úpravě — načež byla příslušná pasáž z návrhu zákona vyňata. Je to součást obecnější tendence, kdy se švédská vláda, která od posledních voleb v roce 2022 vládne s podporou krajní pravice, vzdaluje od svých klimatických závazků a od ochrany životního prostředí.

Článek 10 Deklarace OSN o právech domorodých národů.

Nedávná studie Evropské environmentální kanceláře (EEB) zdůraznila, že nedostatečná transparentnost schvalování strategických projektů představuje porušení Aarhuské úmluvy o přístupu k informacím, jíž je Evropská unie signatářem. „Rozhodovací procesy týkající se využití půdy neberou zřetel na lidská práva Sámů,“ říká Brittis Edmanová ze Švédského institutu pro lidská práva.

Mluvčí Evropské komise, kterého jsme kontaktovali s žádostí o komentář, popisuje situaci poněkud jinak: „Akt o kritických surovinách obsahuje opatření pro efektivnější a předvídatelnější schvalovací procesy, aniž by se přitom porušovaly či zlehčovaly ekologické standardy EU. Požaduje sociálně zodpovědnou praxi, dodržování lidských práv a komplexní a smysluplné zapojení místních lidí včetně domorodých komunit.“

V červnu 2025 čtyři europoslanci ze strany Zelených obvinili Evropskou komisi z utajování strategických projektů schválených v rámci Aktu o kritických surovinách. Europoslanci si stěžovali, že neměli přístup k posudkům týkajícím se dopadů na životní prostředí.

Směrem ke spravedlnosti v oblasti zdrojů

Spor ohledně těžby kriticky důležitých kovů je jen jedním z mnoha aspektů, které v současnosti narušují tradiční způsob života Sámů. Kaisa Syrjänen Schaalová, právnička a vedoucí sekretariátu Sámské komise pravdy, pověřené švédskou vládou zdokumentovat útlak sámského lidu, říká: „Pastevectví ohrožuje řada aktivit: lesnictví, těžba, větrné parky, vodní elektrárny. Všechna uvedená odvětví potřebují půdu, a prostor pro život Sámů se tak čím dál víc zmenšuje.“

Arktická oblast se navíc otepluje čtyřikrát rychleji, než je celosvětový průměr, a tedy i změny klimatu představují pro sámskou kulturu ohrožení. Životní prostředí se proměňuje a najít pro stáda vhodné pastviny je stále obtížnější.

Těžební projekty sice vznikají mimo jiné i proto, aby klimatickou změnu zmírnili, mnozí však mají za to, že si vybírají od domorodých společenství příliš vysokou daň. „Dělají to pro peníze. Řešením klimatické změny by mělo být snížení spotřeby, ne otevírání dalších dolů,“ míní Nils Utsi.

Lebka soba v Kiruně, Švédsko. Zdroj: ©Lars-Marcus Kuhmunen.

Lidskoprávní analytička Brittis Edmanová upozorňuje, jak tato tendence spolu s novou industrializací Severu, která souvisí se zelenou transformací, zvětšuje rozpor mezi principy mezinárodního práva na jedné straně a opatřeními přijímanými na úrovni jednotlivých států, jako jsou posudky týkající se dopadů na životní prostředí nebo koncese k těžbě, na straně druhé. Annette Löfová ze Stockholmského institutu životního prostředí vidí situaci podobně jako Edmanová.

„Dnes je už jasné, že práva domorodých obyvatel jsou v severských zemích uznávána spíše jen na symbolické úrovni,“ říká Erdmanová a dodává: „Strategické projekty, u nichž se předpokládá zrychlený proces schvalování v systému už nyní přetíženém, je třeba zasadit do širšího kontextu a uvědomit si, že domorodé obyvatelstvo už v minulosti utrpělo řadu křivd a přišlo o velké množství půdy.“

„O právech Sámů se někdy mluví jako o privilegiích. To ale není pravda. Jejich práva jen slouží k tomu, aby se vyrovnaly rozdíly v tom, jakým privilegiím se kdo těší. Podstatou práv domorodých obyvatel je uznání jejich specifické kultury a životních podmínek,“ dodává Edmanová.

Nalézt kompromis nebude snadné. Hrozí nebezpečí, že zrychlený proces udělování koncesí k těžbě a zkrácení procesu veřejného projednávání povede k tomu, že se prostor pro konstruktivní debatu a vyjednávání mezi rozhodovacími orgány, obcemi, těžebními společnostmi a dalšími zainteresovanými subjekty zúží. Pastevci sobů v Kiruně si už dnes stěžují, že jejich připomínkám během veřejného projednávání nikdo nenaslouchá. A v Repparfjordu žádná debata s developery ani neprobíhá.

„Tyto nerosty budou pro zelenou transformaci zapotřebí. Otázka však zní, do jaké míry — a tahle diskuse se vůbec nevede,“ říká Löfová ze Stockholmského institutu životního prostředí.

Löfová si myslí, že demokratické zapojení domorodých skupin bude napříště čím dál důležitější, mají-li se uspokojivě vyřešit zdánlivě nepřekonatelné konflikty související s těžbou nerostů na lokální úrovni — a také mají-li být budoucí rozvojové projekty ve Skandinávii vůbec úspěšné. „Akt o kritických surovinách správně identifikuje a řeší otázky geopolitického napětí, ale nezabývá se vůbec vnitřními problémy, jako je nesouhlas s těžbou v mnoha částech Evropy. Nechápe je jako podstatné konflikty, k nimž je třeba přistupovat se stejnou vážností, spíše je pokládá za pouhé technikálie,“ vysvětluje.

Löfová je přesvědčená, že pokud se to nezmění, může to vést k vystupňování napětí a ke střetům ve větším měřítku — jak mezi skupinami, jejichž práv se těžba dotýká, a státy, tak i mezi místními komunitami a Evropskou unií.

Podobné dopady mohou mít projekty bezpečnostní politiky v severní Evropě. Severoatlantická aliance v poslední době zintenzivnila aktivity v severní Evropě a na hranicích s Ruskem — zejména je tu řeč o nově schválené letecké základně v norském Bodø. Objevují se spory ohledně militarizace arktické oblasti: a to i s ohledem na práva zdejších Sámů.

„Pokud jde o širší geopolitický kontext, zájmy domorodých obyvatel v Norsku a Švédsku nelze z debaty týkající se evropské energetické bezpečnosti vynechat,“ uzavírá Löfová. Zajištění stabilních dodávek kriticky důležitých nerostů z domácích zdrojů je nyní pro Evropskou unii významnou prioritu.

Přesto je v době naléhavých klimatických a geopolitických problémů zapotřebí vést konstruktivní dialog. A to proto, aby se zajistilo dodržování lidských práv a také aby se vzaly v potaz dopady na životní prostředí.

Překlad Magdalena Jehličková.

Toto vyšetřování bylo provedeno s podporou Journalismfund Europe.

Mit o tranziciji 

Važnost energetske tranzicije sa fosilnih goriva na obnovljive izvore danas se smatra neupitnom činjenicom i garantom decenija „zelenog rasta”. Međutim, istoričar nauke Žan-Batist Freso (Jean-Baptiste Fressoz) tvrdi da verovanje u energetske tranzicije nastaje iz pogrešnog shvatanja istorije: različiti izvori energije nisu samo u konkurenciji jedni s drugima, već su i u međusobnoj simbiozi. Kako je uopšte nastala ideja energetske tranzicije i kakve rizike ona nosi za stvarno i značajno klimatsko delovanje?

Green European Journal: Vi tvrdite da ideja energetske tranzicije nema temelj u istoriji energije. Zašto?

Žan-Batist Freso: Ideja energetske tranzicije je previše pojednostavljena jer se ne prelazi jednostavno sa jednog energetskog izvora na drugi. Ako pogledamo istoriju energije, postaje očigledno da ugalj nije zamenio drvo, niti je nafta zamenila ugalj. Tokom 20. veka, na primer, potrošnja drvne energije rasla je i u siromašnim i u bogatim zemljama.

Sva istoriografija je fokusirana na ovu ideju energetske tranzicije, naročito kada je reč o industrijskoj revoluciji, koja se obično smatra kao prelazak sa drveta na ugalj. Ali, ta ideja je netačna. Potrošnja drveta je rasla zajedno sa upotrebom uglja. Istina, taj porast nije bio povezan isključivo sa proizvodnjom energije – drvo se koristilo i za proizvodnju papira, ambalaže i građevinskog materijala. Ipak, njegova potrošnja je rasla i u energetskom smislu, jer je za eksploataciju uglja bila potrebna velika količina drveta. U 19. veku, Britanija je trošila više drveta u vidu potpornih greda u rudnicima (tzv. pit props) nego što je sagorela drva tokom 18. veka. To možda nije ogrevno drvo, ali je i dalje bilo korišćeno u funkciji proizvodnje energije. Dakle, nemoguće je razumeti porast upotrebe uglja bez razmišljanja o drvetu. Bez drveta, Evropa bi imala veoma malo uglja, samim tim i malo čelika, pare i železnica. Nalik tome, porast upotrebe nafte nije smanjio potrošnju uglja. Čak i danas, ugalj je nezamenjiv u industrijskoj proizvodnji, naročito u proizvodnji cementa i čelika. Sedamdeset pet procenata svetskog čelika proizvodi se uz pomoć uglja.

Moramo zaboraviti tu ideju o velikim prelazima sa jednog izvora energije na drugi. To jednostavno ne funkcioniše tako. Energetski sistemi su isprepleteni. Oni su u potpunosti međusobno povezani. Istoričari – kao i šira javnost – fokusirali su se na konkurenciju između različitih vidova energije, pa je odatle i potekao pojam „tranzicija”. Ali, različiti vidovi energije su istovremeno i u konkurenciji i u simbiozi.

Zašto je to danas bitno?

Svi danas govore o tranziciji ka čistoj energiji, ali uspeh ove ideje i njen privid verodostojnosti potiču iz pogrešnog shvatanja istorije. Navikli smo na ideju da je u prošlosti bilo više energetskih tranzicija i da, ako smo to već jednom postigli zahvaljujući kapitalističkim inovacijama, samo treba da to ponovimo. Međutim, ono što danas radimo uz pomoć novih tehnologija, poput solarnih panela – i u manjoj meri električnih vozila – nije energetska tranzicija. To nije radikalna tehnološka promena, kakvom neki ljudi predstavljaju obnovljive izvore energije.

Energetski sistemi su isprepleteni. Oni su u potpunosti međusobno povezani.

Ako ono što radimo nije energetska tranzicija, šta je onda?

Mi, zapravo, smanjujemo ugljičnu intenzivnost ekonomije. Problem nije toliko u proizvodnji električne energije – iako je očigledno da su za izradu vetroturbina i solarnih panela potrebna fosilna goriva. S obzirom na to da obnovljivi izvori energije smanjuju ugljenu potrošnju pri dobijanju električne energije i do dvadeset puta, zaista zaslužuju da im se dalje posvetimo.

Međutim, problem je u tome šta ćemo raditi sa svom tom električnom energijom. Električni automobili predstavljaju napredak u odnosu na vozila sa motorima sa unutrašnjim sagorevanjem, ali oni nisu ugljično (karbonski) neutralni. U Francuskoj, koja proizvodi veliku količinu nuklearne električne energije, proračunato je da električna vozila smanjuju ugljičnu intenzivnost prevoznih sredstava tri puta u odnosu na vozila sa dizel motorima. U većem delu sveta, te brojke su još manje izražene. Sve to pokazuje da mi, u suštini, samo odlažemo globalno zagrevanje. Ono što se predstavlja kao politika tranzicije jeste, zapravo, politika tehnološkog razvoja, što je suštinski druga stvar.

Bitno je da to razumemo na ovaj način jer, kada govorimo o energetskoj tranziciji, mi sanjamo o ekonomiji koja će za tri decenije biti potpuno lišena ugljenika. A kada poverujemo u taj san, možemo da zamislimo ekonomiju koja će nastaviti da se širi vekovima, a da pritom ne utiče na klimu – sa ciljem da više nećemo morati da razmišljamo o ograničavanju proizvodnje, štednji ili preraspodeli resursa. Zahvaljujući retorici tranzicije, klimatske promene se prikazuju kao tehnološki, a ne društveni ili čak civilizacijski problem. To je zgodan način razmišljanja o klimatskoj krizi, ali i opasan jer se takva promena neće dogoditi. Jedan od ključnih odgovora na pitanje klimatske krize trebalo bi da bude politika preraspodele.

Ali, Evropa ima cilj da do 2050. postane prvi klimatski neutralni kontinent. Zar to nije put ka tranziciji?

To je samo samozavaravajuća priča. Evropa je i dalje veoma zavisna od fosilnih goriva iz mnogih razloga. Ako pogledamo nacionalne emisije Francuske ili Velike Britanije – dve zemlje koje sam najviše proučavao – slika na prvi pogled deluje ohrabrujuće: obe zemlje smanjuju emisije. Međutim, ako u obzir uzmemo i emisije CO₂ povezane sa međunarodnom trgovinom, vidno je da se stvari ne odvijaju dovoljno brzo. Lako je dekarbonizovati kada se deindustrijalizuješ.

Pored međunarodne trgovine, bogate zemlje zavise od globalnog ekonomskog rasta. To je očigledno u finansijskom i uslužnom sektoru. London i Pariz zavise od rasta svetske privrede, koja je u najvećoj meri zasnovana na fosilnim gorivima. Švajcarska, na primer, predstavlja izuzetno prosperitetnu zemlju sa niskim ugljenim emisijama. Ali, u njenim finansijskim bilansima nalaze se neke od najvećih rudarskih kompanija na svetu, poput Glencore i Trafigura. Prosperitet Švajcarske duboko je povezan sa ugljem i fosilnim gorivima uopšte. Zbog toga smatram da Evropa treba da bude oprezna kada daje lekcije zemljama u razvoju – jer bi to bilo nepravedno.

U početku je energetska tranzicija bila puka industrijska parola.

Šta je sa energetskom strategijom Kine? Peking je svetski lider u zelenim tehnologijama, ali i dalje u velikoj meri zavisi od uglja. Da li tu vidite kontradikciju?

Energetski pejzaž Kine deluje kontradiktorno samo ako pogrešno shvatimo dinamiku energije, odnosno ako zamišljamo različite izvore energije kao da su isključivo u međusobnoj konkurenciji. Ali to nije uvek slučaj. Na neki način, Kina je jedina zemlja u kojoj se stvari zaista brzo odvijaju. Oko 80% svih solarnih panela na svetu proizvodi se upravo tamo. Ipak, Kina je i dalje zemlja u razvoju, sa znatno nižom potrošnjom električne energije po glavi stanovnika od Sjedinjenih Američkih Država, uprkos znatno većem stepenu industrijalizacije. Zato ima smisla da Peking ulaže u sve dostupne izvore energije.

Na primer, Kina razvija ogromne solarne i vetroparkove u pustinji Gobi, kao i u svojoj severnoj, autonomnoj regiji, Unutrašnjoj Mongoliji. Ovi energetski centri nalaze se daleko od područja gde se troši veći deo električne energije, pa je neophodna infrastruktura za prenos struje ka istoku i jugu, što košta velike sume novca. Da bi ova investicija bila isplativa, neophodna je termoelektrana na ugalj u blizini solarnih i vetroparkova, jer obnovljivi izvori ponekad zahtevaju rezervno napajanje. Električni sistem koji bi funkcionisao isključivo na obnovljivim izvorima, za sada, ostaje naučna fantastika. Ovo pokazuje da se razvoj energetike odvija na više frontova istovremeno, a ne samo u pravcu obnovljivih izvora. U ovom slučaju, solarni paneli nisu konkurencija, već su u simbiozi sa fosilnim gorivima.

Ako je pojam energetske tranzicije suštinski pogrešan, kako je uspeo da se nametne?

U početku je energetska tranzicija bila puka industrijska parola. Sam koncept potiče iz interesnog diskursa s kraja 19. veka, ali je sve do 70-ih godina prošlog veka ostao prilično marginalan. Stručnjaci iz različitih oblasti – geologije, statistike, inženjerstva, šumarstva, ekonomije – nisu govorili o energetskoj tranziciji jer su znali da energija ne funckioniše tako, kroz velike prelaze sa jednog izvora na drugi. Međutim, jedna grupa intelektualaca posmatrala je stvari drugačije: naučnici koji su promovisali atomsku energiju.

Zagovornici atomske energije razmišljali su o budućnosti energije na veoma duge staze. Predviđali su scenario u kojem će fosilna goriva postati oskudna, a time i nekonkurentna, što bi tranziciju ka atomskoj energiji učinilo neizbežnom. Dakle, ideja energetske tranzicije je u početku bila futurologija, a ne empirijska analiza stvarnih procesa. Ta zamišljena budućnost oskudice fosilnih goriva poslužila je kao opravdanje za ulaganje javnog novca u istraživanje nuklearne energije u SAD-u.

Sedamdesete godine prošlog veka bile su ključna decenija za popularizaciju narativa o energetskoj tranziciji. Tokom energetske krize, govor o „kraju naftnog doba” postao je dominantan u političkom i javnom diskursu, a energetska tranzicija predstavljena je kao rešenje. Taj proces popularizacije doneo je i fundamentalnu promenu značenja pojma: on je postao prazan okvir, koji svako može da ispuni sopstvenom vizijom – da li je to više uglja, više nafte, novi gasovod na Aljasci ili istraživanje novih tipova nuklearnih reaktora. U tome i leži snaga ideje energetske tranzicije: svi su za nju – samo u različitim oblicima.

Ekološki pokret je takođe prihvatio narativ energetske tranzicije.

Da, i to je ključna tačka. Američki ekolozi 70-ih godina 20. veka prihvatili su ovaj pogrešan diskurs o energiji jer su želeli da budu relevantni. Narativi o energetskoj tranziciji pružili su priliku važnim figurama ekološkog pokreta, kao što je Ejmori Lovins (Amory Lovins), britanski predstavnik organizacije Prijatelji Zemlje (Friends of the Earth), da pređu iz pozicije opozicije i antinuklearnog aktivizma u poziciju sa pozitivnim planom – tranzicijom ka solarnoj i energiji vetra. Taj program omogućio je Lovinsu i drugima da odu u Vašington, razgovaraju sa predsednikom Džimijem Karterom (Jimmy Carter) i postanu uticajni savetnici.

Međuvladin panel za klimatske promene (IPCC) ima ključnu ulogu u oblikovanju vladinih politika i javnog diskursa o klimi. Da li je on doprineo popularizaciji ideje energetske tranzicije?

Radna grupa III IPCC-a se fokusira na rešenja. U početku su njome rukovodili američki eksperti, koji su bili previše skeptični prema klimatskim promenama. Želeli su da „umire” klimatologe i daju prostor stručnjacima iz poljoprivrede, energetike i industrije (uključujući i fosilna goriva). Grupom III zatim su dominirali američki ekonomisti poput Vilijama Nordhausa (William Nordhaus), prvog ekonomiste koji se bavio klimatskim promenama, kasnije dobitnika Nobelove nagrade (2018).

Nordhausova vizija energetske tranzicije bila je sledeća: da, klimatske promene postoje, ali ne treba ništa preduzimati – osim ulaganja u istraživanje i razvoj (posebno u nuklearnu energiju). Po njegovom mišljenju, bilo je bolje odložiti tranziciju dok tehnologije ne budu spremne. Tako je narativ tranzicije postao opravdanje za odlaganje delovanja.

To je bio savršen diskurs za američku administraciju tokom Konferencije u Riju 1992. godine. Svet je tada gledao u SAD – najvećeg zagađivača i najbogatiju zemlju. Ponuda mogućnosti tehnološkog rešenja klimatskih promena značila je da Vašington ne mora da deluje odmah.

Od 90-ih godina prošlog veka mnogo toga se promenilo, ali ne drastično. Nakon Pariskog sporazuma 2015. godine, pojam „tranzicija” postao je centralni termin u izveštaju Grupe III. Ipak, da bi se ostalo unutar granice od 2°C, potrebno je radikalno umanjenje upotrebe fosilnih goriva.

Ideja da će inovacije i tehnološki napredak spasiti svet od klimatskih promena i dalje je prisutna. Kako bi trebalo da izgleda zdrav odnos prema klimatskim tehnologijama?

Ne treba biti ni tehnofob ni tehnofil, već imati zreo pogled na tehnologiju i procenjivati šta je realno moguće izvesti.

Nordhaus je imao pojam tzv. backstop tehnologije, koji se pojavio tokom naftne krize. Ideja je bila da nikada nećemo ostati bez energije jer će uvek postojati tehnologija spremna da zameni iscrpljive izvore – u njegovom slučaju, to su bile nuklearna energija i brzi reaktori. Isti pogled imao je i na klimatske promene: backstop tehnologije će ih rešiti.

Danas, Grupa III i dalje računa na neku vrstu takve tehnologije – „negativne emisije”, bilo kroz direknto izvlačenje CO₂ iz vazduha (Direct Air Capture – DAC) ili bioenergijom uz izvlačenje i skladištenje ugljenika (BECCS). Ove i slične sumnjive tehnologije dobile su ogroman značaj u poslednja dva IPCC izveštaja. To pokazuje da postoji problem u mejnstrim diskursu ekonomske struke o klimatskim promenama, što se vidi u radu Grupe III – i što treba rešavati, ali bez diskreditovanja celokupnog IPCC procesa.

Kakav je odnos između uspeha narativa o energetskoj tranziciji i koncepta klimatske adaptacije?

Diskurs o energetskoj tranziciji nije u suprotnosti sa adaptacijom – oba su načini odlaganja delovanja. Ponovo se treba vratiti na sedamdesete godine 20. veka. U toj deceniji, isti klimatolozi koji su upozoravali na globalno zagrevanje istovremeno su ga relativizovali, tvrdeći da ćemo biti u redu jer ćemo sprovesti energetsku tranziciju pre nego što kriza nastupi. Tvrdili su da za tranziciju treba oko 50 godina. Naravno, nisu imali pojma koliko to stvarno traje, jer nijednu do tada nisu sproveli – ali ideja je bila prisutna.

Vrlo brzo je postalo jasno da to neće biti slučaj. Ozbiljni modeli pokazali su da će fosilnih goriva biti i u dalekoj budućnosti, i to u većim količinama – naročito zbog privrednog rasta u Aziji. Kasne sedamdesete godine prošlog veka bile su i vreme kada je svima postalo jasno da nuklearne elektrane neće biti toliko uspešne koliko se očekivalo deceniju ranije. Nuklearna nesreća na ostrvu Tri milje (Three Mile Island) u Pensilvaniji doprinela je tom uverenju. Usledio je ogroman povratak uglju, dodatno potpomognut kineskim planovima da se znatno oslone na ugalj od tada do 2000. godine.

Dakle, već početkom 80-ih godina bilo je jasno da će klimatske promene zaista nastupiti. Između 1976. i 1982. održane su tri konferencije o klimatskoj adaptaciji u SAD-u. Tadašnji ton bio je poprilično optimističan: „Plus tri stepena do 2100? Nema problema, SAD će se prilagoditi.” Poljoprivreda bi bila najviše pogođena, pa bi se proizvodnja, jednostavno, premestila. Govorilo se i o genetski modifikovanim organizmima (GMO) kao tehnološkom rešenju tog vremena.

Međutim, iza tog optimizma krio se veliki cinizam: američki eksperti znali su da će za mnoge druge zemlje prilagođavanje biti mnogo teže. Bili su svesni da će, verovatno, doći do masovnih migracija, koje su posmatrali ako oblik klimatske adaptacije. Dakle, tranzicija je značila odlaganje delovanja, a adaptacija ono što se dešava kada to odlaganje traje predugo.

Ako trenutno samo smanjujemo ugljenu intenzivnost ekonomije, šta zapravo treba da radimo?

Fascinira me koliko mojih kolega posmatra nagli rast obnovljivih izvora kao dokaz da smo na putu tranzicije. Čak i ako obnovljivi izvori rastu eksponencijalno, to ne znači da fosilna goriva istovremeno opadaju istim tempom. Kriva rasta obnovljivih izvora nije kriva zamene. Dakle, trebalo bi i dalje smanjivati ugljenu intenzivnost ekonomije, ali istovremeno moramo govoriti o odrastu (degrowth), racionalizaciji potrošnje i smanjenju materijalne potrošnje.

Već 40% svetske električne energije je dekarbonizovano i tim putem treba nastaviti. Ali, u oblastima materijalne proizvodnje – cementa, plastike, čelika – solarni paneli nisu pravo rešenje. Možda će postati u budućnosti, ali do 2050. godine neće značajno uticati na te industrijske sektore. Zato moramo smanjiti materijalnu potrošnju.

Da bismo to postigli, moramo razgovarati o društvenoj korisnosti emisija CO₂. Nećemo ukinuti sve emisije, ali možemo postaviti pitanje: da li je ovaj CO₂ koristan ili luksuzan? Cement, na primer, biće veoma težak za dekarbonizaciju, ali može imati veliku društvenu vrednost – recimo, kada se koristi za izgradnju cevi za dovod čiste vode u zemljama u razvoju. Međutim, ako se cement koristi za još jedan autoput u Evropi ili SAD-u, tada je društvena korisnost tih emisija mnogo upitnija.

Žan-Batist Freso (Jean-Baptiste Fressoz) je istoričar nauke, tehnologije i životne sredine u Nacionalnom centru za naučna istraživanja u Parizu. Njegova knjiga „Sve više i više i više: Sveobuhvatna istorija energije“ objavljena je u oktobru 2024. godine.

Prevod: Veljko Vulićević

Construire une Europe résiliente : repenser le capital, l’industrie et le commerce 

la situation économique du continent n’a cessé de se détériorer ces dernières années en raison d’une combinaison de facteurs, qui sont la baisse de la capacité industrielle, l’environnement commercial mondial de plus en plus hostile et la capacité limitée à lever des capitaux. Dans ses efforts pour concilier souveraineté économique et lutte contre la crise climatique, l’Europe doit s’efforcer de redéfinir son concept de compétitivité, de tirer parti de sa diversité et d’éviter les écueils de la monopolisation et de la concentration. Entretien avec Barry C. Lynn.   

Green European Journal : dans son rapport très attendu et très commenté, Mario Draghi attire l’attention sur un modèle économique obsolète en Europe et sur le déclin de la compétitivité de l’UE. Que pensez-vous du diagnostic et des remèdes proposés par Draghi ?  

Barry Lynn : c’est un moment vraiment important de l’histoire européenne. Je pense que le rapport Draghi reconnaît bien le moment et l’ampleur des changements qui doivent avoir lieu. Le rapport met fortement l’accent sur l’aspect concurrentiel. Cependant, il se concentre principalement sur l’argent : comment concentrer le capital ?  

 Un ancien directeur de la Banque centrale européenne plaide essentiellement en faveur d’un emprunt collectif et d’investissements de la part de l’Europe. Cette idée est fortement contestée par les Allemands et, à des degrés divers, par les Néerlandais. Depuis la création de l’Union européenne, cette question est fondamentale : l’Europe peut-elle collectivement réunir les fonds dont elle a besoin ? Et la question est désormais la suivante : les Allemands accepteront-ils un affaiblissement de leur contrôle sur la politique monétaire et budgétaire ?   

À mon avis, la faiblesse de l’Europe est en grande partie liée à la protection extrêmement égoïste par l’Allemagne de la structure de l’euro et du marché européen mise en place il y a 25 ans, comme nous l’avons déjà vu avec la Grèce en 2015. Mais sans la capacité de concentrer les capitaux, les Européens ne peuvent pas et ne feront pas la plupart des choses qu’ils souhaitent faire.   

Il y a beaucoup d’argent en Europe, mais la situation n’est pas la même qu’aux États-Unis. Là-bas, les marchés financiers sont dynamiques et le gouvernement a également la capacité d’apporter beaucoup de capitaux. C’est en grande partie ce qu’affirme Draghi : si l’Europe veut sérieusement investir dans une économie politique renouvelée, elle devra repenser la manière de concentrer les capitaux, tant sur les marchés privés que publics.   

En ce qui concerne la concurrence, je pense que ce n’est pas une question sur laquelle Draghi s’est vraiment attardé. En réalité, ses objectifs pour l’Europe nécessitent de fortes politiques antimonopole et de fortes politiques visant à lutter contre les goulets d’étranglement. Mais lorsque l’on examine en détail certaines des politiques qu’il promeut, qu’il s’agisse de la consolidation des télécommunications ou de la création de champions industriels européens, ses propositions ne correspondent pas vraiment aux objectifs fixés. D’une certaine manière, ce rapport est l’occasion d’engager une discussion. Oui, les objectifs sont louables, mais les mesures spécifiques préconisées dans le rapport doivent être améliorées, car ce qu’il propose ne fonctionnera pas.  

Alors que l’Europe envisage d’imiter les États-Unis et d’autres grandes économies dotées de champions à l’échelle continentale, il est intéressant d’examiner comment cette stratégie a été mise en œuvre aux États-Unis. Quels sont les risques que les Européens doivent garder à l’esprit avant d’adopter ce type de politique ? Et à quoi ressemble une économie dominée par des monopoles ?  

Si vous lisez le rapport de Draghi et les déclarations de mission publiées par la présidente de la Commission européenne Ursula von der Leyen (et qui ont été envoyées aux différentes directions générales afin de guider leur travail pour les cinq prochaines années), il semble bien que les Européens souhaitent suivre l’approche américaine en matière d’industrie de défense et d’industrie lourde. Cela est complètement idiot.   

Cette approche américaine, qui a débuté dans les années 1980 et a permis une concentration extrême dans les secteurs de la défense et de l’industrie lourde, s’est avérée absolument désastreuse. Elle a eu des effets catastrophiques. Il suffit de regarder Boeing : lorsque Ronald Reagan est arrivé au pouvoir en 1981, il y avait quatre constructeurs différents d’avions commerciaux aux États-Unis. Désormais, il n’en reste plus que deux dans le monde entier. Ce que l’on constate dans le cas de Boeing, c’est une entreprise qui éprouve de sérieuses difficultés à commercialiser ses produits, à innover et à introduire de nouvelles technologies, ainsi qu’à maintenir la qualité.   

Et l’Europe souhaite suivre cette voie ? Suivre la voie tracée par Boeing serait une folie. La fusion Siemens/Alstom [rejetée par la Commission européenne en 2019] est devenue une obsession pour les industriels européens. Mais comment pourrait-il être judicieux de fusionner les deux entreprises qui fabriquent des trains en Europe à un moment où les besoins en trains sont plus importants et plus exigeants ? C’est absurde. Et stupide.  

Si l’UE n’a pas besoin de champions européens pour être compétitive à l’échelle mondiale, existe-t-il un moyen de concilier la nécessité de la concurrence au sein du marché unique et celle d’être compétitif au niveau mondial ? Comment pouvons-nous nous assurer que la politique industrielle de l’UE répond à l’intérêt général du public et pas seulement aux intérêts des entreprises ?  

La réponse est très simple : les droits de douane. Au sens large, la politique de concurrence englobe la politique commerciale et la politique industrielle, et inversement : une véritable politique industrielle englobe la politique de concurrence et la politique commerciale. Les trois forment un tout. Donc, si vous voulez avoir une concurrence au sein de l’Europe et vous assurer que les Chinois, avec leur système mercantiliste extrêmement subventionné, ne viennent pas détruire vos entreprises, il existe un outil simple à utiliser : les droits de douane. Il y a peu, l’idée de droits de douane était encore un sujet tabou en Europe. Les Européens ont désormais compris qu’ils devaient recourir aux droits de douane, mais ils doivent faire preuve d’une grande prudence.   

Aux États-Unis, dans le vaste domaine des véhicules électriques (VE), y compris les batteries et autres composants, nous avons réalisé que nous ne pouvions pas dépendre des sources d’approvisionnement chinoises. Cela n’est pas sûr, et cela n’est pas non plus judicieux en termes d’innovation. C’est pourquoi nous avons utilisé des droits de douane de 100 %, voire plus si nécessaire, pour protéger le système concurrentiel, plutôt que de procéder à une consolidation.   

C’est la seule voie possible. Sans droits de douane, vous ne menez pas de politique industrielle. Ce que vous faites, c’est tout simplement céder votre sécurité et vos trésors industriels à d’autres pays.  

La question est la suivante : comment tirer parti des économies d’échelle et accumuler suffisamment de capital pour être compétitifs tout en évitant les inconvénients de la concentration ? Et comment l’Europe peut-elle développer une politique industrielle intelligente, éventuellement associée à une politique commerciale, qui servirait les transitions auxquelles les responsables politiques européens réfléchissent manifestement dans le contexte actuel de l’économie mondiale ?   

Vous devez vous poser, définir votre stratégie et vos objectifs puis élaborer des politiques adaptées à vos besoins. Sinon, vous serez constamment dans une position réactive, de manière incohérente.   

Soyons honnêtes, c’est exactement là où en est l’industrie européenne en matière d’automobiles. Ce qu’il s’est passé, c’est que les constructeurs automobiles allemands, autour desquels s’articule tout le système politique allemand, ont vendu le cœur industriel des voitures à la Chine. Aujourd’hui, l’Europe n’a pratiquement plus aucune capacité de production de batteries ou de groupes motopropulseurs électriques, et dépend à 100 % de la Chine.   

Il semble bien que les Européens souhaitent suivre l’approche américaine en matière d’industrie de défense et d’industrie lourde.

Voici une manière d’envisager la structure du pouvoir en Europe à l’heure actuelle : le gouvernement chinois à Pékin contrôle essentiellement les constructeurs automobiles allemands, les constructeurs automobiles allemands contrôlent la CDU [Union chrétienne-démocrate], et la CDU exerce une emprise solide sur la Commission européenne. Mais ce qui préoccupe le plus les Européens, c’est la loi américaine sur la réduction de l’inflation (IRA). Les États-Unis ont investi des sommes folles dans la production de semi-conducteurs, de batteries et d’autres composants pour véhicules électriques. Les Européens auraient pu décider de s’unir et de collaborer avec les Américains afin de créer un système de production unique, à grande échelle et de grande envergure. Au lieu de cela, ils ont été manipulés par le contrôle exercé par Pékin sur l’industrie automobile allemande.   

Si l’Europe ne parvient pas à maîtriser la situation dans les prochaines années, ce sera fini. Vous pensez que le Nord Stream était une mauvaise chose ? Ce que font actuellement les Allemands avec la Chine dans les domaines de l’automobile, des produits chimiques et d’autres composants, c’est la même chose, mais à plus grande échelle.   

C’est le défi que les Européens doivent relever. Et soyons clairs : ici, ce ne sont pas les États-Unis qui constituent la puissance impériale, mais la Chine. Et vous êtes sur le point de tomber sous le contrôle de la nouvelle puissance impériale. En revanche, les États-Unis offrent une vision de redondance, de résilience et de compétitivité1.   

Je pense que le rapport Draghi était assez lucide quant à ces menaces (et le gouvernement français a certainement une compréhension très lucide de ces menaces). Je pense donc que l’Europe a une réelle opportunité d’améliorer sa situation au cours des prochaines années, en particulier si Kamala Harris est élue à la Maison Blanche. Même dans le cas d’une administration Trump, qui compliquerait les choses, l’objectif fondamental restera le même pour l’Europe : veiller à ne pas tomber sous le contrôle direct du système industriel chinois et, par conséquent, de l’État chinois.   

Diriez-vous que certains États membres de l’UE sont allés un peu trop loin dans la chaîne de valeur mondialisée ? Et si oui, les droits de douane sont-ils vraiment le seul moyen de revenir à une situation plus gérable ?   

Soyons clairs : ce n’est pas l’Europe qui a inventé ce système, mais les États-Unis. La stratégie consistait à créer un monopole au niveau national, puis à permettre à ces monopoles de délocaliser leur capacité. Nous avons créé en Chine une concentration de capacités qui a contribué à y aspirer l’industrie européenne. Nous avons créé le problème par notre mauvaise façon de penser et notre mauvaise idéologie.   

Votre question est tout à fait pertinente : une fois que vous détenez 100 % d’un élément à l’étranger, le pays qui contrôle ce pouvoir ne va pas le lâcher facilement. Par conséquent, vous devez avoir un objectif et une stratégie, puis vous pouvez négocier avec vos partenaires commerciaux. Les négociations avec les États-Unis, la Chine, etc. seront difficiles. Mais au final, tout le monde bénéficierait d’un système de production résilient, redondant et distribué, dans lequel aucun monopole ne restreint le changement technologique et aucun État-nation ne tente d’exploiter des points de passage obligés pour manipuler d’autres États-nations.   

Nous avions cela auparavant, et nous pouvons l’avoir à nouveau. Les systèmes commerciaux libéraux sont une bonne chose. Ils rendent le monde plus sûr, favorisent la coopération pacifique entre les peuples, et cela devrait être notre objectif ultime. Cependant, entre notre situation actuelle et notre objectif, il y a beaucoup de choix difficiles à faire et de négociations ardues à mener. Mais vous savez quoi ? Nous sommes intelligents, et nous pouvons y arriver.  

Même dans le cas d’une administration Trump, qui compliquerait les choses, l’objectif fondamental restera le même pour l’Europe : veiller à ne pas tomber sous le contrôle direct du système industriel chinois.

La fragmentation du marché européen est souvent présentée, y compris par Draghi, comme l’un des échecs de l’Europe. Mais cette fragmentation naturelle, souvent considérée comme un handicap, pourrait-elle être un atout dans la lutte contre le monopole et la concentration ?   

En effet. Les États-Unis constituent une économie unique et très importante, car ils forment un seul État-nation. Pourtant, jusqu’aux années 1980, voire jusqu’aux années 1990, il existait un très grand nombre d’entreprises localisées au niveau des États, car le système réglementaire était conçu pour promouvoir la localisation et empêcher la concentration et la centralisation. Le défi auquel l’Europe est aujourd’hui confrontée consiste à éviter de suivre la voie empruntée par les États-Unis. Voulez-vous vous réveiller dans 20 ans et avoir trois fast-foods, un seul détaillant, etc. ? Ou préférez-vous un système conçu pour garantir la résilience, la redondance et le type de concurrence qui conduit à des services et des biens meilleurs et moins chers ? Ce sont là autant de choix politiques, et les Européens ont aujourd’hui l’occasion de tirer parti de leur diversité, de leurs langues, de leur expérience, de leurs intérêts et de leurs compétences.   

L’Europe est à la croisée des chemins. Selon votre interprétation du rapport Draghi, vous pouvez vous engager sur la voie du monopole ou emprunter le chemin qui mène à une communauté plus forte, plus riche et plus innovante.  

La diversité est essentielle pour comprendre les autres défis posés par notre époque : la durabilité et les politiques écologiques en général s’appuient sur la diversité, l’équilibre et l’abondance, tout comme la nature et la vie. Le rapport Draghi désigne les technologies vertes et propres comme le seul domaine dans lequel l’Union européenne dispose d’un avantage et d’un certain leadership mondial. Comment concilier l’obsession actuelle pour la compétitivité avec les objectifs de durabilité que l’UE s’est fixés pour elle-même et pour le reste du monde ?  

Un problème fondamental du rapport et de sa vision des défis auxquels l’Europe est confrontée réside dans sa conception de la compétitivité. Le rapport part du principe que l’Europe évolue dans un système de marché mondial. Mais ce système de marché mondial n’existe pas. Le monde est composé d’États-nations puissants qui ont mis en place des politiques industrielles visant à atteindre des objectifs stratégiques et économiques spécifiques. Ce cadre de réflexion sur la compétitivité place immédiatement l’Europe dans une position fondamentalement désavantageuse, car il s’inscrit dans un monde imaginaire mythique.   

Le point de départ devrait être la manière d’assurer la sécurité, la prospérité et la démocratie. Cette compréhension guide ensuite vos décisions quant à la manière dont vous structurez votre industrie pour être compétitif en Europe, mais aussi aux États-Unis, en Chine, en Amérique du Sud, en Asie, en Afrique, etc. C’est le cadre qui permettrait aux Européens de reconstruire l’industrie de manière à ce que les idées technologiques et organisationnelles de pointe provenant d’Europe restent européennes et soient développées et mises en œuvre à l’échelle européenne. Ensuite, lorsqu’elles se répandront dans le monde entier, elles pourront porter à la fois le drapeau européen et les valeurs européennes.   

Les Européens, et cela vaut aussi bien pour les progressistes que pour les conservateurs, rêvent encore des idéaux perdus des années 1990, lorsque la vision libérale du fonctionnement du monde était prédominante. Cela était déjà un mythe dans les années 1990, et c’est en adhérant à ce mythe à l’époque que nous nous sommes retrouvés dans tous ces problèmes aujourd’hui.  

Les Européens ont aujourd’hui l’occasion de tirer parti de leur diversité, de leurs langues, de leur expérience, de leurs intérêts et de leurs compétences.

En effet, il existe une sorte de nostalgie pour le consensus de Washington, qui est le modèle avec lequel de nombreux dirigeants mondiaux ont grandi et qu’ils comprennent donc le mieux. Si les fondements intellectuels de cette vision du monde ont été largement discrédités, l’Europe n’a pas encore développé de vision alternative, cohérente et globale.  Comment faire en sorte que les progressistes et les autres acteurs de la société civile puissent contribuer à l’élaboration d’une politique industrielle efficace tout en respectant les objectifs de durabilité ? Existe-t-il des idées ou des suggestions politiques inspirées de l’expérience américaine qui pourraient aider l’Europe à mettre en place une politique industrielle intelligente ?  

Le plus important est d’être honnête quant à notre situation actuelle. Les Européens sont confrontés à trois menaces existentielles étroitement liées. Le premier est la menace que représentent les grandes entreprises technologiques pour la démocratie. Les grandes entreprises technologiques américaines menacent la liberté d’expression des Européens et leur capacité à débattre ouvertement entre eux. Elles limitent également la liberté des journalistes européens de partager des informations avec les citoyens. Certaines de ces sociétés constituent une menace directe et immédiate pour l’état de droit fondamental. Prenons pour exemple ce qu’ont fait X et Elon Musk au Royaume-Uni cet été, en encourageant les émeutes et en prédisant une guerre civile.   

La deuxième menace existentielle concerne les risques sécuritaires liés à la délocalisation et à la concentration des capacités industrielles vitales, en particulier en Chine. Comme l’a démontré la dépendance de l’Europe vis-à-vis du gaz russe avant l’invasion de l’Ukraine, lorsque vous autorisez une telle concentration extrême de capacités dans un autre pays, par exemple à l’autre bout du monde, cela a notamment pour conséquence que cet autre pays se sent libre de vous contraindre. Et parfois, cela peut inciter cette nation à se lancer dans une agression et une guerre dangereuses.   

La troisième menace est évidemment le climat.   

Pour contrer ces menaces, les Européens doivent procéder à une évaluation honnête des outils nécessaires pour y faire face. Et la première chose à faire est de se débarrasser de leurs rêves sur ce que l’Organisation mondiale du commerce était censée apporter. Le libre-échange était censé permettre l’avènement d’un monde sans frontières et pacifique, mais cela n’a pas été le cas. Cela a échoué parce que nous avons été naïfs quant à la nécessité d’utiliser le pouvoir de l’État pour réglementer ces systèmes afin de garantir les résultats souhaités.  

Je vais être clair sur ce que je pense être la cause du problème. De nombreux Américains diraient que la Chine est en tort parce qu’elle triche, manipule le commerce, etc. Mais il n’en est rien. Chaque levier que la Chine contrôle aujourd’hui est le résultat de notre échec, en Europe et aux États-Unis, à réglementer nos capitalistes et à veiller à ce qu’ils ne nous exposent pas au pouvoir de l’État chinois. Nous sommes responsables de notre naïveté. La Chine s’est contentée d’accepter toutes les capacités industrielles que nos capitalistes lui proposaient de transférer entre ses mains.   

Nos capitalistes ont alors joyeusement récupéré les machines et les techniques industrielles que nous avions développées au cours de plusieurs siècles en Europe et aux États-Unis, et les ont vendues à bas prix aux Chinois. Nos capitalistes ont ensuite transformé nos entreprises manufacturières en sociétés commerciales conçues pour concentrer le pouvoir monopolistique sur l’importation de ce que nous fabriquions auparavant en Europe et aux États-Unis.   

Aujourd’hui, alors que nous sommes confrontés aux menaces pour la sécurité internationale que représente la concentration extrême des capacités industrielles en Chine, nous subissons les conséquences des mauvaises décisions que nous avons prises ici même, dans nos nations, concernant la manière dont nous réglementons le comportement de nos capitalistes et de nos entreprises. Les Chinois n’ont fait que profiter de notre stupidité.  

En ce qui concerne le climat, qui est la troisième menace, pensez-vous qu’une industrie compétitive et neutre en carbone soit réalisable dans le cadre politique actuel, ou avons-nous atteint les limites des instruments du marché européen ? Et sachant que la commissaire désignée à la politique de concurrence, Teresa Ribera, est également une figure de proue des politiques durables, que lui diriez-vous au sujet de la politique de concurrence actuelle de l’UE ?  

Effectivement, bon nombre des problèmes auxquels nous sommes confrontés sont liés à la manière dont le débat sur la compétitivité a été structuré jusqu’à présent par les différents acteurs du processus. Par exemple, si vous voulez comprendre qui est à l’origine du projet de consolidation des télécommunications, ne cherchez pas plus loin que Deutsche Telekom.   

Teresa Ribeira a fait ses preuves en matière de promotion du développement durable en Espagne. Réunir la durabilité et la concurrence au sein d’une seule et même unité sous la responsabilité d’une seule personne est une opportunité fantastique. Avec une réflexion créative appropriée, elle comprendra que le défi consiste à structurer les marchés de manière à favoriser une adoption plus rapide des technologies vertes et de l’innovation.  

Nos instruments de marché sont-ils donc toujours adéquats ? Pendant des décennies, on a supposé qu’une politique industrielle verte verrait le jour avec un système d’échange de quotas d’émission, une régulation du marché et peut-être quelques mesures incitatives. Mais nous atteignons nos limites : est-ce parce que ces mesures sont mal conçues, ou faut-il autre chose ?  

Regardez ce que l’administration Biden a accompli au cours des trois dernières années et demie. Ils ont relevé le défi parce qu’ils ont compris que la question fondamentale était de savoir s’ils allaient rester les bras croisés et laisser les Chinois prendre le contrôle absolu de la production de véhicules électriques et de l’ensemble de la chaîne d’approvisionnement photovoltaïque, ou s’ils allaient plutôt adopter une politique industrielle globale combinant la politique de concurrence et la politique commerciale en un seul système de contrôle visant certains résultats souhaités. Les États-Unis ont commencé avec succès à intégrer la politique commerciale et les droits de douane, la politique industrielle et les investissements, ainsi que la politique de concurrence dans un système réglementaire unique. Aujourd’hui, les responsables américains comprennent qu’aucun de ces instruments n’est suffisant à lui seul pour faire face aux grandes menaces.   

Les Européens doivent utiliser les droits de douane de manière judicieuse afin de garantir que l’État mercantiliste chinois ne détruise pas l’industrie et les idées européennes pendant la période de reconstruction industrielle de l’Europe.  

Tant que nous maintiendrons des murs élevés entre ces différents régimes réglementaires, nous échouerons. La décision d’Ursula Von der Leyen de faire tomber les barrières entre la concurrence et la politique environnementale est un excellent début, mais la politique commerciale fait encore défaut. Les Européens doivent utiliser les droits de douane de manière judicieuse afin de garantir que l’État mercantiliste chinois ne détruise pas l’industrie et les idées européennes pendant la période de reconstruction industrielle de l’Europe.  

Ce qu’a fait l’administration Biden était sans précédent, mais cela pourrait ne pas suffire pour relever les défis d’une économie mondiale en mutation, qui pourrait bouleverser radicalement notre compréhension des conflits, des chaînes d’approvisionnement, etc. Les politiques industrielles et commerciales suffiront-elles à orienter le secteur privé vers un mode de fonctionnement plus durable, ou devons-nous plutôt repenser fondamentalement le fonctionnement du secteur privé ?  

Si l’on examine le sous-texte de la révolution Biden et les déclarations du président, on peut lire ceci : il y a 40 ans, nous avons rendu le monde sûr pour les grandes entreprises. Puis, un jour, nous nous sommes réveillés et avons découvert qu’elles régnaient en maîtres sur tout. Nous avons donc décidé de mettre les entreprises à notre service.   

Il en résulte un retour aux politiques fondamentales qui ont été mises en place pendant 200 ans, depuis la fondation des États-Unis jusqu’à la première année du mandat de Reagan en 1981. Nous assistons à une reconceptualisation radicale de l’économie politique qui conduit à une large remise en question du pouvoir des entreprises au sein de la société, de leur raison d’être et de leur licence. Il ne s’agit pas d’une position anticapitaliste ou anti-entreprise, mais bien d’une position antimonopole. Ainsi, si elle est bien comprise, cette révolution est véritablement favorable aux entreprises et aux entrepreneurs. Elle vise à faciliter la réussite des entrepreneurs, des personnes ayant de meilleures idées et de nouvelles techniques, et de ceux qui veulent faire le bien dans le monde. On pourrait même dire que Biden souhaite voir davantage de milliardaires dans le monde en réduisant la concentration extrêmement élevée actuelle de centaines de milliards, voire de milliers de milliards de dollars entre les mains d’une poignée de personnes.   

L’administration Biden s’efforce de libérer les personnes qui ont de meilleures idées afin qu’elles puissent les développer et les partager avec d’autres, et c’est exactement à cela que servent les marchés. Un marché correctement structuré est un lieu d’échange. Revenons aux origines de ce monde en 1776, lorsque Adam Smith écrivit son ouvrage monumental Wealth of Nations (La Richesse des nations). Les marchés devraient être des lieux où les gens se réunissent, échangent des idées et travaillent ensemble de manière à enrichir et sécuriser tout le monde. Un marché, bien compris, est un lieu dans lequel les gens coopèrent. Nous n’avons pas de tels marchés aujourd’hui. En raison de notre incapacité à utiliser les lois antitrust pour protéger les marchés ouverts, nous avons désormais des systèmes d’exploitation à la place.  

Aux États-Unis, le ministère de la Justice et la Commission fédérale du commerce ont pris l’initiative de redéfinir les fondements de la législation antitrust, en redéfinissant l’objectif du marché et la manière dont il doit être réglementé. Mais ils n’ont pas beaucoup progressé en matière de durabilité. Pourraient-ils en faire davantage en matière de développement durable ?   

Nous devons d’abord comprendre que la lutte contre les monopoles ne relève pas uniquement de la politique antitrust. Regardez l’IRA ou la CHIPS and Science Act. Ces deux mesures ont été adoptées par le Congrès américain. Il s’agit des deux mesures antimonopole les plus importantes prises par le Congrès américain depuis des décennies, car elles utilisent des fonds pour éliminer les goulots d’étranglement et soutenir de nouvelles installations de fabrication afin de briser la concentration du pouvoir sur la production de composants pour véhicules électriques, de panneaux photovoltaïques et de semi-conducteurs à Taïwan, en Corée et en Chine.   

Nous n’aurions jamais pu éliminer les goulets d’étranglement que nous avons observés à Taïwan en recourant simplement à la politique de la concurrence ou même à la politique commerciale. Cela aurait été trop lent, tout comme les droits de douane. Mais aujourd’hui, nous utilisons des liquidités pour accélérer le processus et amorcer les pompes.   

[L’ancien commissaire européen] Thierry Breton a en fait résumé toute la question en une petite synthèse parfaite. Il a dit qu’il fallait d’abord reconstruire les usines, car elles ont été rasées. Ce n’est qu’après cela que vous pourrez reconstruire le système concurrentiel. Dans un premier temps, vous utilisez des liquidités pour accélérer le processus, puis, dans un second temps, vous utilisez des droits de douane pour protéger le processus. Une fois que vous aurez retrouvé votre puissance industrielle, vous pourrez reconstruire le système concurrentiel au niveau national et international. Nous pourrons alors mettre en place un système démocratique libéral à travers le monde, conçu pour protéger la liberté de chacun contre le contrôle concentré des entreprises.  

Vos réflexions sur la liberté, les illusions et la lucidité suggèrent que nous avons besoin d’un changement réel et profond dans la culture et l’idéologie qui ont dominé au cours des 40 dernières années. Voyez-vous des alliés dans cette bataille ? Quelles forces politiques poussent au changement ?   

Il existe des alliés partout. Certains membres de la Commission européenne, par exemple. Il s’agit surtout d’aider les gens à comprendre l’ampleur des défis et de leur montrer que nous disposons des outils nécessaires. Ce qui importe, c’est d’amener les politiciens à dépasser leur simple réactivité et à sortir de leur zone de confort. Lorsque nous commençons à planifier, à imaginer et à élaborer des stratégies sérieuses sur la manière de reconstruire nos systèmes industriels et de communication afin qu’ils soient sûrs pour la démocratie et la sécurité nationale, à ce moment-là, tout le monde devient notre allié, y compris les personnes venues de tous les États-Unis.   

Nous avons largement remporté cette bataille au sein du Parti démocrate, et nombreux sont ceux qui, au sein du Parti républicain, se rangent à nos côtés dans certains combats. Je pense que l’Europe connaît également un changement très radical, mais il est parfois difficile de s’en rendre compte lorsque l’on est en plein processus de changement. Quoi qu’il en soit, le moment est venu pour la société civile d’être très claire sur l’avenir pour lequel elle se bat, sur les obstacles qui se dressent devant elle et sur les outils dont elle dispose pour les surmonter.  

Nous devons être courageux et honnêtes, et accepter le fait qu’il n’y a pas de retour en arrière possible. La seule façon d’arriver là où nous voulons aller est d’avancer, et d’avancer avec force.  

Cette interview a été réalisée par Edouard Gaudot et Michelle Meagher.

This translation was commissioned thanks to the support of the Heinrich-Böll-Stiftung.

Schemi di libertà: le lezioni di George Lakoff per la politica verde 

Quando ha accusato gli europei di essere contrari alla libertà di espressione alla conferenza sulla sicurezza di Monaco di Baviera di febbraio, il vicepresidente degli Stati Uniti JD Vance ha utilizzato strategicamente un’interpretazione radicale e conservatrice della libertà, che sta diventando sempre più egemonica. Per riprendere l’iniziativa, i progressisti devono difendere e ampliare la propria visione della libertà. Il lavoro del linguista cognitivo americano George Lakoff fornisce strumenti per comprendere il campo di battaglia politico e le vie d’azione. 

Cominciamo con un’ovvietà: è grazie al nostro cervello che pensiamo, comprendiamo il mondo che ci circonda e coordiniamo le nostre azioni con quelle degli altri esseri umani. Il nostro cervello, la sua struttura e il suo funzionamento sono necessariamente legati al nostro corpo. Per usare un esempio tratto dalla psicologia sperimentale, una persona mancina riconoscerà più rapidamente una tazza se il manico si trova sulla sinistra. Per una persona destrorsa vale il contrario. Perché? Perché riconoscere un’immagine non è semplicemente una questione di acquisizione di informazioni, ma anche di anticipazione di una relazione tra l’oggetto e il nostro corpo. Ciò che percepiamo è la possibilità di afferrare questo oggetto e utilizzarlo. 

Questi meccanismi fondamentali di comprensione sono in gran parte al di sotto del livello della nostra coscienza. I ricercatori spesso sostengono che il 98% dell’attività del nostro cervello sfugge alla nostra consapevolezza razionale. La comprensione mobilita meccanismi automatici su vasta scala di cui non siamo nemmeno consapevoli. Prendiamo un esempio dal repertorio di George Lakoff. Immaginiamo di accettare questa sfida: “non pensare a un elefante!” Ci renderemo immediatamente conto che ciò è semplicemente impossibile: proprio nel tentativo di non pensare a un elefante, siamo costretti a pensarci. È così che funziona il nostro cervello.1 

Ma questo c’entra con la politica? Assolutamente sì! Ecco perché il lavoro di George Lakoff è così interessante. Lakoff ha insegnato linguistica cognitiva a Berkeley e si è rapidamente affermato a livello internazionale come leader di un movimento di ricerca chiamato “cognizione incarnata”, grazie al libro Metaphors We Live By (1980), scritto insieme al filosofo Mark Johnson. Dopo una serie di libri accademici acclamati, Lakoff ha deciso di mettere le sue conoscenze scientifiche al servizio di attivisti, difensori dei diritti civili e ambientalisti, femministe e democratici. 

Come attivisti, tendiamo a credere che, affinché le persone agiscano per una causa di interesse collettivo, debbano prima comprenderla. Quindi iniziamo illustrandogliela, partendo dai fatti. Ma le scienze sociali hanno da tempo dimostrato che non è così che funzionano le cose. I valori, l’impegno, il senso di appartenenza a un gruppo e il desiderio di assomigliare alle persone che ammiriamo sono fattori che influenzano le nostre azioni molto più dei fatti.  

Lakoff ha esplorato l’importanza dei valori e i loro legami con la politica nel suo libro Moral Politics: How Liberals and Conservatives Think, pubblicato per la prima volta nel 1996 e successivamente aggiornato. La sua tesi era semplice: i valori che ci guidano nell’accudire i bambini sono le fondamenta della nostra visione del mondo. Sono ciò che utilizziamo come riferimento inconscio per definire le nostre aspirazioni politiche. Lakoff distingue due modelli ideali, ciascuno con una propria coerenza interna, che definisce “padre severo” e “genitore premuroso”. L’originalità e la forza del suo approccio risiedono nel fatto che esso non si concentra sulle idee, ma sull’organizzazione fisica delle nostre reti neurali. Le conseguenze per la comunicazione politica sono di vasta portata. 

Una questione di frame 

George Lakoff è noto anche nel campo della comunicazione per il concetto di “frame”. Questo termine descrive uno dei meccanismi mentali più importanti quando si tratta di spiegare come il nostro cervello crea significato. I frame sono le strutture mentali che consentono agli esseri umani di comprendere la realtà e, talvolta, di creare ciò che consideriamo realtà. Un frame è un “campo di esperienza” che ci permette di dare un senso a ciò che ci accade. Descrive persone, oggetti, comportamenti e aspettative. Descrive inoltre spiegazioni e soluzioni ai problemi. Al contrario, esclude altri soggetti, oggetti, spiegazioni e soluzioni. Una sola parola è sufficiente per attivare un frame e, quando un frame viene attivato, mette in luce alcune cose e ne lascia altre nell’oscurità. 

Il linguaggio non è neutro: ogni parola che usiamo evoca automaticamente e inconsciamente una serie di collegamenti, idee, giudizi e sensazioni. Questo è fondamentale per gli ecologisti. Parlare di questioni socio-ecologiche e chiedere che i nostri ambienti di vita siano protetti non è la stessa cosa che usare le parole “combattere il cambiamento climatico”. In un caso, stiamo attivando la responsabilità dei “guardiani benevoli”; nell’altro, stiamo parlando più di conflitto, del nemico da affrontare, che mobilita altri tipi di emozioni e azioni. Tutto questo avviene nell’intimità delle nostre reti neurali, che sono a loro volta plasmate dalle nostre esperienze, dal nostro apprendimento, dalla nostra cultura… e dalla nostra lingua. 

La scelta delle parole è quindi fondamentale: parole diverse non attivano le stesse reti neurali; influenzano la nostra percezione del problema e, di conseguenza, le soluzioni che riteniamo appropriate. I frame sono cognitivi prima di essere linguistici. In altre parole, il nostro cervello elabora il significato, intuitivamente e inconsciamente, prima ancora che noi lo “esprimiamo a parole”. 

Libertà conservatrice 

Da decenni, ormai, la parola “libertà” è il totem lessicale del campo conservatore. Dietro l’uso conservatore di questa parola apparentemente universale si nasconde un preciso schema ideologico, che Lakoff descrive in modo approfondito

In questo contesto, libertà significa soprattutto assenza di vincoli esterni: meno tasse, meno leggi, meno governo. È la libertà di possedere, di decidere per sé stessi, di non essere “tormentati” da regole o norme collettive. Nella sua versione più radicale, è anche la libertà di inquinare, di rifiutare i vaccini o di portare una pistola per strada in nome dell’autonomia individuale. Questa visione, profondamente radicata nella storia politica nordamericana, ma presente anche in Europa, trasforma l’individuo in un’isola la cui libertà è considerata un diritto contro gli altri, non con gli altri. In questa prospettiva, qualsiasi cosa collettiva è un vincolo. 

I conservatori definiscono la libertà secondo una logica individualistica e gerarchica, radicata nella metafora morale del padre severo. Questo schema presenta le seguenti caratteristiche: 

Libertà dall’intervento del governo: i conservatori caratterizzano la libertà come la riduzione al minimo delle dimensioni e dei poteri dello Stato. La libertà è intesa come la capacità degli individui di agire senza vincoli statali, in particolare in materia fiscale, normativa ed economica. Questo schema valorizza la libertà negativa, ovvero la libertà dall’interferenza dello Stato. Libertà = meno Stato, meno regolamentazione. 

Libertà legata alla responsabilità individuale e alla moralità economica: la libertà è intesa anche come la capacità degli individui di assumersi la responsabilità di sé stessi, in un sistema in cui il successo dipende dall’impegno personale e dal merito. Questo schema moralizza l’economia, valorizzando la concorrenza e la responsabilità individuale, mentre rifiuta gli aiuti o gli interventi percepiti come privilegi o dipendenze. Libertà = responsabilità individuale e merito. 

Libertà all’interno di un quadro gerarchico e familiare: secondo l’analisi di Lakoff, ripresa nella letteratura sul frame, i conservatori utilizzano una metafora morale della famiglia patriarcale, in cui la libertà è associata all’ordine, all’autorità e alla disciplina. Questa visione contrappone la libertà alla permissività e giustifica una gerarchia sociale naturale. Libertà = ordine, autorità e gerarchia morale. 

Freedom as the protection of universal individual rights: nella tradizione liberale anglosassone, la libertà è anche intesa come rispetto dell’autonomia individuale, con lo Stato limitato a garantire i diritti fondamentali, senza un intervento eccessivo nelle scelte personali. Libertà = diritti individuali universali garantiti da uno Stato minimo. 

Questi schemi vengono utilizzati per costruire una narrazione coerente, che pone la libertà al centro dei valori, definendola tuttavia in modo tale da legittimare politiche conservatrici volte a limitare lo Stato e promuovere il libero mercato. 

I conservatori sono stati in grado di applicare questo schema a ogni aspetto del loro discorso: libertà d’impresa (tradotta in deregolamentazione totale), libertà di espressione (utilizzata per difendere l’incitamento all’odio o il negazionismo climatico), libertà di istruzione (a scapito del servizio di pubblica istruzione), libertà religiosa (utilizzata per opporsi ai diritti delle donne o delle persone LGBTQIA+), ecc. Questa costruzione narrativa è molto efficace nel mobilitare emotivamente una parte dell’elettorato, in particolare la classe media bianca preoccupata per il cambiamento sociale. 

Questa narrazione sfrutta una concezione orwelliana della libertà, secondo cui la riduzione dei servizi pubblici diventa una forma di “liberazione” dei cittadini. Un esempio spesso citato è la retorica di Ronald Reagan, che ha reso popolare l’idea che “ridurre le tasse” o “ridurre il campo d’azione del governo” equivalga ad aumentare la libertà individuale. Questa metafora trasforma complesse politiche economiche in un’immagine semplice ed emotiva: meno governo = più libertà. Un altro esempio è la campagna presidenziale di Donald Trump del 2024, che ha ripreso e amplificato questo schema presentando la libertà come la capacità di agire senza l’intervento del governo, in particolare in materia di immigrazione, regolamentazione economica e diritti individuali, mobilitando al contempo una metafora morale familiare (la nazione come una famiglia, dove l’ordine e l’autorità sono essenziali). 

Secondo Lakoff, i progressisti hanno abbandonato troppo a lungo il campo lessicale della libertà, lasciandolo nelle mani di coloro che lo hanno trasformato in uno slogan vuoto o in uno scudo ideologico per difendere e promuovere le disuguaglianze. Questo errore strategico ha un costo: quando una singola visione del mondo monopolizza una parola così fondamentale, qualsiasi tentativo di riforma, sia essa economica, sociale o ecologica, può facilmente essere dipinto in modo caricaturale come un attacco contro di essa. 

Secondo Lakoff, i progressisti hanno abbandonato troppo a lungo il campo lessicale della libertà.

Ridefinire la libertà 

“It’s time to reclaim freedom seriously again, and to reformulate a powerful progressive framework around it”. George Lakoff, Whose Freedom? 

Lakoff sostiene un approccio alternativo basato sull’eredità storica delle lotte progressiste e sull’estensione dei diritti civili, la tutela dei lavoratori e un più ampio accesso all’assistenza sanitaria. Una libertà collettiva ed emancipante garantisce i mezzi per compiere le proprie scelte (libertà di votare senza ostacoli, libertà di prendersi cura di sé stessi, libertà attraverso l’istruzione pubblica, ecc.). 

Per farlo, Lakoff sostiene una narrazione emotiva che mobiliti l’empatia piuttosto che l’interesse personale, la metafora della famiglia (la nazione come una famiglia amorevole che si prende cura dei propri membri) e i valori condivisi (protezione, aiuto reciproco, ecc.). Ci ricorda anche di non adottare il linguaggio dell’altra parte (parlando dei poteri dello Stato), poiché è impossibile non pensare a un elefante. 

Nel modello del genitore premuroso, proposto da Lakoff per rappresentare la moralità progressista, la libertà non è un assoluto astratto: è relazionale, contestuale, concreta. È costruita con gli altri e con l’aiuto di istituzioni comuni. Non siamo liberi nella povertà. Non siamo liberi senza assistenza. Non siamo liberi quando non possiamo scegliere la nostra vita. Non saremo liberi in un mondo più caldo di 4 gradi Celsius. Essere progressisti, quindi, significa difendere una libertà accessibile a tutti. La libertà non può essere prerogativa di pochi a scapito degli altri. È un progetto sociale collettivo. 

Ciò significa soprattutto cambiare il nostro linguaggio, i nostri slogan e le nostre narrazioni. Ad esempio: 

Libertà di vivere in un mondo abitabile: il clima non è una questione tecnica, ma una questione di libertà fondamentale. Un pianeta invivibile non offre alcuna libertà di scelta né alcun futuro. 

Libertà di decidere del proprio corpo: il diritto all’aborto non è una questione morale, ma una condizione essenziale per l’autonomia delle donne. 

Libertà di prendersi cura di sé stessi, di invecchiare con dignità, di studiare: questi diritti sono condizioni concrete per l’esercizio della libertà. Senza sicurezza sociale, la libertà diventa un privilegio riservato ai ricchi. 

Libertà di non essere discriminati: la discriminazione razziale, sessista o omofoba priva milioni di persone delle libertà fondamentali nella loro vita quotidiana, come l’alloggio, il lavoro, la sicurezza e l’amore. 

Questo lavoro di riformulazione può e deve essere applicato a tutti i settori. Sul piano economico, occorre ribadire come la precarietà ostacoli la libertà: se il salario minimo impedisce di vivere una vita dignitosa, si perde la libertà. Per quanto riguarda gli alloggi e i trasporti pubblici, è necessario sottolineare che riscaldarsi e spostarsi non sono lussi, ma libertà esistenziali. E, per quanto riguarda la democrazia, è necessario insistere sulla libertà di decidere insieme: il diritto di voto, la trasparenza e la partecipazione dei cittadini sono tutti esercizi di libertà collettiva. 

Secondo Lakoff, un esempio di successo è stato l’attenzione di Kamala Harris, nella campagna elettorale statunitense del 2024, alla “libertà di vivere con dignità”, combinando i diritti LGBTQIA+ e riproduttivi e la protezione sociale in un unico schema unificante. Kamala Harris ha cercato di recuperare il concetto di libertà, collegandolo a diritti concreti e collettivi: libertà di interessarsi, di votare, di essere protetti socialmente. La sua campagna illustra la strategia di proporre una narrazione alternativa, più inclusiva ed emotivamente mobilitante, in opposizione ai frame conservatori. 

Alcuni politici europei ecologisti e progressisti hanno utilizzato narrazioni simili. Angelo Bonelli (Italia) ha affermato: “Non può esserci libertà in una società che ti condanna all’inquinamento, all’insicurezza e all’esclusione”. Jean-Marc Nollet (Belgio) ha sostenuto che “la libertà non significa dover scegliere tra riscaldamento e cibo. Libertà significa poter vivere con dignità, e l’ecologia contribuisce a questo”. E Teresa Ribera (Spagna) ha affermato che “la libertà non consiste nel poter scegliere Uber. Si tratta di riuscire ad arrivare alla fine del mese, respirare aria pulita e avere un futuro”. 

Questi esempi mostrano anche come i frame operino attraverso metafore narrative, che semplificano concetti astratti e mobilitano le emozioni, rendendo così possibile controllare il significato politico della libertà. Lakoff insiste sul fatto che la ripetizione e la coerenza di questi schemi nei media e nel discorso politico sono essenziali per la loro efficacia. 

È riappropriandoci delle parole che possiamo trasformare la nostra immaginazione e, con essa, la realtà

Libertà: un valore collettivo 

La libertà non è l’opposto della giustizia sociale, ma la sua promessa. È quindi essenziale rompere la trappola retorica che contrappone libertà e uguaglianza. Dobbiamo dimostrare che regole eque rendono tutti più liberi e che, in questa concezione, lo Stato è il garante di questa libertà, non il suo nemico, e che la solidarietà è un potere liberatorio. 

I progressisti e gli ecologisti vogliono più libertà, non meno. Ma per tutti, non solo per pochi. Ed è responsabilità delle autorità pubbliche rendere possibile tutto questo. Questo obiettivo deve essere parte integrante dei nostri discorsi, dei nostri programmi politici, dei nostri manifesti elettorali, ma anche delle nostre storie personali. Dobbiamo dimostrare che le nostre lotte riguardano vite reali, il recupero della dignità, porte che si aprono invece di chiudersi. Dobbiamo difendere l’idea che la regolamentazione, i diritti sociali, i servizi pubblici e la protezione dell’ambiente sono strumenti che rendono la libertà una realtà per tutti. 

Rivendicare il concetto di libertà non solo è possibile, ma è anche fondamentale per il progetto ecologista. Perché è riappropriandoci delle parole che possiamo trasformare la nostra immaginazione e, con essa, la realtà. La scelta delle parole è solo la punta dell’iceberg. Comprendere cosa sta succedendo sotto la superficie, elaborare e sviluppare una strategia a lungo termine, è sempre più una componente fondamentale dell’azione politica.  

This translation was commissioned thanks to the support of the Heinrich-Böll-Stiftung.


  1. George Lakoff (2004). Don’t Think of an Elephant!: Know Your Values and Frame the Debate. White River Junction: Chelsea Green Publishing. Una versione aggiornata ed espansa è stata pubblicata nel 2014. ↩︎

Les cadres de la liberté: les leçons de George Lakoff pour la politique verte

Lorsque le vice-président américain JD Vance a accusé les Européens d’être contre la liberté d’expression lors de la Conférence sur la sécurité de Munich en février, il a stratégiquement utilisé une interprétation radicale et conservatrice de la liberté qui devient de plus en plus hégémonique. Pour reprendre l’initiative, les progressistes doivent défendre et développer leur propre vision de la liberté. Les travaux du linguiste cognitif américain George Lakoff fournissent des outils pour comprendre le champ de bataille politique et les pistes d’action possibles.

Commençons par énoncer une évidence : c’est grâce à notre cerveau que nous pensons, comprenons le monde qui nous entoure et coordonnons nos actions avec celles des autres êtres humains. Notre cerveau, sa structure et son fonctionnement sont nécessairement liés à notre corps. Pour prendre un exemple tiré de la psychologie expérimentale, une personne gauchère reconnaîtra plus rapidement une tasse si son anse se trouve à gauche. Pour une personne droitière, c’est l’inverse. Pourquoi cela ? Parce que reconnaître une image ne consiste pas simplement à assimiler des informations ; il s’agit également d’anticiper une relation entre l’objet et notre corps. Ce que nous percevons, c’est la possibilité de prendre cet objet et de l’utiliser.

Ces mécanismes fondamentaux de compréhension se situent en grande partie à un niveau inférieur à celui de notre conscience. Les chercheurs affirment souvent que 98 % de l’activité de notre cerveau échappe à notre conscience rationnelle. La compréhension mobilise à grande échelle des mécanismes automatiques dont nous n’avons même pas conscience. Prenons un exemple tiré du répertoire de George Lakoff. Imaginez qu’on nous lance ce défi : « Ne pensez pas à un éléphant ! » Nous nous rendons immédiatement compte que cela est tout simplement impossible : en essayant justement de ne pas penser à un éléphant, nous sommes obligés d’y penser. C’est ainsi que fonctionne notre cerveau.1

Mais quel est le rapport avec la politique ? Eh bien, il est tout à fait évident ! C’est pourquoi les travaux de George Lakoff sont si intéressants. Lakoff a enseigné la linguistique cognitive à Berkeley et s’est rapidement imposé sur la scène internationale comme le chef de file d’un mouvement de recherche appelé « cognition incarnée », grâce à l’ouvrage Metaphors We Live By (1980), écrit en collaboration avec le philosophe Mark Johnson. Après une série d’ouvrages universitaires salués par la critique, Lakoff a décidé de mettre ses connaissances scientifiques au service des militants, des défenseurs des droits civiques et de l’environnement, des féministes et des démocrates.

En tant que militants, nous avons tendance à croire que, pour que les gens agissent en faveur d’une cause d’intérêt collectif, ils doivent d’abord la comprendre. Nous commençons donc par leur expliquer, en nous basant sur les faits. Mais les sciences sociales ont depuis longtemps démontré que cela ne fonctionne pas de cette manière. Les valeurs, l’engagement, le sentiment d’appartenance à un groupe et le désir de ressembler aux personnes que nous admirons sont des moteurs d’action bien plus importants que les faits.

Lakoff a exploré l’importance des valeurs et leurs liens avec la politique dans son ouvrage Moral Politics: How Liberals and Conservatives Think, publié pour la première fois en 1996 et mis à jour depuis. Sa thèse était simple : les valeurs qui nous guident dans la manière dont nous prenons soin des enfants constituent les fondements de notre vision du monde. C’est ce que nous utilisons inconsciemment comme référence pour définir nos aspirations politiques. Lakoff distingue deux modèles idéaux, chacun doté d’une cohérence interne propre, qu’il appelle les modèles du « père strict » et du « parent nourricier ». L’originalité et la force de son approche résident dans le fait qu’elle ne se concentre pas sur les idées, mais sur l’organisation physique de nos réseaux neuronaux. Les conséquences pour la communication politique sont considérables.

Une question de cadres

George Lakoff est également connu dans le domaine de la communication pour la notion de « cadre ». Ce terme décrit l’un des mécanismes
mentaux les plus importants lorsqu’il s’agit d’expliquer comment notre cerveau crée du sens. Les cadres sont les structures mentales qui permettent aux êtres humains de comprendre la réalité, et parfois de créer ce que nous considérons comme la réalité. Un cadre est un « champ d’expérience » qui nous permet de donner un sens à ce qui nous arrive. Il décrit les personnes, les objets, les comportements et les attentes. Il décrit également les explications et les solutions aux problèmes. À l’inverse, il exclut d’autres acteurs, objets, explications et solutions. Un seul mot suffit pour activer un cadre, et lorsqu’un cadre est activé, il met certaines choses en lumière et en laisse d’autres dans l’ombre.

Le langage n’est pas neutre : chaque mot que nous utilisons évoque automatiquement et inconsciemment un ensemble de liens, d’idées, de jugements et de sensations. Cela est crucial pour les écologistes. Parler des questions socio-écologiques et appeler à la protection de notre cadre de vie n’est pas la même chose que d’utiliser les mots « lutter contre le changement climatique ». Dans un cas, nous activons la responsabilité des « gardiens bienveillants » ; dans l’autre, nous parlons davantage de conflit, de l’ennemi à affronter, ce qui mobilise d’autres types d’émotions et d’actions. Tout cela se joue dans l’intimité de nos réseaux neuronaux, qui sont euxmêmes façonnés par nos expériences, notre apprentissage, notre culture… et notre langue.

Appeler à la protection de notre cadre de vie n’est pas la même chose que d’utiliser les mots « lutter contre le changement climatique».

Le choix des mots est donc crucial : des mots différents n’activent pas les mêmes réseaux neuronaux ; ils influencent notre perception du problème et, par conséquent, les solutions que nous jugeons appropriées. Les cadres sont cognitifs avant d’être linguistiques. En d’autres termes, notre cerveau élabore intuitivement et inconsciemment le sens avant même que nous ne « mettions des mots dessus ».

Liberte conservatrice

Depuis des décennies, le mot « liberté » est le véritable outil de communication du camp conservateur. Derrière l’utilisation conservatrice de ce mot apparemment universel se cache un cadre idéologique précis, que Lakoff décrit en détail.2

Dans ce cadre, la liberté signifie avant tout l’absence de contraintes externes : moins d’impôts, moins de lois, moins d’intervention de l’État. C’est la liberté de posséder, de décider pour soi-même, de ne pas être « harcelé » par des règles ou des normes collectives. Dans sa version la plus radicale, c’est aussi la liberté de polluer, de refuser les vaccins ou de porter une arme à feu dans la rue au nom de l’autonomie individuelle. Cette vision, profondément ancrée dans l’histoire politique nord-américaine mais également présente en Europe, transforme l’individu en une île dont la liberté est considérée comme un droit contre les autres, et non avec les autres. Dans cette optique, tout ce qui est collectif est une contrainte.

Les conservateurs définissent la liberté selon une logique individualiste et hiérarchique ancrée dans la métaphore morale du père strict. Ce cadre présente les caractéristiques suivantes :

Liberté vis-à-vis de l’intervention du gouvernement : les conservateurs mettent l’accent sur la liberté comme étant la réduction au minimum de la taille et des pouvoirs de l’État. La liberté est considérée comme la capacité des individus à agir sans contraintes étatiques, notamment en matière fiscale, réglementaire et économique. Ce cadre valorise la liberté négative, c’est-à-dire l’absence d’ingérence de l’État. Liberté = moins d’État, moins de réglementation.

Liberté liée à la responsabilité individuelle et à la moralité économique : la liberté est également définie comme la capacité des individus à assumer leurs responsabilités, dans un système où la réussite dépend des efforts et du mérite personnels. Ce cadre moralise l’économie, valorisant la concurrence et la responsabilité individuelle, tout en rejetant l’aide ou les interventions perçues comme des privilèges ou des dépendances. Liberté = responsabilité individuelle et mérite.

Liberté dans un cadre hiérarchique et familial : Selon l’analyse de Lakoff, reprise dans la littérature sur le cadrage, les conservateurs utilisent une métaphore morale de la famille patriarcale, dans laquelle la liberté est associée à l’ordre, à l’autorité et à la discipline. Cette vision oppose la liberté à la permissivité et justifie une hiérarchie sociale naturelle. Liberté = ordre, autorité et hiérarchie morale.

La liberté comme protection des droits individuels universels : Dans la tradition libérale anglo-saxonne, la liberté est également considérée comme le respect de l’autonomie individuelle, l’État se limitant à garantir les droits fondamentaux, sans intervenir de manière excessive dans les choix personnels. Liberté = droits individuels universels garantis par un État minimal.

Ces cadres sont mobilisés pour construire un discours cohérent qui place la liberté au cœur des valeurs, mais défini de manière à légitimer les politiques conservatrices visant à limiter le rôle de l’État et à promouvoir le libre marché.

Les conservateurs ont su appliquer ce cadre à tous les aspects de leur discours : liberté d’entreprise (traduite par une déréglementation totale), liberté d’expression (utilisée pour défendre les discours haineux ou le déni climatique), liberté d’éducation (au détriment d’un service public d’éducation), liberté religieuse (utilisée pour s’opposer aux droits des femmes ou des personnes LGBTQIA+), etc. Cette construction narrative est très efficace pour mobiliser émotionnellement une partie de l’électorat, en particulier la classe moyenne blanche inquiète des changements sociaux.

Ce discours exploite une conception orwellienne de la liberté selon laquelle la réduction des services publics devient une « libération » pour les citoyens. Un exemple souvent cité est celui de la rhétorique de Ronald Reagan, qui a popularisé l’idée selon laquelle « réduire les impôts » ou « réduire la taille du gouvernement » équivaut à accroître la liberté individuelle. Cette métaphore transforme des politiques économiques complexes en une image simple et émotionnelle : moins d’État = plus de liberté. Un autre exemple est la campagne présidentielle de Donald Trump pour 2024, qui a repris et amplifié ce cadre en présentant la liberté comme la capacité d’agir sans intervention du gouvernement, en particulier en matière d’immigration, de réglementation économique et de droits individuels, tout en mobilisant une métaphore morale familiale (la nation comme une famille, dans laquelle l’ordre et l’autorité sont essentiels).

Selon Lakoff, les progressistes ont trop longtemps délaissé le champ lexical de la liberté, le laissant entre les mains de ceux qui l’ont transformé en slogan vide de sens ou en bouclier idéologique pour défendre et promouvoir les inégalités. Cette erreur stratégique a un coût : lorsqu’une seule vision du monde monopolise un mot aussi fondamental, toute tentative de réforme, qu’elle soit économique, sociale ou écologique par exemple, peut facilement être caricaturée comme une attaque contre celle-ci.

Redefinir la liberte

« Il est temps de revendiquer à nouveau sérieusement la liberté et de reformuler un cadre progressiste puissant autour de celle-ci ». George Lakoff, Whose Freedom?

Lakoff préconise un autre cadre fondé sur l’héritage historique des luttes progressistes et l’extension des droits civils, la protection des travailleurs et un accès plus large aux soins de santé. Une liberté collective et émancipatrice donne les moyens de faire ses propres choix (liberté de voter sans entrave, liberté de prendre soin de soi, liberté grâce à l’éducation publique etc.).

Pour ce faire, Lakoff préconise un discours émotionnel mobilisant l’empathie plutôt que l’intérêt personnel, la métaphore familiale (la nation comme une famille nourricière qui prend soin de ses membres) et des valeurs communes (protection, entraide etc.). Il nous rappelle également de ne pas adopter le langage de l’autre camp (parler de la taille de l’État), car il est impossible de ne pas penser à un éléphant.

Dans le modèle parental nourricier, proposé par Lakoff pour représenter la moralité progressiste, la liberté n’est pas un absolu abstrait : elle est relationnelle, contextuelle, concrète. Elle est construite avec les autres et avec l’aide d’institutions communes. Nous ne sommes pas libres dans la pauvreté. Nous ne sommes pas libres sans attention. Nous ne sommes pas libres lorsque nous ne pouvons pas choisir notre vie. Nous ne serons pas libres dans un monde où la température aura augmenté de 4 degrés Celsius. Être progressiste, c’est donc défendre une liberté
accessible à toutes et tous. La liberté ne peut être l’apanage de quelques-uns au détriment des autres. Il s’agit d’un projet sociétal collectif.

Cela implique avant tout de changer notre langage, nos slogans et nos discours. Par exemple :

Libertà di vivere in un mondo abitabile : Le climat n’est pas une question technique, c’est une question de liberté fondamentale. Une planète invivable n’offre aucune liberté de choix et aucun avenir.

Liberté de décider de son propre corps : Le droit à l’avortement n’est pas une question morale ; c’est une condition essentielle à l’autonomie des femmes.

La liberté de prendre soin de soi, de vieillir dans la dignité, d’étudier : Ces droits sont des conditions concrètes pour exercer la liberté. Sans sécurité sociale, la liberté devient un privilège réservé aux riches.

Liberté de ne pas être victime de discrimination : La discrimination raciste, sexiste ou homophobe prive des millions de personnes de libertés fondamentales dans leur vie quotidienne, telles que le logement, le travail, la sécurité et l’amour.

Ce travail de recadrage peut et doit être appliqué à tous les domaines. Sur les questions économiques, il doit réaffirmer à quel point la précarité entrave la liberté : si le salaire minimum vous empêche de mener une vie digne, vous avez perdu votre liberté. En matière de logement et de transports publics, il doit souligner que se chauffer et se déplacer ne sont pas des luxes, mais des libertés existentielles. Et en matière de démocratie, il doit insister sur la liberté de décider ensemble : le droit de vote, la transparence et la participation citoyenne sont autant d’exercices de la liberté collective.

Selon Lakoff, un exemple réussi a été celui de Kamala Harris qui, lors de la campagne électorale américaine de 2024, a mis l’accent sur « la liberté de vivre dans la dignité », en combinant les droits LGBTQIA+, les droits reproductifs et la protection sociale dans un cadre unique et unificateur. Harris a tenté de réhabiliter la notion de liberté en la reliant à des droits concrets et collectifs : la liberté de prendre soin des autres, de voter, d’être protégé socialement. Sa campagne illustre la stratégie consistant à proposer un discours alternatif, plus inclusif et mobilisant sur le plan émotionnel, en opposition aux cadres conservateurs.

Certains politiciens européens verts et progressistes ont utilisé des discours similaires. Angelo Bonelli (Italie) a déclaré : « Il ne peut y avoir de liberté dans une société qui vous condamne à la pollution, à l’insécurité et à l’exclusion ». Jean-Marc Nollet (Belgique) a fait valoir que « la liberté ne signifie pas devoir choisir entre se chauffer ou manger. La liberté, c’est pouvoir vivre dans la dignité, et l’écologie y contribue ». Et Teresa Ribera (Espagne) a déclaré que « la liberté ne consiste pas à pouvoir choisir Uber. Il s’agit de pouvoir arriver à la fin du mois, de respirer un air pur et d’avoir un avenir ».

Ces exemples montrent également comment les cadres fonctionnent à travers des métaphores narratives qui simplifient les concepts abstraits et mobilisent les émotions, permettant ainsi de contrôler la signification politique de la liberté. Lakoff insiste sur le fait que la répétition et la cohérence de ces cadres dans les médias et dans le discours politique sont essentielles à leur efficacité.

C’est en nous réappropriant les mots que nous pouvons transformer notre imagination, et avec elle, la réalité.

La liberte : une valeur collective

La liberté n’est pas le contraire de la justice sociale ; elle en est la promesse. Il est donc essentiel de briser le piège rhétorique qui oppose liberté et égalité. Nous devons montrer que des règles équitables rendent tout le monde plus libre, et que dans cette conception, l’État est le garant de cette liberté et non son ennemi, et que la solidarité est une force libératrice.

Les progressistes et les écologistes veulent plus de liberté, pas moins. Mais pour tout le monde, pas seulement pour quelquesuns. Et c’est aux pouvoirs publics qu’il incombe de rendre cela possible. Cet objectif doit faire partie de nos discours, de nos programmes politiques, de nos affiches électorales, mais aussi de nos histoires humaines. Nous devons montrer que nos luttes concernent des vies réelles, qu’il s’agit de retrouver notre dignité, d’ouvrir des portes plutôt que de les fermer. Nous devons défendre l’idée que la réglementation, les droits sociaux, les services publics et la protection de l’environnement sont des outils qui permettent à chacun de jouir pleinement de sa liberté.

Récupérer le cadre de la liberté n’est pas seulement possible, c’est vital pour le projet vert. Car c’est en nous réappropriant les mots que nous pouvons transformer notre imagination, et avec elle, la réalité. Le choix des mots n’est que la partie émergée de l’iceberg. Comprendre ce qui se passe sous la surface, élaborer et développer une stratégie à long terme, voilà qui devient de plus en plus un élément essentiel de l’action politique.

This translation was commissioned thanks to the support of the Heinrich-Böll-Stiftung.


  1. George Lakoff (2004). Don’t Think of an Elephant!: Know Your Values and Frame the Debate. White River Junction: Chelsea Green Publishing. Une
    édition mise à jour et augmentée a été publiée en 2014. ↩︎
  2. George Lakoff (2006). Whose Freedom?: The Battle Over America’s Most Important Idea (La liberté de qui ? : la bataille autour de l’idée la plus
    importante des États-Unis). New York: Farrar, Straus and Giroux. ↩︎

« Il n’y a Plus d’Alexandre, de Napoléon et d’Attila » : Genre, illibéralisme et résistance silencieuse

Jusqu’à récemment, rares étaient ceux quiconsidéraient l’écrivain autrichien Stefan Zweig (1881-1942) comme une voix importante dans l’engagement politique. Son œuvre, écrite dans un contexte de guerre imminente et de montée du fascisme, relate le sentiment familier de voir le monde sombrer dans le chaos et de se sentir impuissant. Cependant, derrière ces observations se cache une perspective nuancée sur la réponse intellectuelle à l’effondrement systémique, qui offre des perspectives inattendues à ceux qui sont confrontés à des défis similaires aujourd’hui.

« Il y a moins de sommeil aujourd’hui dans le monde, les nuits sont plus longues et les jours aussi ».1 Écrites par Stefan Zweig en 1914, ces paroles n’ont rien perdu de leur pertinence. Né à Vienne, capitale de l’Autriche-Hongrie multi-ethnique, dans une famille juive cultivée, Stefan Zweig, l’un des écrivains les plus traduits des années 1920 et 1930, était convaincu de l’importance d’une Europe unie, des échanges culturels, de la libre circulation, du respect et de la tolérance. Son désespoir face à la montée du nationalisme en Europe et ses craintes pour sa propre sécurité l’ont conduit à quitter l’Autriche en 1934 pour s’installer au Royaume-Uni, puis aux États-Unis et enfin au Brésil, avant de se suicider huit ans plus tard.

Outre ses œuvres de fiction, Stefan Zweig est surtout connu pour ses biographies historiques, notamment celle consacrée au penseur humaniste et théologien du XVIe siècle Érasme de Rotterdam (1466-1536). Bien qu’il soit aujourd’hui moins célèbre que le programme de bourses de l’UE qui porte son nom (Erasmus),2 Érasme a mené une vie remarquable, que Zweig a racontée dans un texte qu’il a achevé en 1934 alors qu’il vivait dans sa « Villa in Europa » à Salzbourg.

Ce n’est pas un hasard si Stefan Zweig s’est intéressé à la vie d’Érasme pour trouver des réponses à ses questions. Tous deux étaient de fervents partisans d’une Europe unie à une époque marquée par de profondes divisions et violences (dues respectivement aux deux guerres mondiales et aux débuts de la Réforme protestante) et s’efforçaient de préserver la dignité humaine et de trouver une « voie médiane », s’attirant ainsi le mépris des deux camps opposés. Et tous deux ont vécu à une époque où la production, le partage et l’autorisation des connaissances qui constituaient le fondement de leur œuvre étaient menacés.

Les parallèles avec le monde actuel sont indéniables. Dans le monde universitaire, le paysage actuel présente une convergence de défis sans précédent, alors que les établissements d’enseignement supérieur du monde entier naviguent dans un environnement complexe marqué par l’instabilité économique, l’escalade des tensions géopolitiques et les paradigmes politiques contradictoires posés par des cadres
néolibéraux et illibéraux qui se chevauchent souvent.3 Cette crise multidimensionnelle pourrait être qualifiée à juste titre de « tempête
parfaite » pour le monde universitaire : un moment historique critique où convergent de multiples menaces existentielles, remettant fondamentalement en question les fondements établis de l’enseignement supérieur et de la recherche scientifique.

Dans ce contexte turbulent, les principes fondamentaux qui ont traditionnellement ancré les institutions universitaires font l’objet d’une contestation croissante, tandis que les méthodologies scientifiques et les approches pédagogiques établies font l’objet d’un examen minutieux. Dans le même temps, la confiance du public dans la valeur intrinsèque de l’enseignement supérieur continue de décliner rapidement, accompagnée d’une érosion persistante de la crédibilité des institutions, qui sape davantage encore la position sociale et la pertinence perçue du monde universitaire.

En cette période difficile, la discipline des études de genre est devenue une cible évidente. Les programmes d’études sur le genre et les études féminines ont été supprimés dans plusieurs pays, dont les États-Unis, tandis qu’en Hongrie, les études sur le genre ont été retirées de la liste des programmes d’études accrédités sans explication en 2018.4 Les attaques contre ce domaine d’étude interdisciplinaire5 sont devenues un outil rhétorique central des efforts illibéraux visant à déterminer ce que la « science » devrait signifier pour un public plus large, créant ainsi un nouveau consensus sur ce qui doit être considéré comme normalisé, légitime et scientifique.

« Idéologie du genre »

Il n’est pas surprenant que les forces illibérales se soient concentrées sur les études de genre dans le cadre de leurs efforts plus larges visant à contrôler la création et la diffusion des connaissances. Le genre en tant que catégorie occupe une place symbolique importante dans le
discours contre-hégémonique avancé par ces mouvements. L’opposition à une « idéologie du genre » construite fonctionne comme un mécanisme de rejet de multiples aspects de l’ordre socio-économique contemporain, englobant la politique identitaire et le cadre des droits humains. Ce dernier devient un « signifiant vide » utilisé exclusivement à des fins politiques. Cette stratégie rhétorique présuppose l’existence d’un «  agenda de genre » monolithique et uniforme, qui est présenté comme à la fois puissant et menaçant.

Cela ne représente toutefois qu’une dimension des processus discursifs complexes à l’œuvre. Le déploiement stratégique du genre comme « ciment symbolique » par l’illibéralisme est tout aussi significatif. Il s’agit d’une construction métaphorique qui exploite les inquiétudes collectives liées à la transformation de la société et redirige l’attention du public vers des questions sociales spécifiques.6

En cette période difficile, la discipline des études de genre est devenue une cible évidente.

Dans les États illibéraux, le genre a été systématiquement utilisé comme « ciment symbolique » à travers une stratégie discursive en deux phases : dans un premier temps, diverses questions controversées ont été regroupées sous la classification générique d’« agenda progressiste ». Par la suite, en s’appuyant sur une perception délibérément construite du genre comme étant intrinsèquement menaçant, la notion d’« idéologie du genre » a été introduite pour désigner une prétendue menace pour la stabilité sociale.

Cela illustre parfaitement comment le langage peut être utilisé au service d’objectifs politiques. En présentant le genre comme une menace fondamentale, les partisans de cette idée cherchent à manipuler l’opinion publique, favorisant ainsi un climat de peur et d’incompréhension autour des questions d’identité de genre et d’égalité.

Prenons par exemple le discours politique autour de l’éducation au genre à l’école. Les partisans du mouvement anti-genre affirment souvent que les programmes scolaires inclusifs, qui visent à sensibiliser les jeunes à la diversité des identités et des expressions de genre, sapent les valeurs familiales traditionnelles et constituent un danger pour le développement moral des enfants. Ce discours postule que le fait d’accepter et de reconnaître la diversité des identités de genre constitue une imposition radicale des normes sociales. Cette évolution peut être interprétée comme un échec de la représentation démocratique. Cela implique que le processus démocratique, qui, dans l’idéal, tient compte de la diversité des points de vue et favorise le dialogue, a en quelque sorte échoué en négligeant les voix de ceux qui défendent les normes traditionnelles en matière de genre.

Genre et démocratie

En réalité, c’est le mouvement anti-genre, qui a gagné du terrain dans diverses régions du globe, qui remet profondément en cause les principes de la gouvernance démocratique. Au sens large, ce mouvement s’oppose à la reconnaissance et à la promotion de l’égalité des genres et des droits des genres et des sexualités marginalisés, sapant ainsi les fondements mêmes sur lesquels reposent les démocraties libérales : les principes d’égalité, d’inclusion et de respect des droits individuels.

Au fond, le mouvement anti-genre prône une idéologie régressive qui cherche à renforcer les normes et les hiérarchies traditionnelles entre les sexes. En prônant une interprétation restrictive du genre, souvent liée au déterminisme binaire et biologique, ce mouvement menace de démanteler les acquis progressistes des sociétés démocratiques en matière de droits humains et de justice sociale. Une telle position nie non seulement les expériences vécues et les identités des personnes qui ne se conforment pas aux rôles traditionnels attribués à chaque sexe, mais favorise également un climat d’intolérance et de discrimination où les droits des groupes marginalisés sont banalisés ou activement combattus.

De plus, les tactiques du mouvement anti-genre consistent souvent à mobiliser la désinformation et la peur, créant ainsi un climat dans lequel les droits individuels s’opposent les uns aux autres. Cette rhétorique antagoniste peut conduire à des mesures législatives visant à réduire les protections et les droits inscrits dans la loi et les normes sociales, érodant ainsi les principes d’égalité devant la loi et de non-discrimination qui sont essentiels au bon fonctionnement de la démocratie. De cette manière, le mouvement remet en cause certaines politiques spécifiques
et cherche à délégitimer les processus de délibération démocratique qui permettent à des voix diverses de se faire entendre.

De plus, le mouvement anti-genre collabore souvent avec des idéologies populistes et d’extrême droite, qui peuvent exploiter les insécurités économiques et sociales pour gagner en pouvoir politique. En présentant leur programme comme une défense des « valeurs traditionnelles », ils cultivent un discours qui présente ceux qui défendent les droits liés au genre comme une menace pour la cohésion sociale plutôt que comme des citoyens méritant d’être reconnus, et discréditent leurs efforts. Cette tactique polarise davantage l’opinion publique et étouffe le dialogue constructif, rendant de plus en plus difficile la recherche d’un consensus sur des principes démocratiques qui tiennent compte de la diversité.

Enfin, en s’opposant à la prise en compte de la diversité des identités de genre et en sapant les droits des groupes marginalisés, le mouvement anti-genre cherche à imposer une vision monolithique de la société qui est contraire au pluralisme démocratique. Pour préserver la démocratie, les sociétés doivent reconnaître et contrer les idéologies qui sous-tendent ce mouvement, en réaffirmant leur engagement en faveur de l’égalité, des droits humains et de la dignité de tous les individus, qui sont des éléments fondamentaux du tissu démocratique. La lutte contre le mouvement anti-genre n’est pas seulement un combat sur la politique de genre ; c’est une lutte vitale pour l’âme même de la démocratie.

La lutte contre le mouvement anti-genre c’est une lutte vitale pour l’âme même de la démocratie.

La volonté de résister

Depuis plus d’une décennie, les universitaires spécialisés dans les études de genre en Europe et ailleurs se sentent impuissants face à la transformation mondiale de l’enseignement supérieur et à l’avancée agressive des forces antilibérales7, qui se manifeste par le retrait
sans explication de programmes accrédités, le harcèlement et les menaces dont sont victimes les praticiens des études de genre, le licenciement des universitaires protestataires8 et même l’exil forcé de l’université la plus prestigieuse d’un pays (l’Université d’Europe centrale
(CEU) en Hongrie) à l’issue d’une longue bataille juridique et malgré les protestations généralisées.9

Ce n’est pas la première fois dans l’histoire que le sentiment d’un ennemi tout-puissant assombrit nos nuits, nos rêves et nos interactions quotidiennes. Lorsqu’ils ont été menacés dans des circonstances similaires, Érasme10 et Zweig ont tous deux été en mesure de changer de lieu de résidence. Mais aujourd’hui, la liberté de circulation est un privilège dont peu de gens jouissent. Si les universitaires et les institutions de renom telles que la CEU peuvent quitter les pays dans lesquels l’antilibéralisme a pris le dessus, d’autres n’en ont pas la possibilité et doivent supporter les conséquences quotidiennes de la vie et du travail sous un régime autoritaire. Que peuvent-ils donc faire lorsqu’il semble ne plus rien avoir à faire ?

Pour Zweig, des personnalités telles qu’Érasme incarnaient une vision tournée vers l’avenir qui transcendait les revers contemporains, malgré leurs échecs apparents au cours de leur vie.11 C’est notamment ce concept de « vainqueur dans la défaite »12 qui fournit un cadre profond pour comprendre la résilience dans les moments difficiles. Tout au long de ses œuvres, Zweig suggère que ce qui donne aux peuples et aux nations leur « véritable et sacrée mesure », ce qui constitue le véritable héroïsme, ce ne sont pas les succès immédiats représentés par « les Alexandre, les Napoléon, les Attila », mais plutôt leur quête d’idéaux plus ambitieux grâce à un dévouement discret et persévérant, en particulier lorsque l’espoir d’un changement positif est rare. La véritable victoire réside dans l’avancement des connaissances et de la compréhension des êtres humains.13

Alors que nous nous retrouvons à nouveau dans un « monde sans sommeil », à regarder les informations tard dans la nuit, à nous sentir impuissants et à ne trouver que des héros et des héroïnes disparus, cette croyance en la puissance durable de l’espoir et des idéaux et le refus de la confrontation ouverte, même dans les moments difficiles, est profondément libératrice. Mais quelle forme prendrait une telle réponse dans le contexte des défis fondamentaux auxquels sont confrontés le monde universitaire et les praticiens des études de genre en particulier ?

Alors que les forces illibérales s’emparent des institutions14, une résistance se met en place au sein de réseaux invisibles et peut surgir d’endroits inattendus, conformément aux idées de Zweig.15 Les établissements publics d’enseignement supérieur et les organisations professionnelles qui sont encore en activité peuvent jouer un rôle-clé à cet égard.16 Il est nécessaire d’adopter une approche qui renforce ces communautés professionnelles sur place afin de protéger les idées et de servir de base à la résistance. Les intellectuels d’aujourd’hui peuvent créer des structures résilientes qui résistent aux forces polarisantes en rejoignant ces organisations et en construisant des réseaux basés sur des principes éthiques communs plutôt que sur des affinités personnelles. L’approche de « vainqueur dans la défaite » exige également une intelligence émotionnelle sous pression, notamment la capacité à reconnaître que certains collègues peuvent avoir des priorités différentes ou manquer d’énergie pour résister. Maintenir la communication avec ces alliés potentiels sans les aliéner permet de conserver des possibilités de collaboration future.

Zweig suggère que le véritable héroïsme c’est la quête d’idéaux plus ambitieux grâce à un dévouement discret et persévérant.

De plus, les membres du domaine des études sur le genre ont appris qu’il est essentiel de s’engager de manière stratégique dans le débat public.17 La décision prise par des millions de personnes de quitter certaines plateformes de réseaux sociaux par conviction politique, aussi bien intentionnée soit-elle, les prive d’un lieu où exprimer leurs opinions et leur impose la tâche peu enviable d’identifier et de choisir entre des alternatives qui fonctionnent à peine. Elle laisse également ces plateformes ouvertes aux forces illibérales.

Dans un monde hautement médiatisé dans lequel la couverture médiatique d’un évènement est plus importante que l’évènement en lui-même, les compétences médiatiques sont essentielles. La communication accessible, en particulier, est un outil puissant contre l’illibéralisme. Les mouvements illibéraux réussissent souvent en utilisant un langage populiste et largement compréhensible. À l’inverse, le jargon technique et la terminologie anglaise utilisés par les universitaires peuvent créer des barrières. Le fait d’expliquer des concepts complexes en termes simples
peut aider à toucher un public plus large. En outre, plutôt que de participer à des débats présentés comme « pour ou contre » les droits fondamentaux, les experts devraient recentrer les discussions sur des problèmes spécifiques pouvant être traités par la recherche.

Les tactiques pratiques consistent notamment à entretenir des relations avec les influenceurs des réseaux sociaux, à tirer parti des organisations et des ressources existantes, à invoquer les cadres établis en matière de droits humains et à reconnaître que les conflits, lorsqu’ils sont gérés de manière stratégique, peuvent créer des opportunités politiques.

La volonté personnelle de résister compte également.18 Il est essentiel de se préparer au pire, d’établir des protocoles de sécurité
pour l’engagement sur les réseaux sociaux, de répondre fermement aux menaces, de choisir stratégiquement ses combats et de reconnaître quand le silence devient une forme de résistance qui prive les systèmes illibéraux de leurs cibles préférées.

La vision de Zweig nous rappelle que même dans une défaite apparente, un engagement persistant en faveur de la dignité humaine et des valeurs démocratiques recèle un potentiel de transformation. Comme celui-ci l’avait compris, parfois, la victoire la plus profonde consiste simplement à refuser d’abandonner ses principes face à l’oppression.

This translation was commissioned thanks to the support of the Heinrich-Böll-Stiftung.


  1. « Es ist weniger Schlaf jetzt in der Welt, länger die Nächte und länger die Tage ». De Stefan Zweig (1914). “Die schlaflose Welt”. Neue Freie Presse. Disponible à l’adresse : https://zentraleuropa.univie.ac.at/text/dieschlaflose-welt/. ↩︎
  2. Aujourd’hui, cet érudit humaniste donne son nom au programme d’échange international pour étudiants universitaires le plus prisé de l’Union
    européenne. En Hongrie, le programme Erasmus est devenu le seul outil efficace dont dispose l’UE pour lutter contre la mainmise du gouvernement illibéral sur l’enseignement supérieur public et la violation de l’autonomie institutionnelle dans certaines universités. Exclure les étudiants hongrois de ce prestigieux programme d’échange était l’une des rares contre-mesures efficaces, démontrant ainsi comment l’interconnexion éducative et culturelle peut créer une résistance significative au contrôle autoritaire des institutions académiques. ↩︎
  3. Rebecka Lettevall, Annika Olsson et Andrea Petö (2024). “Universities risk becoming tinned food with an expiry date”. University World News. 27 novembre 2024. Disponible à l’adresse : https://www.universityworldnews.com/post.php?story=20241126095723241. ↩︎
  4. Anna Zsubori (2018). “Gender studies banned at university – the Hungarian government’s latest attack on equality”. The Conversation. 9 octobre
    Disponible à l’adresse : https://shorturl.at/pXCBI. ↩︎
  5. Weronika Grzebalska (2016). “Why the war on “gender ideology” matters – and not just to feminists”. Visegrad Insight. 7 mars 2016. Disponible à
    l’adresse : https://visegradinsight.eu/why-the-war-on-gender-ideology-matters-and-not-just-to-feminists/. ↩︎
  6. Weronika Grzebalska, Eszter Kováts et Andrea Pető (2017). “Gender as symbolic glue: how ‘gender’ became an umbrella term for the rejection of the (neo) liberal order”. Krytyka Polityczna & European Alternatives. 13 janvier 2017. Disponible à l’adresse https://shorturl.at/ydWoR. ↩︎
  7. Caractérisée par le discours « Fight, fight, fight » (Combattez, combattez, combattez) prononcé par Steve Bannon lors de la Conférence d’action
    politique conservatrice américaine (CPAC) en février 2025, après lequel celui-ci a fait un salut nazi. Disponible à l’adresse :
    https://www.youtube.com/watch?v=YB68R7rIG3c. ↩︎
  8. En Turquie, des universitaires ont résisté à la mise en œuvre d’une nouvelle loi sur l’enseignement supérieur par le régime autoritaire, au risque d’être emprisonnés. À l’université Boğaziçi, chaque jour de la semaine, les membres du corps enseignant, vêtus de leurs toges universitaires, se tenaient debout pendant une demi-heure, dos au bureau du recteur nommé par Erdoğan ; ils organisaient également des « veillées démocratiques » pour sauver leurs collègues. La réaction prévisible de la direction a été de licencier les manifestants dans le cadre d’une réorganisation descendante. Voir Tuğçe Yılmaz (2024). “Boğaziçi University resistance left three years behind: ‘We are standing up for an ideal’”. Bianet English. 5 janvier 2024. Disponible à l’adresse : https://shorturl.at/Z1g3b. ↩︎
  9. Les prises de pouvoir illibérales s’opèrent souvent par le biais d’une « contre-révolution légale », comme cela s’est produit pendant la République de Weimar en Allemagne. À ce titre, les professionnels du droit sont des alliés essentiels qui comprennent à la fois les aspects techniques et les enjeux liés à la crédibilité professionnelle. Néanmoins, comme le montre le cas de la CEU, qui dispose d’ailleurs d’une excellente faculté de droit et des ressources nécessaires pour acquérir des compétences supplémentaires, les batailles juridiques ne suffisent pas à elles seules en tant que forme de résistance. ↩︎
  10. Originaire des Pays-Bas, Érasme a beaucoup voyagé en Europe occidentale pour diverses raisons, notamment pour fuir les persécutions. ↩︎
  11. Selon une interview accordée par Zweig en 1935, « Érasme, dans la vie publique, a échoué dans toutes les crises ». Henry W. Levy (1935). “Stefan
    Zweig Tells Plan for Review, Says Folks Don’t Trust Intellectuals”. Jewish Daily Bulletin. 31 janvier 1935. Disponible à l’adresse : https://bit.ly/4iLSaFz. ↩︎
  12. tephan Resch (2022). “The vanquished Heroes of Europe – Stefan Zweig’s Poetics of Defeat in The World of Yesterday”. Oxford German Studies, vol. 51(2). Disponible à l’adresse https://doi.org/10.1080/00787191.2022.2095801. ↩︎
  13. Stefan Zweig (1939). “Die Geschichtsschreibung von morgen”, Stefan Zweig (1990). Die schlaflose Welt. Aufsätze und Vorträge aus den Jahren 1909-1941. Frankfurt am Main : S. Fischer Verlag. ↩︎
  14. Weronika Grzebalska (2016). “Why the war on “gender ideology” matters – and not just to feminists”. Visegrad Insight. 7 mars 2016. Disponible à l’adresse : https://visegradinsight.eu/why-the-war-on-gender-ideology-matters-and-not-just-to-feminists/. ↩︎
  15. On en trouve un exemple dans la création de l’Université d’Europe centrale, inspirée par des universitaires dissidents d’Europe centrale communiste qui ne connaissaient leurs travaux respectifs que par le biais de réseaux informels (la communication et l’accès à la production de connaissances étant contrôlés par l’État). Leur volonté de fonder une université inspirée du modèle des « universités volantes », des espaces alternatifs de production de connaissances échappant au contrôle du système universitaire public, a été déterminante dans le succès initial de la création, en 1991, de cette institution dynamique et innovante ↩︎
  16. Jo-Anne Dillabough et Andrea Pető (2024). “New deceptions: How illiberalism is hijacking the university”. University World News. 4 mai 2024. Disponible à l’adresse : https://www.universityworldnews.com/post.php?story=20240501143215958. ↩︎
  17. Andrea Pető (2023). “Four reasons why Gender Studies has changed because of illiberal attacks, and why it matters”. Berliner Blätter, Vol. 88. Disponible à l’adresse : https://doi.org/10.18452/27986. ↩︎
  18. Andrea Pető (2023). “What is to be done when nothing is to be done?”. Eurozine. 10 octobre 2023. Disponible à l’adresse : What is to be done when nothing is to be done? | Eurozine>. ↩︎

“Non più gli Alessandro, i Napoleone o gli Attila”: genere, illiberalismo e resistenza silenziosa

Fino a poco tempo fa, pochi consideravano lo scrittore austriaco Stefan Zweig (1881-1942) come una voce significativa nell’impegno politico. La sua opera, scritta nel contesto della guerra incombente e dell’ascesa del fascismo, racconta la sensazione familiare di vedere il mondo precipitare nel caos e di sentirsi impotenti nel fermarlo. Tuttavia, dietro queste osservazioni, si nasconde una prospettiva sfumata sulla risposta intellettuale al collasso sistemico, che offre spunti inaspettati a chi oggi si trova ad affrontare sfide simili. 

Oggi nel mondo si dorme meno; le notti sono più lunghe e le giornate più lunghe”. Scritte da Stefan Zweig nel 1914, queste parole sono ancora attuali oggi. Nato in una famiglia ebrea colta di Vienna, capitale dell’Austria-Ungheria multietnica, Zweig – uno degli scrittori più tradotti degli anni 1920 e 1930 – era convinto dell’importanza di un’Europa unita, dello scambio culturale, della libera circolazione, del rispetto e della tolleranza. La sua disperazione per la crescita del nazionalismo in Europa e i timori per la propria incolumità lo spinsero ad emigrare dall’Austria nel 1934 – prima nel Regno Unito, poi negli Stati Uniti e infine in Brasile – e alla fine a suicidarsi otto anni dopo. 

Oltre alle sue opere di narrativa, Zweig è famoso soprattutto per le sue biografie storiche, in particolare quella dedicata al pensatore umanista e teologo del XVI secolo Erasmo da Rotterdam (1466-1536). Sebbene oggi sia meno famoso del programma di borse di studio dell’Unione europea che porta il suo nome, Erasmo ebbe una vita straordinaria, che Zweig raccontò in un testo completato nel 1934 mentre viveva nella sua “Villa in Europa” a Salisburgo. 

Non è un caso che Zweig si sia concentrato sulla vita di Erasmo mentre cercava risposte alle sue domande. Entrambi erano convinti sostenitori di un’Europa unita in un periodo di forte divisione e violenza (causate rispettivamente dalle due guerre mondiali e dall’inizio della riforma protestante) e si impegnarono per mantenere la dignità umana e trovare una “via di mezzo”, guadagnandosi il disprezzo di entrambe le parti contrapposte. Ed entrambi hanno vissuto in un’epoca in cui la produzione, la condivisione e l’autorizzazione delle conoscenze che erano alla base del lavoro della loro vita erano minacciate. 

I parallelismi con il mondo odierno sono inequivocabili. Nel mondo accademico, il panorama attuale presenta una convergenza senza precedenti di sfide, poiché gli istituti di istruzione superiore a livello globale si muovono in un terreno complesso caratterizzato da instabilità economica, tensioni geopolitiche crescenti e paradigmi politici contrastanti, spesso determinati da strutture neo-liberiste e illiberali che si sovrappongono. Questa crisi multidimensionale potrebbe essere giustamente definita come la “tempesta perfetta” del mondo accademico: un momento storico critico in cui convergono molteplici minacce esistenziali, che mettono fondamentalmente in discussione le basi consolidate dell’istruzione superiore e della ricerca scientifica. 

In questo contesto turbolento, i principi fondamentali che tradizionalmente hanno sostenuto le istituzioni accademiche sono oggetto di crescenti contestazioni, mentre le metodologie scientifiche e gli approcci pedagogici consolidati sono sottoposti a un esame sempre più attento. Allo stesso tempo, la fiducia dell’opinione pubblica nel valore intrinseco dell’istruzione superiore continua a diminuire rapidamente, accompagnata da una persistente erosione della credibilità istituzionale, che mina ulteriormente la posizione sociale e la rilevanza percepita del mondo accademico. 

In questo periodo difficile, la disciplina degli studi di genere è diventata un bersaglio evidente. I programmi di studi di genere e studi sulle donne sono stati chiusi in Paesi come gli Stati Uniti, mentre in Ungheria gli studi di genere sono stati cancellati dall’elenco degli studi accreditati senza alcuna spiegazione nel 2018. Gli attacchi a questo campo di studio interdisciplinare sono diventati uno strumento retorico centrale degli sforzi illiberali volti a determinare il significato di “scienza” per un pubblico più ampio, creando un nuovo consenso su ciò che dovrebbe essere considerato normalizzato, legittimo e scientifico. 

“Ideologia di genere” 

Non sorprende che le forze illiberali si siano concentrate sugli studi di genere nell’ambito dei loro più ampi sforzi volti a controllare la creazione e la diffusione della conoscenza. Il genere come categoria occupa una posizione simbolica significativa all’interno della narrazione contro-egemonica promossa da tali movimenti. L’opposizione a una “ideologia di genere” costruita ad arte funziona come un meccanismo per rifiutare molteplici aspetti dell’ordine socio-economico contemporaneo, che comprende la politica identitaria e lo schema dei diritti umani. Quest’ultimo diventa un “significante vuoto”, utilizzato esclusivamente per ottenere vantaggi politici. Questa strategia retorica presuppone l’esistenza di un programma di genere monolitico e uniforme, che viene descritto come potente e minaccioso. 

Tuttavia, ciò rappresenta solo una dimensione dei complessi processi discorsivi in atto. Altrettanto significativo è l’uso strategico del genere da parte dell’illiberalismo come “collante simbolico”, un costrutto metaforico che sfrutta le ansie collettive relative alla trasformazione sociale e reindirizza l’attenzione dell’opinione pubblica verso specifiche questioni sociali. 

In questo periodo difficile, la disciplina degli studi di genere è diventata un bersaglio evidente.

Negli stati illiberali, il genere è stato sistematicamente utilizzato come “collante simbolico” attraverso una strategia discorsiva in due fasi: inizialmente, diverse questioni controverse sono state raggruppate sotto la classificazione generica di “programma progressista”. Successivamente, basandosi su una percezione deliberatamente costruita del genere come intrinsecamente minaccioso, è stato introdotto il concetto di “ideologia di genere” per indicare una presunta minaccia alla stabilità sociale. 

Questo è un esempio fondamentale di come il linguaggio possa essere utilizzato al servizio di programmi politici. Presentando il genere come una minaccia fondamentale, i sostenitori di questa idea cercano di manipolare l’opinione pubblica, alimentando un clima di paura e incomprensione intorno alle questioni dell’identità di genere e dell’uguaglianza. 

Si consideri, ad esempio, il dibattito politico sull’educazione di genere nelle scuole. I sostenitori del movimento anti-genere spesso affermano che i programmi scolastici inclusivi, che mirano a educare i giovani sulle diverse identità ed espressioni di genere, minano i valori familiari tradizionali e rappresentano un pericolo per lo sviluppo morale dei bambini. Questa narrazione sostiene che accettare e riconoscere identità di genere diverse costituisca un’imposizione radicale sulle norme sociali. Questo sviluppo può essere interpretato come un fallimento della rappresentanza democratica. Ciò implica che il processo democratico, che idealmente accoglie punti di vista diversi e promuove il dialogo, abbia in qualche modo fallito, trascurando le voci di coloro che sostengono le norme di genere tradizionali. 

Genere e democrazia 

Infatti, è proprio il movimento anti-genere, che ha guadagnato terreno in varie parti del mondo, a rappresentare una sfida profonda ai principi della governance democratica. In senso lato, questo movimento si oppone al riconoscimento e alla promozione dell’uguaglianza di genere e dei diritti dei generi e delle sessualità emarginati, minando le fondamenta stesse su cui si basano le democrazie liberali: i principi di uguaglianza, inclusività e rispetto dei diritti individuali. 

Fondamentalmente, il movimento anti-genere propone un’ideologia regressiva, che mira a rafforzare le norme e le gerarchie di genere tradizionali. Sostenendo un’interpretazione restrittiva del genere, spesso legata al determinismo binario e biologico, questo movimento rischia di smantellare i progressi compiuti dalle società democratiche in materia di diritti umani e giustizia sociale. Una posizione del genere non solo nega le esperienze di vita e le identità delle persone che non si conformano ai ruoli di genere tradizionali, ma favorisce anche un clima di intolleranza e discriminazione, in cui i diritti dei gruppi emarginati vengono banalizzati o attivamente ostacolati. 

Inoltre, le tattiche del movimento anti-genere spesso prevedono la diffusione di disinformazione e paura, creando un clima in cui i diritti individuali vengono messi in contrapposizione gli uni agli altri. Questa retorica antagonistica può portare all’adozione di misure legislative che mirano a ridurre le tutele e i diritti sanciti dalla legge e dalle norme sociali, minando i principi di uguaglianza davanti alla legge e di non discriminazione, che sono fondamentali per il funzionamento della democrazia. In questo modo, il movimento contesta politiche specifiche e cerca di delegittimare i processi di deliberazione democratica che consentono di ascoltare voci diverse. 

Inoltre, il movimento anti-genere collabora spesso con ideologie populiste e di estrema destra, che possono sfruttare le insicurezze economiche e sociali per ottenere potere politico. Presentando il proprio programma come una difesa dei “valori tradizionali”, queste coltivano una narrazione che posiziona coloro che sostengono i diritti di genere come una minaccia alla coesione sociale piuttosto che come cittadini meritevoli di riconoscimento, delegittimando così i loro sforzi. Questa tattica polarizza ulteriormente l’opinione pubblica e soffoca il dialogo costruttivo, rendendo sempre più difficile raggiungere un consenso sui principi democratici che tengono conto della diversità. 

Infine, opponendosi all’inclusione di identità di genere diverse e minando i diritti dei gruppi emarginati, il movimento anti-genere cerca di affermare una visione monolitica della società che è antitetica al pluralismo democratico. Per salvaguardare la democrazia, le società devono riconoscere e contrastare le ideologie che stanno alla base di questo movimento, riaffermando l’impegno a favore dell’uguaglianza, dei diritti umani e della dignità di tutti gli individui come elementi fondamentali del tessuto democratico. La lotta contro il movimento anti-genere non è solo una battaglia sulla politica di genere, ma una lotta fondamentale per l’anima stessa della democrazia. 

La lotta contro il movimento anti-genere non è una lotta fondamentale per l’anima stessa della democrazia. 

La volontà di resistere 

Da oltre un decennio, gli accademici nel campo degli studi di genere in Europa e oltre si sentono impotenti di fronte alla trasformazione globale dell’istruzione superiore e all’avanzata aggressiva delle forze anti-liberali – che si manifesta con la revoca di programmi accreditati senza spiegazioni, molestie e minacce nei confronti dei professionisti degli studi di genere, il licenziamento degli accademici che protestano e persino l’esilio forzato dell’università di maggior successo di un Paese (l’Università dell’Europa centrale dall’Ungheria) dopo una lunga battaglia legale e nonostante le proteste diffuse. 

Non è la prima volta nella storia che la sensazione di trovarsi davanti a un nemico schiacciante ha oscurato le nostre notti, i nostri sogni e le nostre interazioni quotidiane. Quando furono minacciati in circostanze simili, sia Erasmo che Zweig riuscirono a trasferirsi altrove. Ma oggi la libera circolazione è un privilegio di cui godono pochi. Mentre accademici e istituzioni di alto profilo come la CEU possono trasferirsi da Paesi in cui l’anti-liberalismo ha preso il sopravvento, altri non sono in grado di farlo e devono sopportare le conseguenze quotidiane del vivere e lavorare sotto un regime autoritario. Cosa possono fare allora quando sembra che non ci sia nulla da fare? 

Per Zweig, figure come Erasmo, nonostante i loro apparenti fallimenti durante la loro vita, incarnavano una visione orientata al futuro, che trascendeva le difficoltà contemporanee. È proprio questo concetto di “vincitore nella sconfitta”che fornisce un quadro di riferimento profondo per comprendere la resilienza nei momenti difficili. In tutte le sue opere, Zweig suggerisce che ciò che conferisce alle persone e alle nazioni la loro “vera e sacra misura”, ciò che costituisce il vero eroismo, non sono i successi immediati rappresentati da figure come “Alessandro, Napoleone, Attila”, ma piuttosto la ricerca di ideali più elevati attraverso una dedizione silenziosa e persistente, soprattutto quando la speranza di un cambiamento in meglio è scarsa. La vera vittoria risiede nel progresso della conoscenza e della comprensione umana. 

Mentre ci ritroviamo nuovamente in un “mondo insonne”, guardando il telegiornale fino a tarda notte, sentendoci impotenti e trovando solo eroi ed eroine assenti, questa fede nel potere duraturo della speranza e degli ideali e nell’evitare il confronto aperto, anche nei momenti difficili, è profondamente liberatoria. Ma quale forma assumerebbe una risposta del genere nel contesto delle sfide fondamentali che devono affrontare il mondo accademico e, in particolare, gli specialisti degli studi di genere? 

Mentre le forze illiberali conquistano le istituzioni, la resistenza si sviluppa all’interno di reti invisibili e può provenire da luoghi inaspettati, in linea con le intuizioni di Zweig. Le pubbliche organizzazioni di istruzione superiore e professionali ancora operative possono svolgere un ruolo chiave in questo senso. È necessario un approccio che rafforzi queste comunità professionali sul posto per proteggere le idee e fungere da base per la resistenza. Gli intellettuali di oggi possono creare strutture resilienti in grado di resistere alle forze polarizzanti, aderendo a queste organizzazioni e costruendo reti basate su principi etici condivisi piuttosto che su affinità personali. L’approccio del “vincitore nella sconfitta” richiede anche intelligenza emotiva sotto pressione, comprendente l’accettazione del fatto che alcuni colleghi potrebbero avere priorità diverse o non avere l’energia per opporre resistenza. Mantenere la comunicazione con questi potenziali alleati senza allontanarli mantiene aperte le possibilità di una futura collaborazione. 

Zweig suggerisce che il vero eroismo sta nella ricerca di ideali più elevati attraverso una dedizione silenziosa e persistente.

Inoltre, gli studiosi nel campo degli studi di genere hanno compreso che un coinvolgimento strategico nel dibattito pubblico è fondamentale. La decisione presa da milioni di persone di abbandonare determinate piattaforme sociali per convinzione politica, per quanto animata da buone intenzioni, li priva di uno spazio in cui esprimere le proprie opinioni e li costringe al compito poco invidiabile di individuare e scegliere tra alternative a malapena funzionanti. Inoltre, lasciano queste piattaforme a disposizione delle forze illiberali. 

In un mondo altamente mediatizzato, dove la copertura mediatica di un evento è più importante dell’evento stesso, le competenze mediatiche sono fondamentali. La comunicazione accessibile, in particolare, è uno strumento potente contro l’illiberalismo. I movimenti illiberali spesso hanno successo utilizzando un linguaggio populista e facilmente comprensibile. Al contrario, il gergo tecnico e la terminologia inglese utilizzata dagli accademici possono creare delle barriere. Spiegare concetti complessi in termini semplici può aiutare a raggiungere un pubblico più ampio. Inoltre, anziché partecipare a dibattiti caratterizzati come “pro o contro” i diritti fondamentali, gli esperti dovrebbero riformulare le discussioni intorno a problemi specifici, che possono essere affrontati attraverso la ricerca. 

Le tattiche pratiche includono intessere relazioni con influencer dei social media, sfruttare le organizzazioni e le risorse esistenti, invocare schemi consolidati in materia di diritti umani e riconoscere che i conflitti, se gestiti strategicamente, possono creare opportunità politiche. 

Anche la volontà personale di resistere è importante. Essere preparati al peggio, stabilire protocolli di sicurezza per l’impegno sui social media, rispondere con fermezza alle minacce, scegliere strategicamente le battaglie e riconoscere quando il silenzio diventa una forma di resistenza che nega ai sistemi illiberali i loro obiettivi preferiti diventano tutte pratiche essenziali. 

La visione di Zweig ci ricorda che, anche in una sconfitta apparente, l’impegno costante a favore della dignità umana e dei valori democratici racchiude un potenziale di trasformazione. Come aveva capito, a volte la vittoria più profonda consiste semplicemente nel rifiutarsi di abbandonare i propri principi di fronte all’oppressione. 

 This translation was commissioned thanks to the support of the Heinrich-Böll-Stiftung.