Europski okolišni i klimatski pokreti već su dugo svjesni koliko je važno da u svojim zahtjevima uzmu u obzir i društvene nejednakosti. Intelektualci, sindikalisti i politički predstavnici uporno su ekologiju pretvarali u društveno pitanje, pri čemu su pažnju posvećivali mehanizmima za reprodukciju klasne hijerarhije i ulozi koju  tehnokapitalistička organizacija ima u uništenju ekosustava. Međutim, dok ovi pristupi na ispravan način naglašavaju središnju ulogu organizacije radnika u procesima tranzicije, s druge strane manju pažnju posvećuju riziku reproduciranja seksističkih odnosa moći u sklopu radikalnih ekoloških praksi i projekata.

Ovaj se problem očituje u pokretu „povratka prirodi“ u Europi. Stručnjaci na polju društvenih znanosti u različitim europskim zemljama istražuju ovaj fenomen od 1960-ih. Nadahnuti zaštitom okoliša, antimilitarističkim pokretom i libertarijansko-anarhističkim idejama, sudionici ovih inicijativa često su mlade osobe porijeklom iz grada. Te se osobe doseljavaju u ruralna područja kako bi razvijale projekte povezane s poljoprivredom ili uzgojem stoke, katkada s ciljem prehrambene samodostatnosti, ali i s ciljem očuvanja seoskih gospodarstava suočenih s ekspanzijom industrijske poljoprivrede. Osim zabrinutosti za klimatsku, političku i gospodarsku situaciju, ovi su napori u današnje vrijeme motivirani i idejom opstanka.

Provela sam terensko proučavanje sudionika samoupravnih poljoprivrednih zajednica u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Ove zajednice mladih osoba starosti između 20 i 40 godina odlučile su razviti „seoski” način života temeljen na samodostatnosti i odrastu, u kojem je poštovanje ekosustava jednako važno kao i ponovno uspostavljanje veze s poljoprivrednim i zanatskim radom, oslobođenim od produktivističke logike i dinamike moći koja obilježava industrijski najamni rad.

Bave se organskim uzgojem koji je u većini slučajeva malih razmjera i temeljen na poliaktivnosti, samopotrošnji te katkada na prodaji na lokalnim tržnicama. Ovisno o kulturama dostupnim na zemlji koju nasele, sudionici ovih projekata uključeni su u vrtlarenje za potrebe prodaje organskih proizvoda, uzgoj koza ili ovaca radi proizvodnje sira te u spravljanje kruha, ulja, džemova, jabukovače ili vina. Oni grade i renoviranju stare zaseoke, sami obavljaju mehaničke popravke i cijepaju drva za ogrjev.

Osim volje da „budu sami svoji majstori” u pogledu osnovnih dobara i usluga, ovi pojedinci proaktivno sudjeluju i u organizaciji kulturnih, svečanih i aktivističkih događanja na područjima koja nastanjuju. Ovisno o regiji, veze s lokalnom zajednicom katkada mogu biti obilježene napetostima. Novi zemljoradnici nastoje se uglavnom ne isticati, vođeni ciljem integriranja u lokalne društvene okvire i demonstriranja prednosti vlastitog načina života i rada bez zapadanja u pretjerani prozelitizam.

Ekofeministička ponuda

Ti projekti samodostatnosti i kolektivnog stanovanja, koji nastoje utjeloviti „ovdje i sada” dostupnu alternativu industrijskom kapitalizmu, pod utjecajem su postproduktivističkih libertarijanskih ideja kako su ih artikulirali filozofi André Gorz i Ivan Illich te geograf Élisée Reclus. Međutim, oni su također dio društvenog eksperimenta koji promiče ekofeminizam. Ovaj intelektualni pokret koji se pojavio 1960-ih, posljednjih je desetljeća doživio preporod, pogotovo u Francuskoj. Temelji se na opažanju sličnosti između mehanizama dominacije kojima se ugnjetavaju žene i onih koji iskorištavaju i uništavaju prirodu.

Ekofeminizam se u prošlosti oslanjao na spiritualne i konzervativne pretpostavke kojima se romantizira navodna intuitivna povezanost između žena i prirodne ravnoteže, što je vodilo u esencijalističke i tradicionalističke narative.

Ekofeminizam se u prošlosti oslanjao na spiritualne i konzervativne pretpostavke kojima se romantizira navodna intuitivna povezanost između žena i prirodne ravnoteže

Nasuprot tome, druge struje ekofeminizma zagovaraju jednakost spolova, dok istovremeno pokušavaju podići reproduktivni (kućanski) rad na istu razinu kao produktivni (plaćeni) rad. Naglašavajući osnaživanje koje donose aktivnosti samodostatnosti, ove perspektive ženama dodjeljuju središnju ulogu u izgradnji alternativnih načina života. Iz te perspektive, „seljanke” nalikuju rehabilitiranom arhetipu „vještice” – znanjem oboružane, neovisne i moćne ličnosti sposobne osigurati preživljavanje sebi i svojoj obitelji ili zajednici, a da pritom ne ovise o poslodavcu ili državi.

Međutim, većina zajednica koje sam upoznala nije slijedila ovaj model. Uz ambiciju dijeljenja zadaća i horizontalne organizacije rada, kućanski poslovi trebali bi se u teoriji rasporediti na sve stanovnike koji naizmjenice kuhaju, čiste, peru rublje, dočekuju goste ili vode brigu o životinjama. Pa ipak, takvo uređenje često ne uspijeva spriječiti podjelu poslova prema spolovima i pripadajuću društvenu hijerarhiju.

„Težak život” i ekološka sposobnost

Kako bismo razumjeli na koji način životni stil novih zemljoradnika podupire seksističke odnose moći, ključno je prepoznati normativnu važnost ulaganja kroz rad u ovim kolektivnim okruženjima – premda pojedinci ne primaju individualnu plaću, već su prihodi objedinjeni ili nadopunjeni različitim socijalnim naknadama. Proaktivnost, dostupnost i fleksibilnost kao odgovor na potrebe za poljoprivrednim radom – vrlo nalik tradicionalnom uzgoju – prožimaju sve aspekte svakodnevice. Rad sa „živim bićima” i što neposrednija blizina „prirode” podrazumijevaju usklađivanje s ritmovima, ciklusima i nezaustavljivim potrebama biljaka i životinja. Stoga je poljoprivredni posao sveprisutan čak i ako nije industrijski ni produktivistički te služi kao moćna sila legitimizacije u tim područjima.

Ova je „radna etika” djelomično povezana sa samom prirodom poljoprivrede, ali je naglašena glorifikacijom „teškog života”, odnosno virilističke normalizacije ruralne egzistencije. To potiču i stanovnici kroz svoj poriv za integriranjem u pretežno muške poljoprivredne društvene okvire u kojima se snažno vrednuju fizička izdržljivost, žrtvovanje i preuzimanje rizika. Pretjeran oprez, olako korištenje bolovanja zbog bolova ili ozljede, ili pak odbijanje rada bez prikladne zaštite mogu se osporiti pod izlikom „intelektualnog buržujskog” prenemaganja – te mogu u pitanje dovesti legitimnost smatranja „pravim” i „očvrsnulim” seljakom.

„Stvaran” poljoprivredni rad onaj je koji je viđen i unovčen.

Niska mehanizacija poljoprivrednog rada povezana s obvezom dekarbonizacije, kao i fizička nedostupnost ovih lokacija, nadalje iziskuju značajan fizički angažman – svakodnevno podizanje teških tereta (građevinski materijali, vreće sa žitom, bale sijena, drva za potpalu), kopanje i sječa stabala. U tom kontekstu pogotovo se cijene fizički snažni i izdržljivi pojedinci. Izrazi poput „on može pomaknuti planinu”, „snažan je poput elektrane”, „stahanovist/udarnik” ili „tegleći konj” služe kao pokazatelji nečije društvene korisnosti, neophodnosti skupini, a u nekim slučajevima i spremnosti na preživljavanje u slučaju sloma društva.

Vrednovanje fizičke izdržljivosti dovodi također do manjeg ulaganja u kućanske poslove. Ove aktivnosti, za koje se smatra da zahtijevaju manje vještina, tehničke stručnosti ili planiranja, često se delegiraju posjetiteljima u prolazu. Unatoč teoretskog truda da ih se izjednači s produktivnim aktivnostima, kućanski poslovi manje se cijene unutar lokalnih društvenih mreža. „Stvarni” poljoprivredni rad onaj je koji je viđen i unovčen – ljudi su cijenjeni zbog kvalitete sira koji prave, rekonstruiranih zidova ili očišćenih parcela, ali nikada zbog uravnotežene prehrane, redovitog pranja rublja ili održavanja čistoće spavaonica.

„Što samo radiš po čitave dane?”

Takva situacija marginalizira žene. Kao prvo, budući da je većina poljoprivrednih alata i sredstava namijenjena za muška tijela, žene moraju uložiti dodatan napor kako bi dokazale da ispunjavaju fizičke zahtjeve ovog životnog stila. Često svoje zadatke doživljavaju kao izazove koje moraju savladati kako im se ne bi dodijelio fizički manje zahtjevan (i time manje vrednovan) rad. Baš kao što mi je kazala jedna žena:

Svaki put tijekom košnje završim u kuhinji. Onda se vrate dečki i stave noge na stol. (…) Kažu „Da, pa to je normalno, svatko ima svoju ulogu, sve je izjednačeno, mi cijenimo tvoj rad.” Osim što ja želim sudjelovati u košnji trave. (…) Ljudi pričaju samo o tome, pjevaju se pjesme, riječ je o pravom događaju. Za razliku od kuhanja koje je tu tijekom cijele godine. (…) Međutim, 25 kilograma teške bale sijena preteške su za mene i ne mogu ih staviti na leđa [i popeti se uzbrdo], već se jednostavno sručim na leđa. Umjesto toga, mogli bismo praviti bale od 15 kilograma – bilo bi više šetanja, ali bi bale zato bile lakše. Dio ljudi, međutim, odupire se ovoj zamisli.

Pored toga, društvena dinamika često navodi žene da preuzmu više kućanskih zaduženja, unatoč općenitoj obvezi dijeliti zadaće. To je pogotovo vidljivo kod onih koji se odluče imati djecu. Razdoblje trudnoće i majčinstva marginalizirajuće je iskustvo tijekom kojeg se žene povlače iz fizičkih poslova. Kako ne bi djelovale dokono, ovaj rad nadoknađuju pretjeranom zaokupljenošću kućanskim poslovima.

Nakon poroda bila sam potpuno iscrpljena i nisam se mogla natjerati da kažem „Ne, dosta je, ne želim više ništa raditi, moram se odmarati.” (…) Taj sam pritisak osjećala godinama, pri čemu sam pokušavala održati produktivnost te istovremeno dojiti i voditi brigu o djeci. (…) A najgore je to što ovaj rad nije priznat (…). Jednog smo dana na sastanku raspravljali (…) i Javier je agresivno odgovorio, „Umorna si? Ali što samo radiš po čitave dane?” (…) Znam da ljudi o meni govore na taj način, ali kad razmislim, perem kućno rublje, čistim, dočekujem namjernike, radim u kuhinji na smjene… I to je zapravo mnogo, ali nije vidljivo.

Slična dinamika prisutna je kad žene traže vanjsko zaposlenje, često zbog obiteljskih obveza (briga za stare roditelje ili djecu). Kako provode manje vremena na lokaciji, sve su slabije informirane o svakodnevnim događanjima i manje razvijaju manualne vještine, što dovodi do njihovog povlačenja iz kolektivnog donošenje odluka o radnim prioritetima, ulaganjima ili smjeru proizvodnje. Nadalje, njihovi poslovi izvan lokacije obično se nedovoljno vrednuju u okvirima diskurza novih zemljoradnika, što dovodi do izraženije percepcije da nakon povratka kući moraju „kompenzirati” svoje odsustvo. Ovo zauzvrat dovodi do spontanije pretpostavke nevidljivog rada, što naglašava ideju da „povratak zemlji” za žene češće predstavlja „povratak ognjištu”.

„Povratak zemlji” za žene češće predstavlja „povratak ognjištu”.

Marginalizaciji pridonosi to što su u ovim zajednicama zastupljene u manjini. Nekolicinu žena koje su ovdje prisutne gotovo se uvijek doživljava kao sastavni dio para. U slučaju prekida veze, žene su obično te koje odlaze, budući da su manje integrirane i u zajednicu i društveni život okolnog sela.

Radikalna ekologija za sve

Klimatska kriza iziskuje smanjenje potrošnje i zaokret prema modelima lokalizirane proizvodnje koji minimiziraju outsourcing i ovisnost o globalnim opskrbnim lancima. Ovo znači više rada – a taj rad mora biti organiziran u skladu sa sviješću o strukturama moći koje proizlaze iz sustava. „Uradi sam” i promišljanje o posljedicama praksi opstanka važan je politički čin.Vrh obrascaDno obrasca

Svejedno, postojeće inicijative novih zemljoradnika razotkrivaju šire izazove i ograničenja načina života u postproduktivizmu i zajednici. Dok ova promišljanja izviru iz osobnih iskustava osoba koje sam susrela, ona također odražavaju šire političke perspektive. Komunalizam anarhističkog pisca i filozofa Murraya Bookchina, primjerice, zagovara tezu da socio-ekološke prakse ne smiju biti usmjerene samo na nadvladavanje kapitalizma, već moraju dovoditi u pitanje sve oblike dominacije i ugnjetavanja. To znači iskorak iz izoliranih praksi samodostatnosti s ciljem izgradnje istinski emancipirajućih zajednica ukorijenjenih u zajedničko samoupravljanje i društvenu pravdu. Postizanje stvarne jednakosti pred nadolazećim klimatskim promjenama zahtijeva ne samo primjenu univerzalnosti u našim političkim projektima ili načinima života – kako oni ne bi postali privilegirani – već i uspostavu ugrađenih demokratskih mehanizama koji podižu glas sustavno marginaliziranih skupina kao što su žene, osobe s invaliditetom, osobe pogođene rasizmom, ili pak oni koji dolaze iz nižih društvenih slojeva.

Moramo se truditi da ne obeshrabrimo radikalne ekološke inicijative manjih razmjera, već da naglasimo kako se svaki društveni i ekološki eksperiment koji stvorimo – koliko god bio esencijalan – razvija u okvirima stalne dijalektike koja se neprestano razvija, te da ga oblikuje trenutačna dinamika moći, uz potrebu stalnog preispitivanja. Te nijanse, iskušenja, rasprave i nade koje podliježu neprestanom preoblikovanju čine samo srce utopije koja nije nikada iščezla.

Prevela Klara Pedišić