Je li Europski zeleni plan znak da strukture moći postaju svjesne kako je kritično stanje s klimom? Ne još sasvim, objašnjava Éloi Laurent. Institucije pate od inercije, ideje se pretvaraju u članke vjere, a interesi su tvrdoglavi. Bitna je reforma na europskoj i nacionalnoj razini. Iz uskog fokusa rasta BDPa treba nastati nova paradigma, sposobna za široko i ekologijsko promišljanje dobrobiti, održivosti i pravednosti.
Laurent Standaert: Zbog čega kažete da rast BDPa više nije koristan indikator za javne strategije?
Éloi Laurent: Rast treba napustiti jer on ne pomaže razumijevanju svijeta u kojem živimo. Na pomaže ni rješavanju krize koja sada traje i koja će oblikovati dvadesete godine, za što trebamo preuzeti potpunu odgovornost.
Prva je kriza nejednakost među zemljama. Nejednakost je sve manje održiva i ne tiče se samo dohotka i blagostanja nego i zdravlja i obrazovanja. Ta kriza ne pogađa samo ekonomsku dinamiku nego i društvenu suradnju. Druga je kriza okoliša: dovoljno je pogledati požare u Australiji i Amazoniji, prirodne katastrofe koje se ponavljaju, i sveobuhvatne posljedice globalnog zagrijavanja. Treća je kriza kriza liberalne demokracije. Podaci Freedom Housea pokazuju da se mnoge zemlje koje su se nedavno opredijelile za demokratske režime sada okreću od njih. U 1990im godinama srednja i istočna Europa bile su nova područja demokracije. Sada su područja autoritarnih režima. Na drugim mjestima na izborima pobjeđuju kruti neoliberali. Demokracija nije ugrožena samo u zemljama koje su sanjale o njoj, nego i u zemljama koje se nekada smatralo samim središtem demokracije: Grčkoj, Francuskoj, UK, SAD i Indiji.
Rast BDPa nam o tim krizama ne kaže ništa u smislu shvaćanja, analize ili političkih rješenja. Možete promatrati rast BDPa po glavi stanovnika bilo koje zemlje na svijetu a da čak ni ne primijetite ove značajne krize.
O bruto domaćem proizvodu
Bruto domaći proizvod (BDP) odnosi se na ukupni iznos dobara i usluga proizvedenih u jednoj privredi tokom danog razdoblja. Mjeri se praćenjem tokova dohotka, troškova i dodane vrijednosti. Nastojanja da se osigura da BDP zahvati “stvarnu” veličinu ekonomije dovela su do čudnih računovodstvenih postupaka kako bi se potkrijepilo brojke kao što su “uračunata zakupnina”, što je zakupnina koju bi ljudi koji žive u vlastitom domu plaćali kad bi stvarno bili stanari, ili uključivanje aktivnosti na crno, kao što je preprodaja droge. Unatoč tim majstorijama, ostaju neobuhvaćene mnoge aktivnosti važne za društvo, kao što je neplaćena briga o djeci. Rast se odnosi na stvarno povećanje BDPa. Kako ga se sada definira, rast BDPa odražava samo malen dio onoga što određuje ljudsku dobrobit i ne kaže ništa o otpornosti, održivosti ili raspodjeli.
Od financijske krize 2008., pa čak i prije toga, u Europi i drugdje, kao i u Ujedinjenim nacijama, bili su popularni prijedlozi alternativa rastu BDPa. Zbog čega se napuštanje BDPa doima tako teško dostižnim?
Tranzicije se zbivaju – ili ne zbivaju – zbog triju glavnih faktora: ideja, interesa i institucija. Što se tiče ideja, trebalo bi obaviti kolosalnu količinu intelektualne obuke. Još od 1934. ideja BDPa i njegovog rasta kao neka vrst kompasa duboko se ukorijenila u našoj mašti zahvaljujući školama, univerzitetima i drugim institucijama. Tu doktrinu usvaja velika većina ekonomista, a prožela je i cijelo društvo. U zbilji, BDP se slabo shvaća i rijetko propituje. Zadobio je gotovo mističnu dimenziju. Uzmite predsjednika Macrona, obrazovanoga u najboljim školama Francuske. Za njega, ekonomija su start-upovi, financije i stopa rasta BDPa. Sljepilo u vezi s BDPom govori o posvemašnjoj odsutnosti razmatranja okolne zbilje, odsutnosti ekologije.
Izazov 2020im godinama jest dovesti u pitanje ekonomiju kako kao sistem mišljenja tako i kao društveni sistem. Danas glavno uporište otpora tranziciji nije građansko društvo ili politički svijet nego ekonomski sistem.
Institucije su ideje utjelovljene kao mjesta moći, a rast BDPa je politički moćan jer je utjelovljen u tome kako se postavlja državne budžete. Diljem svijeta donosi se zakone koji potiču rast BDPa. Statistički podaci koje dobivaju zastupnice i zastupnici u parlamentu najčešće se ne odnose ni na što drugo osim BDPa i njegovih komponenti – nema podataka o nejednakosti, svijetu prirode ili ekološkom otisku industrijskih aktivnosti.
Bez sumnje, najteže je prevladati interese. Neki ljudi i organizacije razmišljaju u odrednicama rasta jer je to za njih povoljno. Ne žele izložiti ono što se ne mjeri tim indikatorom jer ustvari uništavaju takve stvari.
Kako se može prevladati te prepreke raskidu s BDPom?
Zelena tranzicija trebala bi učiti iz ranijih društvenih napredaka. U pogledu bračne jednakosti društva su se tokom jednog decenija kretala od proširene homofobije do prihvaćanja bračne jednakosti. Kako bi se prodrlo do srži sistema ideja-institucija-interesa bilo je potrebno organiziranje, argumentiranje i dekonstruiranje. Izazov 2020im godinama jest dovesti u pitanje ekonomiju kako kao sistem mišljenja tako i kao društveni sistem. Danas glavno uporište otpora tranziciji nije građansko društvo ili politički svijet nego ekonomski sistem. Ekonomski imaginariji, koje zovem ekonomskim mitologijama, kao i obrasci potrošnje i proizvodnje, u konkretnim odrednicama jako otežavaju tranziciju.
S europskom konferencijom Onkraj BDPa i izvještajem Stiglitzove komisije, otprilike između 2007. i 2009. pojavili su se znaci promjene. Godine 2015. Ujedinjene nacije su postavile 17 ciljeva održivog razvoja i pobrinule se da planovima ne dominira BDP. Godine 2019. četiri zemlje – Finska, Novi Zeland, Škotska i Island – odlučile su zamijeniti BDP kao svoj društveni kompas indikatorima dobrobiti. U mnogim institucijama – kao što su OECD i francuska agencija za statistiku INSEE – postoje znaci slabljenja vjerovanja u BDP. Ono što najbolje objašnjava ponekad iracionalno središnje značenje BDPa jest imaginacija: među ljudima je vjerovanje moćnije od mišljenja i refleksije. Vjerovanje u rast uistinu je iracionalno, u rangu mitologije. Ali promjena dolazi, pa makar se i ne kretala dovoljno brzo.
Ključno je kako se određuje budžete. Institucije svoje budžetske odluke zasnivaju na indikatorima koji su danas opsesivno podešeni na rast BDPa. Moj je prijedlog jednostavan: zasnovati usmjerenje javne strategije na drukčijim indikatorima.
Da li kretanje s onu stranu rasta mora za sobom povlačiti i kretanje s onu stranu kapitalizma?
Ne znam što je kapitalizam s velikim početnim K ili što bi značilo njegovo napuštanje. Znam što je rast. Kapitalizam svakog decenija mijenja svoj pojavni oblik i postoji gotovo posvuda, u različitim oblicima, već pet stoljeća. Postoje dvije opće definicije kapitalizma: odvajanje sredstava za proizvodnju od rada i baratanje vremenom radi stvaranja bogatstva iz profita. Ta dva elementa ne moraju biti inkompatibilna s očuvanjem biosfere. Po održivosti, ekološkom oporezivanju, zdravlju i borbi protiv socijalne nejednakosti Finska je jedna od najnaprednijih zemalja na planetu, a ona je kapitalistička zemlja.
Jesu li poluga promjene našeg odnosa spram rasta institucije?
Ključno je kako se određuje budžete. Institucije svoje budžetske odluke zasnivaju na indikatorima koji su danas opsesivno podešeni na rast BDPa. Moj je prijedlog jednostavan: zasnovati usmjerenje javne strategije na drukčijim indikatorima. To iziskuje djelovanje i na europskoj i na nacionalnoj razini. Raspoložive statističke podatke o stanju svake zemlje treba poboljšati uključivanjem indikatora o dobrobiti i održivosti, koji bi, na primjer, pokrivali nejednakost, infrastrukturu, zdravlje, obrazovanje i okoliš. Isto to treba učiniti i na razini regija, gradova i općina, kao i u poslovnom svijetu. Modificirana pravila računovodstva mogla bi navesti biznis da interiorizira troškove i preuzme odgovornost za utjecaj svojih proizvodnih procesa na društvo i na okoliš.
Na razini EU, treba reformirati Europski semestar, koji obavezuje države članice da primjenjuju kriterije budžetske discipline vezane uz rast.[1] Opasna je ideja koju zastupa Pakt o stabilnosti i rastu, po kojoj su disciplina i rast dva stupa europskog projekta. Kada bi se umjesto discipline i rasta mjerilo suradnju između država i dobrobit, to bi bio stvaran napredak na europskoj razini. Da bi se to dogodilo, ne treba ukinuti, nego samo osuvremeniti von der Leyeninu Komisiju. Ta Komisija treba shvatiti da nije došla na vlast u Europi 1995. nego 2020.
Europska komisija je najavila svoj Europski zeleni plan. Je li to početak zelene tranzicije?
Onakav kakav je sada, ne. Predsjednica von der Leyen je više puta rekla da je Europski zeleni plan nova strategija rasta. Tjedan dana prije nego što ga je Komisija predstavila javnosti, Europska agencija za okoliš objavila je izvještaj koji potvrđuje da, ako Europska Unija nastavi promovirati ekonomski rast, neće uspjeti uskladiti ljudsku dobrobit s očuvanjem biosfere.[2]
Ako su novo ruho u Zelenom planu razdvajanje i materijalna efikasnost, onda je klimatska strategija Europe osuđena na propast.
Klimatski ciljevi plana su razočaravajući, ali ono što je najproblematičnije jest ideja razdvajanja. Razdvajanje rasta BDPa od emisija CO2 i korištenja prirodnih resursa je iluzija. Dovoljno je pogledati globalni sastav energije, u kojem 80 posto čine fosilna goriva, ili činjenicu da ekonomije troše više prirodnih resursa nego u bilo kojem trenutku u 20. stoljeću. Rast BDPa sinonim je sve gore katastrofe okoliša, u Europi kao i u regijama iz kojih EU dobavlja svoje resurse. Rast BDPa prikriva realnost i, tjeranjem rasta do maksimuma, nastaje dojam izvanrednog relativnog razdvajanja. Od 1990. godine emisije CO2 na globalnoj razini povećane su za 60 posto, dok je BDP porastao za 380 posto. BDP je od 1970. porastao 30 puta, ostavljajući u sjeni činjenicu da je trošenje prirodnih resursa utrostručeno.
Ako su novo ruho u Zelenom planu razdvajanje i materijalna efikasnost, onda je klimatska strategija Europe osuđena na propast.[3] Brojke i iskustvo dokazuju da to ne djeluje, a mi se i dalje oslanjamo na irelevantne indikatore. Danas Europska Unija povećava svoje ambicije dok promašuje svoje ciljeve i propušta naoštriti svoje alate. Štoviše, među ciljevima Zelenog plana nedostaje socijalna pravda. Rooseveltov New Deal je od samog početka koristio mjere vezane uz okoliš kao sredstvo da postigne socijalnu pravdu. Novi zeleni plan Alexandrije Ocasio-Cortez u SAD bavi se nejednakošću, a ne rastom.
U Bruxellesu bi vam rekli da će odveć restriktivne klimatske mjere dovesti do toga da EU izgubi konkurentnost i do gubitka radnih mjesta.
Nijedna studija ne pokazuje da bi klimatske mjere dovele do gubitka konkurentnosti. Gubitak radnih mjesta prouzročile su štednja, makroekonomske mjere i Pakt o stabilnosti i rastu. Klimatske mjere nemaju nikakve veze s recesijom koja je poharala euro. Taj prazni argument povlači se već 20 godina. Kina nije izgubila ništa od konkurentnosti time što se upustila u posao sa solarnim panelima. Stvarnost je da je obnovljiva energija odlična za stvaranje radnih mjesta, da je oporezivanje za okoliš prenisko, a da mjere za okoliš nisu ni približno onakve kakve bi trebale biti.
Također bi vam rekli da ćemo morati nadoknaditi sva ona radna mjesta koja budu izgubljena zbog tranzicije na zelenu ekonomiju.
U prijedlogu Zelenog plana Europske komisije vrlo se rijetko pojavljuje pojam pravedne tranzicije, a kada se i pojavljuje, previše je restriktivan. Pravedna tranzicija brine za radnike u sektoru fosilnih goriva mnogo više nego za financijsku kompenzaciju. Prije 10 godina izvještaji Međunarodne organizacije rada su vezu između socijalnoga i ekološkoga ograničavali na zaposlenost i uspoređivali zelena radna mjesta s već postojećim radnim mjestima. Ali veza seže onkraj zaposlenosti, pogotovu zaposlenosti u smislu kompromisa iz 20. stoljeća između radnika i kapitala. Danas se veza između socijalnoga i ekološkoga tiče zdravlja i ekologije. Urbano zagađenje u Europi ubija 500.000 ljudi godišnje. Zagađenje zraka i njegove zdravstvene posljedice, pristup kvalitetnoj hrani i prevencija kroničnih bolesti predmet su koji pogađa i radnike ukoliko su građani.
Zastupate tezu da pravedna tranzicija za 21. stoljeće iziskuje “socijalno-ekološku državu”. Na koji se to način razlikuje od države blagostanja kakva, premda ju je neoliberalizam prilično oslabio, postoji danas?
Socijalno-ekološka država pojavljuje se iz iste filozofije kao i država blagostanja. Državi blagostanja cilj je zaštititi pojedince i pojedinke od onih kolektivnih socijalnih rizika koji mogu opustošiti njihovu dobrobit. Razlika je u naravi rizika: to više nije samo bolest, starost, majčinstvo ili siromaštvo, nego i suše, valovi vrućine i poplave. Socijalno-ekološka država predstavlja javnu vlast dovoljno jaku da regulira kratkoročnost kao ograničenost tržišta, moderira nepromišljeni tempo financijskog svijeta i suoči se s izazovima 21. stoljeća.
[1] Svake godine Europska komisija provjerava mjere i budžete nacionalnih vlada te daje niz preporuka. Ako se procijeni da je zaduživanje neke vlade previsoko u odnosu na BDP, vladu čekaju globa i sankcije Europske komisije.
[2] European Environment Agency (2019). The European environment – state and outlook 2020: Knowledge for transition to a sustainable Europe. Luxembourg: Publications Office of the European Union.
[3] Cjelovitu analizu vidi u: Éloi Laurent (2020). “The European Green Deal: Bring back the new”. Policy brief (63). OFCE, Centre de recherche en économie de Sciences Po.
Ovaj je intervju dio našeg posljednjeg izdanja, “A World Alive: Green Politics in Europe and beyond“.
Prijevod autor Srđan Dvornik.
