Strasbourg

Plenarni tjedan u Europskom parlamentu

25. 11. 2024.

S telefonom na uhu, blago zadihan, Emile se probija kroz gomilu koja se izlijeva iz dvorane Parlamenta i već stvara gužvu u Cvjetnom baru. “Da, da, politički ali neutralno – ne brinite…”

Zastaje da uhvati dah  – nešto se komeša na drugom kraju reda. “Da, dobro…  Razumijem. Obećavam da neću pretjerano hvaliti stare drugove. … Ne. … Čujte, mogu li vam oko 19 sati poslati prvi nacrt, pa ćete mi reći gdje sam neobjektivan? Kako vam se to čini, šefe?”

Prekida vezu, pomalo iritiran paternalističkom upornošću svojeg urednika, premda ga zabavlja što primjećuje njegovu frustraciju. U zraku je neko uzbuđenje, onakvo kakvo osjetiš u povijesnim trenucima. Imenovanje Europske komisije uvijek pruža dobar materijal, iako teče malčice sporo. Obzirom na predvidivost glasanja i dinamike moći u Parlamentu, možda manjka napetosti. No otkako je na izborima 2019. propao europski politički centar, linije podjele su se značajno pomaknule. U kriznim godinama pojavila se trijumfalna radikalna desnica. Pod vodstvom nove generacije karizmatičnih lidera, procvala je na ruševinama socijaldemokracije, preokrenuvši stari poredak. Sa svojih 86 zastupnica i zastupnika u EP ona sada predstavlja po veličini četvrtu grupu, malo ispred poraženih socijaldemokrata. Kao i 2019., izbor Ursule von der Leyen za predsjednicu Komisije u srpnju prošao je zahvaljujući tek šačici glasova.

Na početku tog “smeđeg vala”, prijatelj iz Grčke, intelektualac koji predaje na LSE, uz nekoliko pinti piva u centralnom Londonu predvidio je njihov uspjeh. “Ozbiljno, Emile, trebaš prekinuti s tim staromodnim europejstvom. Ovi fašisti slični su vama zelenima. Jaki su jer nude odlučnu, suvislu i dobro artikuliranu viziju Europe i svijeta. Priznajem, njihova vizija govori o drevnoj, bijeloj, kršćanskoj civilizaciji suverenih nacija prožetih poviješću i tradicijom. Ljubomorno čuvaju svoje interese, ali su spremni surađivati u borbi protiv prijetnje barbarskih invazija i globalističkog rastakanja. Islama i Bruxellesa. Ali je jednostavna i djeluje. Odgovara na sva pitanja: identiteta, ekonomije, nejednakosti i sigurnosti.”

Zaista. Najsmješnije je, razmišlja Emile dok opaža sve više akreditiranih kolega novinara, što su te neofašističke snage učinile Europi uslugu. Iznova politiziravši Europu, mobilizirale su novu generaciju i dale europskoj politici nešto više uzbudljivosti i nepredvidivosti.

Kako god. Dakako, njegovom bi uredniku bilo draže da sam pokriva ovo važno zasjedanje. Pošto ga je, nažalost, skoro rođenje drugog djeteta zadržalo u Bruxellesu, morao je poslati novaka. Koji, uostalom, jako kasni.

Ipak, nakon dvije godine pisanja za Contexte u Bruxellesu, ovaj novak više nije nov. Zahvaljujući frenetičnom ciklusu vijesti i manjku osoblja, novinari u Bruxellesu brzo sazrijevaju. Ali njegov šef zamornom stalno ponavljanom šalom i dalje zafrkava da mu se Emile čini “pomalo zelen”. Misli na to da onih 10 godina koje je proveo kao pomoćnik zastupnika u Europskom parlamentu iz francuskih Zelenih, a potom kao savjetnik Zelene grupe u EP, utječe na njegov način gledanja.

Objasniti kako je Vijeće malo po malo dobilo nov izgled. Kako su se Zeleni mogli prijetnji krajnje desnice suprotstaviti bolje nego tradicionalne snage, predstavljajući drukčiji oblik radikalnog protesta protiv puta kojim svijet ide.

Jasno da utječe – ali upravo je zbog toga i primljen na posao. Mediji, lobisti, ambasade: svi igrači na sceni u Bruxellesu morali su postupno ozeleniti svoje osoblje. Jer je tokom posljednjih pet godina Zeleni plan Ursule von der Leyen dao pitanjima okoliša najistaknutije mjesto, što je dovelo do većeg utjecaja Zelenih u europskoj politici.

“Kavu, molim.” Dakako, organska mješavina je dvaput skuplja… Dotle još nismo stigli, gunđa sam sebi. Noseći svoj legalni otrov koji mu peče ruke, Emile traži slobodan stol negdje po strani. U glavi prolazi glavne osnove svoje serije o novoj Komisiji. To nije lako. Osobito u kratkim rokovima i s nesigurnim šefom.

Morat će to zgusnuti. Zelene plime nasuprot smeđim valovima. Objasniti kako je Vijeće malo po malo dobilo nov izgled. Kako su se Zeleni mogli prijetnji krajnje desnice suprotstaviti bolje nego tradicionalne snage, predstavljajući drukčiji oblik radikalnog protesta protiv puta kojim svijet ide. Kako je austrijska konzervativno-zelena koalicija, koja je iskušala granice Zelene stranke te zemlje, pokrenuta 2020. i odredila ton sljedećih godina. Uspjesi sve od Beneluxa pa do posljednjih izbora 2023., kada su Danska i Finska nastavile trend započet 2019. izborom vlada sa zelenim tridesetgodišnjakinjama na čelu.

Srećom, ono što je dogodilo 2021. je slavnije – jesen kada je u njemačkoj srušen još jedan zid. Osvojivši 25,7 posto glasova, Grünen su u završnici pobijedili demokršćane. Preuzeli su položaj kancelara od Angele Merkel – vjetrovi povijesti bili su jaki. Zvučnu podlogu toj velikoj promjeni dali su ekofeministički Grün-Rock bendovi, baš kao što je Neue Deutsche Welle učinio za alternativnu ljevicu 1980ih.

Emile se dobro sjeća. Zbog mješavine ljubavi i politike napustio je Zelenu grupu i Bruxelles zamijenio Budimpeštom. No putujući često u Berlin i Prag za Fondaciju Heinrich Böll pratio je izbore u tim zemljama. Promatrao je kako mali kontrakulturni pokret rođen u godinama protesta u njemačkom društvu koje je pritiskala njegova prošlost postaje pokretačkom silom promjene. Uz zabrinjavajući rast AfDa, koji je oscilirao oko 20 posto glasova, i povijesni pad beskrvnog SPDa, bila je moguća samo jedna koalicija. Pregovori su bili oštri ali brzi – i lice i stav Njemačke su se promijenili. Na korist cijele Europe.

“Emile, stari, dođi k nama!” Za stolom su, mašući mu da im se pridruži, dvije bivše kolegice, izabrane u EP prošlog svibnja, i još jedna koju ranije nije vidio. Emile sjeda s tri zelene. Céline je iz Liègea, Kari je Njemica estonskog porijekla (izabrana u Tallinnu), a upoznaju ga s Cristinom iz Bukurešta. Ona je direktorica kampanje novog eko-građanskog pokreta koji se upravo probio na europskim izborima u Rumunjskoj.

Okreće se prijateljicama: “Onda, spremne da vladate Europom?” Njihovi pobjednički osmijesi i čvrsti pogledi kažu sve. “Čovječe, mi sada jesmo Europa!” prigovara Céline.

“Jednu od ključnih uloga u sporazumu 2021. odigrala je von der Leyen kao predsjednica Komisije”, dodaje Kari. “To je za CDU zasladilo pilulu. U svakom slučaju, dobili smo ministarstvo financija u Berlinu. Hoću reći, to je u biti ministarstvo za europske poslove.” Nastavlja oduševljeno, “Ukupno imamo sedam povjerenica i povjerenika EU.”

“Uz to i češkog člana Komisije iz Pirata”, upada Céline. “S nekoliko dobrih portfelja. K vragu, promijenit ćemo mi tu Europu. S poljoprivredom, transportom, unutarnjim tržištem, digitalnim i unutarnjim poslovima imamo manevarskog prostora. S nama prestaje zeleno farbanje.”

“Hmmm. Jadan Timmermans, on nije radio loše”, slaže se Emile. “Ali sada je tu njegov rival iz GroenLinks.” I prije nego što mu se usprotive, “Ali VDLin Zeleni plan, to nije bilo samo blebetanje, zar ne? Konačno, time je malo pogurala stvar europskog vodstva u vezi s klimom. Nije li to spasilo Pariški sporazum?”

Emile dobro zna da iza vanjskih znakova radikalnog oduševljenja stoje oštri politički umovi koji dobro shvaćaju probleme.

“Ma daj! Ništa posebno. Nije bilo ničega sistematskog. Ustuknula je na trgovinskim sporazumima, CAPu…” započe Kari sa svojim popisom optužbi protiv prethodnog mandata.

“Transport!” upada Céline. “Tu je ostala potpuna Njemica”, nastavlja bacivši oprezan pogled prema Kari, “i učinila sve da se pobrine za proizvođače auta, umjesto da rješava industrijsku granu u strukturnoj krizi. U Europi je ugroženo 14 milijuna radnih mjesta, a podupiremo njih i pravimo se kao da se može nastaviti kao da se ništa nije promijenilo. Opet se ponavljala priča s čelikom u 70ima. Dakako, u srednjoj Europi je bilo fanatika kamiona, posebno u Rumunjskoj…” kriomice pogleda Cristinu, koja je odmah ispravlja, “I na zapadu, Céline – prije svega u Francuskoj!”

“… Odbila je naše prijedloge da se prebacimo na željeznički teretni transport. Ozbiljno, ugljična neutralnost do 2050. bez pomoći transporta? Pa zar to nije vic?” Pitanje je retoričko. U svakom slučaju, Emile dobro zna da iza vanjskih znakova radikalnog oduševljenja stoje oštri politički umovi koji dobro shvaćaju probleme.

Ta je stručnost već dugo institucionalna snaga, koja “malim” Zelenima omogućuje da se igraju s velikim dečkima i curama. No to je i slabost u polariziranoj politici, u kojoj te priznavanje kompleksnosti može marginalizirati. Posvuda, ili gotovo posvuda, naširoko priznata kompetentnost zelenih jednaka je njihovom pomanjkanju karizme ili istaknutih ličnosti. Da i ne spominjemo njihove stalne poteškoće s pomirivanjem radikalnih uvjerenja s političkim realizmom.

Slučajno je njemačko iskustvo prevladavanja prastare podjele između Fundija i Realosa doista promijenilo sve. Jednom mu je kolega novinar TAZa to objasnio, “Znaš, Emile, ovdje se, za razliku od Francuske, generacijska promjena odražava u političkoj kulturi: Grünen su iz kompromisa raznih stupnjeva iskrenosti između dvaju suparničkih krila prešli u neki hibrid koji zadržava ono najbolje i od jednih i od drugih.”

Nije bio u krivu. Grünen su, kao čist proizvod zapadnonjemačkog identiteta nakon 1945., mješavina pacifizma, feminizma i brige za okoliš, bili jedina prihvatljiva i tolerirana snaga socijalnog protesta. Bili su kadri sazrijevati, otići onkraj vatrenog libertarijanstva i kulturnog ljevičarstva generacije svojih utemeljitelja šezdesetosmaša. A zahvaljujući njemačkom federalizmu uspjeli su stvoriti različite nijanse zelenoga, od konzervativnije varijante u Baden-Württembergu do one u nekonvencionalnijem saveznom glavnom gradu.

Emileove misli okreću se francuskim Zelenima. Pocijepani Pavlovljevim refleksima političkog krajolika polariziranog između desnice i ljevice (uključujući i polarizaciju među njima samima), raspravama o ideologijskoj čistoći i neprestanom potrebom za “ozelenjavanjem” francuske politike i društva, “Francuski Zeleni su pomalo slični Sizifu”, dodao je njegov njemački kolega sklon citiranju Camusa. Zatočenici su apsolutističkog političkog sistema i nisu se mogli izvući iz bučnog verbalnog okršaja među protivnicima establišmenta. U svakom slučaju, Macronov ponovni izbor 2022., u kojem je pobijedio kandidatkinju ljevice, potvrdio je da kulturni rat u Francuskoj nije ni izdaleka dobiven.

Emile je tu traumatičnu epizodu pratio kao novinar i aktivist. Nekim se čudom većina ličnosti i političkih partija na ljevici suglasila o Christiane Taubira kao zajedničkoj kandidatkinji. Bivša ministrica pravde jedva se provukla u drugi krug, nadjačavši Marine le Pen samo za nekoliko hiljada glasova, jer su se glasovi radikalne desnice podijelili između suparničkih kandidata.

Po strani se ekstremna desnica dovela do ludila odlučujući koga više mrze: predsjednika bankovnog gangstera ili crno zaštitno lice istospolnog braka. Atmosfera između dvaju krugova bila je zagušujuća, a Macron je na kraju pobijedio s razlikom od stotinjak hiljada glasova. U toj strašno podijeljenoj zemlji francuski Zeleni  su uspjeli ostvariti utjecaj samo na proporcionalnim izborima, kako su pokazali lokalni izbori 2020. i njihov povijesni povratak s 20 zastupnika u EP na europskim izborima 2024.

“Dobro, imat ćete institucionalne poluge. No hoće li to biti dovoljno? U njemačkoj još niste zatvorili termoelektrane na ugljen. Vaši skandinavski partneri jamačno nisu impresionirani. A u Austriji, NGOi za migrante…”

Kari ga grubo prekida. “Stani, Emile, ne pretjeruj. Prvo, znaš da koalicija s desnicom nije brak iz ljubavi. I više ne iskapamo ugljen, što je ipak neki početak, zar ne? A onda, vidi što je donijelo promjenu: klimatska diplomacija. Sam si rekao, prva posljedica 2021. je to da su Ursula i EU uvjerljivo povratile kontrolu provođenjem Pariškog sporazuma. Jesi li primijetio kako je Bruxelles progovorio drukčijim tonom s Pekingom i Washingtonom? Naši skandinavski prijatelji glume nam Gretu, što nije fer, ali što očekuješ? Uostalom, znaš što? I to pomaže. Pritisci naših europskih partnera donose nam ustupke u koaliciji.”

Pomicanjem Overtonovog prozora – raspona politički prihvatljivih ideja – ti ekstremistički pokreti za okoliš su pomaknuli politički centar prema zelenim partijama, a da nisu morali postati manje radikalni.”

“Također, sada smo mi zaduženi za budžete.” Céline ih nabraja. “Luxembourg, Helsinki, Kopenhagen, Dublin, Berlin… Konačno smo vjerodostojni u javnim financijama. Kao dobre trgovkinje”, šali se ublažujući napetost.

“Bilo kako bilo, ulazite u matičnu struju. Vlast znači kraj nevinosti, a…”

Cristina, koja je dotad šutjela, prekida ga. “Civilno društvo, Emile”, kaže ona, mirnim, čvrstim glasom, čiji naglasak trenutno vraća Emilea njegovoj vezanosti uz taj dio Europe.

“Vidiš, Emile, dobar je primjer Rumunjska. Institucije su ondje koruptne. Partije opstaju zahvaljujući klijentelizmu, a više od svega zahvaljujući tome što je rascjep između institucionalne i građanske strane politike postao strukturalan. Upravo zbog toga razni pokreti za okoliš u posljednjih 15 godina protiv plina iz škriljca u Punghestiju ili rudnika zlata u Rosiji Montani, da i ne spominjem zagađenje, nikada nisu postali trajnim političkim posrednikom. Uz to, kao što znaš, zelene partije u toj regiji naprosto nisu tako reprezentativne. Malene su, slabe, i oslanjaju se na Nijemce ili Austrijance – ili čak na blago konzervativni agrarni model s Baltika. Ali postoji potencijal da se okupi stanovite progresivne urbane elite i prosvjećenije elemente ruralnih zajednica – na primjer, kao u Poljskoj.”

“To što vidimo kako nastaje u Rumunjskoj zapravo je sasvim novo. Greta tu nije imala mnogo utjecaja. U svakom slučaju, oni koji bi mogli širiti njenu poruku otišli su na zapad, i to masovno. Ali djelovali su požari u Australiji. Vidjela sam seljake koji su se, suočeni sa žetvom koju je uništila suša, prvi put počeli povezivati. Tako je naš Pokret za Zemlju uhvatio korijena u Rumunjskoj – jer su u ‘zemlji’ seljaci vidjeli svoje zemljište, a stanovnici gradova planet.”

“Upravo tako,” slaže se Céline, s obnovljenim oduševljenjem. “A s ove strane Europe Greta je to ubila. Osobito kad je prošle godine u Švedskoj odbila da se kandidira, premda je i dalje pozivala ljude da glasaju za one ‘koji ozbiljno shvaćaju klimu’.”

Emile upada, “Ali ona je također nadahnula radikalne pokrete za okoliš i partije koje su se takmičile sa Zelenima, koje su optuživali da su previše centristi, zar ne?”

“To je istina”, odgovara Cristina, “Ali, paradoksalno, u politici cjelina može biti veća od zbroja njenih dijelova. To je jedan od misterija izborne aritmetike. Na početku je bolje imati tri pokreta s 5, 10 i 15 posto nego jednu partiju s 20, osobito ako ih kasnije možeš ujediniti. Konkurencija je pomogla zajedničkoj stvari. Pomicanjem Overtonovog prozora – raspona politički prihvatljivih ideja – ti ekstremistički pokreti za okoliš su pomaknuli politički centar prema zelenim partijama, a da nisu morali postati manje radikalni.”

“Ne bih se sasvim složila”, prigovara Kari. “Fragmentacija može značiti slabljenje. U našim proporcionalnim sistemima važna je upravo sposobnost da održiš radikalne prijedloge u neprijateljskom političkom okruženju. Baš poput Grünen, i nordijski zeleni i oni iz Beneluxa sve su se vrijeme držali svojih stavova. Zbog toga su sada u vladama. Taj je prozor možda bio neki faktor, ali mnogo manje od našeg poziva na akciju kada se svijet našao pred katastrofom.”

Emile se smiješi – to su mu poznate debate. Debate u kojima je ranije često sudjelovao. I mora priznati da je Cristina u pravu. Nešto je iznova povezalo institucionalnu i građansku sferu. Odatle i veći odaziv na posljednje europske izbore, koji je premašio 65 posto, taj visoki postotak iz 1979., kada je tadašnja Europska zajednica imala samo devet članica, a Parlament je u biti služio za ukras. Politizacija europskih poslova se ubrzava, a europeizacija domaće politike hvata ritam. Ipak, u pravu je i Kari. Kontekst pogoduje onima koji “ozbiljno shvaćaju klimu”.

U zemljama sjeverozapadne Europe to su, dakako, bile zelene partije, ali drugdje su to bili drugi pokreti. Piratske partije, ne samo češka nego i francuska. Bio je tu i pokret Volt, sa zastupnicama i zastupnicima EP iz Njemačke, Bugarske i Belgije. Zatim, bile su tu i zastupnice i zastupnici EP iz zemalja u kojima je glavna linija političke podjele i dalje socijalna borba: u konvergenciji zdravstva, rada i blagostanja briga za okoliš je konačno našla zajedničku stvar s ljevicom i zadobila podršku sindikata i aktivista. Rezultat je bio izbor skupine parlamentaraca iz Španjolske i Grčke, kao i nekoliko predstavnica i predstavnika obnovljenog zeleno-lijevog saveza u Hrvatskoj, Sloveniji i Poljskoj. Upravo je značaj i privlačnost te kombinacije doveo do toga da Zeleni postanu druga po veličini grupa u sazivu parlamenta 2024.-2029. Grupa se preimenovala u “Europski ekologisti” jer, premda su njenu kičmu činili Zeleni, oni više nisu bili jedini organizirani članovi. Sada je to bila istinski kontinentalna grupa, koje su se djelomice klonile samo dvije velike zemlje, Italija i Poljska – i na neki način Španjolska.

Sutra će, nakon govora Ursule von der Leyen, u ime grupe govoriti njena supredsjednica iz Švedske, a ne njen supredsjednik iz Francuske. Sada, kada su dio većine koja vlada EUom, oni su tu da promijene smjer i sadržaj njene politike.

Emile ima kut gledanja: “radikalni i odgovorni”. Uredniku će ostaviti da nađe naslov.