Kroz istoriju, gradovi Poljske nikada nisu stekli toliko nezavisnosti i snage kao njihove italijanske ili njemačke kolege. Nikad nisu bili toliko politički i ekonomski značajni kao gradovi u zapadnoj Evropi. U 16. vijeku, kada je ekonomski razdor počeo da se javlja u Evropi, Poljska se našla na strani onih koji su snabdijevali jednostavne resurse kao što su žitarica ili drvo. Ovo je vjekovima očuvalo poljoprivredni pejzaž poljske ekonomije. Pokušaji osnivanja gradova na osnovu pažljivo razmotrenih planova, poput renesansnog grada Zamošća (polj: Zamość), teško da su bili pravilo. S druge strane, pretkomunistička industrijska revolucija stvorila je samo nekoliko gradova, kao što su Lođ (pol: Łódź) i Žirardov (polj: Żyrardów) ali njihova priča se nije uklapala u pretežno aristokratski istorijski narativ zasnovan na povezanosti za zemljom.

Nakon pada Berlinskog zida, na novu stvarnost je ponovo uticala prošlost i poljski gradovi nisu prepoznati kao važni akteri javne politike. Oni su samo tretirani kao nasljeđe, kao nešto što je jednostavno oduvijek bilo tu. U međuvremenu, poljoprivredni sektor  je imao posebno ministarstvo, a kasnije je osnovano i Ministarstvo regionalnog razvoja. Tokom perioda tranzicije, gradovi su se morali sami snalaziti, a neoliberalni poligon poljske ekonomije im nije pružao mnogo prilika za harmoničan razvoj.

Neujednačena tranzicija

U 2009. godini, 20 godina nakon raspada Istočnog bloka, vlada Građanske platforme (polj: Platforma Obywatelska, PO), predvođena tadašnjim premijerom Donaldom Tuskom, objavila je izvještaj pod nazivom Poljska 2030 (polj: Polska 2030). Na početnoj strani se nalazila fotografija neoliberalnog premijera, ozbiljnog i obazrivog izraza lica, na sledećoj stranici, fotografija tima od preko desetak mladih specijalista. „Na 380 strana izvještaja, tim mladih ekonomista, pravnika i sociologa na čelu sa Mihalom Bonijem (tada članom kabineta) daje fascinantnu sliku zemlje u tranziciji, oslobođenom svojom dubokom transformacijom ali u isto vrijeme zarobljenom duboko ukorijenjenim starim civilizacijskim obrascima. Poljska 2030 priča priču o zemlji koja nema sadašnjost, već samo stalni sukob između prošlosti i budućnosti. To je zato što je stalni razvoj definicija današnje Poljske.” – ovakav je manje-više bio ton komentara u nacionalnim medijima. Vlada je imala razloga da bude optimistična, ili je bar tako vjerovala. Upravo je bilo objavljeno, uz puno publiciteta, da je Poljska jedino „zeleno ostrvo” u Evropi, i da na nju ne utiču turbulencije globalne krize. Izvještaj je bio prilično iskren u dijagnozi situacije: nakon dinamične i ne u potpunosti shvaćene političke tranzicije 1990-ih, Poljska je počela da se modernizuje. Međutim, nisu se svi djelovi modernizovali istim tempom, već je bilo jasno da su neki regioni ekonomski i socijalno zaostajali. Ubrzo nakon što je počela piti sa izvora EU subvencija 2003. godine, Poljska se našla u onome što su ekonomisti nazivali „zamkom srednjeg dohotka” (eng: middle income trap) i njeni lideri su počeli da traže izlaz.

Izvještaj je prepoznao bolest, ali lijek koji je ponudio je bio takozvani „razvojni model polarizacije i difuzije” (eng: The polarisation-diffusion model) u kojem je trebalo pružiti podršku velikim gradovima, krštenim „lokomotivama razvoja”, u nadi da će oni uspjeti razviti rješenja koja bi se magično prelila u manje gradove i sela. Ako bismo ovdje iskoristili omiljenu metaforu liberala o davanju ribe naspram podučavanja nekoga da riba, Vlada Građanske platforme hrabro je odlučila da je siromašnim ribarima potrebna tehnologija za izgradnju okeanske koče, više nego što im je potreban pristup obližnjem jezeru.

U različitim ligama

Efekti produbljivanja nejednakosti između poljskih regiona i gradova su trebali ubrzo postati vidljivi. Pojačani su i naletom investicija uoči Evropskog prvenstva u fudbalu 2012. godine, kada su metropolitantski gradovi dobili stadione vrijedne stotine miliona eura i na brzinu izgrađene autoputeve. U međuvremenu, pokrajinskim oblastima Poljske su nedostajali osnovni elementi socijalne infrastrukture kao što su jaslice, zdravstvene ustanove ili javni prevoz. Zbog ukidanja zakona o radu i činjenice da je Poljska imala najveći udio ljudi koji rade pod „smeće ugovorima“ (eng: junk contracts, pol: umowa śmieciowa), čitavi gradovi su praktično bili isključeni iz sistema naknada za nezaposlenost, javnog zdravstva ili penzija. U nekim slučajevima, na periferiji „zelenog ostrva“, bili ste plaćani 6 eurocenti po satu za posao guljenja luka.

Dok je kvalitet života stagnirao, bijes je rastao. Mali gradovi su bili sve više frustrirani sve većim kontrastom između urbanog načina života više srednje klase koji su viđali u TV sapunicama i njihove sopstvene realnosti u kojoj nemaju izgleda. Kako je slaba država sve više i više odgovornosti za obrazovanje i istorijsku politiku ustupala Katoličkoj crkvi i desnici, 2010. godine se rodila nova tradicija gdje su mladići iz cijele Poljske hrlili u Varšavu kako bi se pridružili Marševima nezavisnosti gdje su se istresali na mladicama drveća koje se nižu ulicama glavnog grada kojeg su mrzili. Nacionalizam je postao temelj novog klasnog ponosa, u skladu sa uvidom Valtera Benjamina da „iza svakog fašizma stoji neuspjela revolucija“. U 2013. godini, osoba koja živi u poljskom gradu srednje veličine (20.000 do 100.000 stanovnika) u prosjeku je zarađivala samo 56 procenata zarade osobe koja radi u velikoj metropoli. To je bilo niže i od prihoda u poljoprivrednim oblastima. Model polarizacije i difuzije izazvao je najviše razaranja u malim i srednjim gradovima. Sada je bila činjenica da je njihov razvoj zaostajao. Da bi se shvatila razmjera fenomena potrebno je shvatiti da je od 926 poljskih gradova samo 66 relativno velikih urbanih centara, a samo 10 metropolskih gradova sa velikim aglomeracijama. Tradicionalna podjela na bogate-urbane i siromašne-seoske oblasti tada više ne važi, jer stvarna podjela razdvaja male i srednje gradove od ostatka zemlje.

Iste 2013. godine, kada se odvijala kriza malih gradova, Stefan Nieslovski, poslanik Građanske platforme, odgovorio je na izvještaje o velikom broju pothranjene dece u Poljskoj sugerišući da treba da sakupljaju divlji spanać i zenderike iz prirode. Međutim, dok se činilo da političari doslijedno ignorišu produbljivanje nejednakosti u svojim izbornim jedinicama, državni službenici u lokalnim samoupravama i ministarstvima su postepeno počeli da opisuju stvarnost koristeći jezik koji su stvorili gradski aktivisti. Zahvaljujući saradnji dviju grupa razvijena je Nacionalna urbana politika, prvi dokument koji je ikada naglasio ulogu i specifični karakter gradova.

Tokom 2017. godine, stranka Zakon i pravda (PiS) (polj: Prawo i Sprawiedliwość), koja je identifikovala i iskoristila političku priliku da tvrdi da predstavlja nedovoljno zastupljene tokom izbora 2015. godine, predstavila je svoju „Strategiju odgovornog razvoja“. Uprkos tome što sadrži mnoge diskutabilne vizije o zemlji, njenoj ekonomiji i energetskom sektoru, ova strategija nudi nekoliko konkretnih rješenja za poboljšanje razvojnih mogućnosti zapuštenih varoši i malih gradova. Identifikacija 370 gradova u potrebi i zalaganje 650 miliona evra državne podrške su pozitivni pomaci u tom pogledu, uz upozorenje da će mali gradovi još uvijek morati da nauče kako da pristupe fondovima, i što je još važnije, kako da najbolje iskoriste sredstva.

Cijena imitacije

Prije nego što pređemo na male gradove, pogledajmo prvo deset najvećih „urbanih lokomotiva“: glavni grad Varšavu (polj: Warszawa); istorijski Krakov (polj: Kraków); Katovice (polj: Katowice) sa masivnom aglomeracijom u južnoj Poljskoj; Lođ (polj: Łódź) u centralnoj Poljskoj kojoj su tek nedavno počeli puvati povoljni vjetrovi u jedra; Poznanj (polj: Poznań) i Vroclav (polj: Wrocław) u zapadnoj Poljskoj; Gdanjsk (polj: Gdańsk) koji zajedno sa svoje dvoje komšija formira primorsko Trojmjasto (polj: Trójmiasto); Lublin (polj: Lublin) u istočnoj Poljskoj; i Šćećin (polj: Szczecin) i Bidgošč (polj: Bydgoszcz), sličnih po veličini, a umiješanih u neprekidno suparništvo sa Torunjom (polj: Toruń), rivalstvu slično onom između Torina i Milana. „Dječja bolest“ koja je bila naročito česta u gradovima tokom poslijednje decenije odnosila se na fascinaciju pojednostavljenom verzijom koncepta kreativne klase Ričarda Floride. Međutim, mnogo veću štetu nanijele su ideje koje su na zapadu odavno odbačene kao štetne za ljude i životnu sredinu, poput vjerovanja u razvoj kroz velike investicije i skupe sportske događaje.

Naravno, praćenje inostranih primjera nije uvijek loše. U nekim slučajevima su takve transplantacije dobre i dobro služe ljudima, kao što je slučaj sa džepnim parkovima i takozvanim „vunerfima“ (eng: woonerf) tj. posebnim namjenskim zonama koje je Lođ zavolio. Ta rješenja svoj uspjeh duguju malom obimu, primjerenosti potrebama stanovnika i visokom kvalitetu primjene. Međutim, politika imitacije mnogo češće rađa velike troškove, kao što je to bio slučaj sa Varšavom i autoputevima koje je izgradila unutar, umjesto izvan grada, ili Poznanjom, koji je jedan od gradova koji i dalje plaća svoj veliki i skupi stadion. Gradonačelnici „lokomotiva“ nisu uspjeli da primjete da je u gradovima koje su imitirali, fudbal mnogo jači nego u Poljskoj, što dozvoljava stadionima da se izdržavaju, i da su saobraćajne službe efikasnije u sprječavaju izlivanja prometa u unutrašnje djelove grada. Još jedan bizaran slučaj odnosi se na izgradnju aerodroma Gdinia Kosakovo (polj: Port lotniczy Gdynia-Kosakowo), koji se nalazi na samo 32 km od funkcionalnog i ne previše zagušenog aerodroma Leh Valensa (polj: Port Lotniczy Gdańsk im. Lecha Wałęsy) u Gdanjsku. Ovaj besmisleni projekat sufinansiran je subvencijom EU, ali se aerodrom nikada nije otvorio. Ovo su primjeri površne imitacije bez ikakvih garancija uspjeha.

Modernizuj!

Ajde da se vratimo na omiljenu riblju metaforu liberala i na više od 800 malih gradova koji su upravo naučeni razumno dobrim ribarskim tehnikama i kojima je omogućen pristup ribi u obliku univerzalnih socijalnih programa, a povrh toga postoji šansa da imaju koristi od onoga što se naziva „premijom za zaostalost“ (eng: premium for backwardness). Oni bi mogli izbjeći da ponove greške velikih gradova. Nažalost, ne uspijevaju svi.

Odliv mozgova (eng: brain drain), slabost lokalnih medija i društvene kontrole, nedostatak novih ideja i izolacija su na mnogim mjestima sačuvali društvene odnose koji više nalikuju plemenskom modelu nego zreloj lokalnoj demokratiji.

Aktivisti u velikim gradovima često negoduju zbog takozvanog modela „novog javnog upravljanja“ i protestuju protiv toga da je grad biznis, dok bi u malim gradovima bilo adekvatnije vikati da grad nije folvark[1] (polj: folwark). Bilo bi, ali obično nema ko da viče. Veliki urbani pokreti se rijetko mogu naći u gradovima sa manje od 50.000 stanovnika, a usamljeni zviždači se brzo zastraše i ućutkaju. Bila bi greška i dalje njegovati idiličnu viziju malih gradova kao utočišta nacionalnog zdravlja, tradicije i skladnog života.

Drugi grijeh za koji su krive lokalne samouprave u poljskim gradovima odnosi se na površnost njihovog pojma modernizacije. Dok veliki gradovi Poljske pod „modernošću“ podrazumijevaju rješenja koja su globalni metropolitanski gradovi primjenjivali u prošlosti, čak i ako se za njih sada smatra da su bile greške, mali gradovi imaju tendenciju da ponavljaju greške velikih gradova, čemu dodaju priličnu dozu sopstvene preduzimljivosti. Nije neobično vidjeti uništene urbane pejzaže gdje su stoljetna stabla posječena na centralnim pijačnim trgovima, ustupajući mjesto betonski popločavanom modnom šablonu i gdje su javni prostori pretvoreni u prazne, neplodne parcele. Takve stvari se dešavaju u gradovima koji svoje nasleđe vide samo kao muzej na otvorenom, a pod modernizacijom podrazumijevaju neprestanu transformaciju urbanih prostora u sve šire puteve i sve veća parkirališta.

Sunce poslije kiše?

Ali nije li ova jednostrana slika previše pesimistična? Naravno da jeste. Mnogo je malih i srednjih gradova koji su poligon za urbanu transformaciju, uprkos nepovoljnim uslovima u kojima moraju da djeluju. Uzmimo stanovanje, jedan od najvećih problema u Poljskoj. Pozitivan primjer u ovom pogledu potiče iz Ostrov Vjelkopolskog (polj: Ostrów Wielkopolski), malog grada u centralnoj Poljskoj. Nijedno drugo mjesto u Poljskoj ne može da se nadmeće sa njegovom šemom pristupačnog smještaja gdje je stanarima već isporučen 171 stan, prvenstveno mladima i sa niskim primanjima, a taj broj i raste. Ostrov je iskoristio svoju priliku već devedesetih godina kada je osnovao opštinsko stambeno preduzeće. Zahvaljujući samofinansirajućoj prirodi šeme, prve investicije su sada u potpunosti vraćene, a Ostrovov sistem je inspirisao koncept nacionalnog vladinog programa pokrenutog 2017. godine.

Slupsk (polj: Słupsk), grad sa manje od 100.000 stanovnika u blizini baltičke obale, odavno se smatrao zaostalim i sposobnim da se takmiči samo sa svojim malo većim komšijom Košalinom (polj: Koszalin). Međutim, otkako je Robert Biedron, prvobitno LGBTQiA aktivista, preuzeo funkciju predsjednika grada, Slupsk je uspeo da uđe u partnerstvo sa IKEA-om radi nadogradnje osvjetljenja i pokretanja neviđenog programa revitalizacije koji uključuje masovno učešće stambenih zajednica, kompanija i nevladinih organizacija.

Dobri primjeri ne moraju nužno dolaziti iz gradova sa progresivnim vladama. Mali Bžezini (polj: Brzeziny) u blizini Lođa, kojim upravlja prilično konzervativan gradonačelnik, unajmio je nezaposlene da rade na poslovima renoviranja i promovisao razvoj socijalnih zadruga (kooperativa). Varoši i gradovi koji se nalaze na perifernim lokacijama suočavaju se sa različitim izazovima. Gožov Vjelkopolski (polj: Gorzów Wielkopolski), grad sa 117.000 stanovnika, smješten na samo sat vožnje od Berlina, uspješno je preuzeo koncept multikulturalizma, rijetku pojavu na drugim mjestima u Poljskoj. Još 1960-ih, Gožov je bio mjesto gdje su prisiljeni da se nasele poljski Romi. Danas u centru grada živi romska zajednica od nekoliko stotina ljudi. Umesto da ovo vidi kao problem, kao što to čini mnogo veći Vroclav, Gožov je odlučio da svoje romske stanovnike integriše kroz kulturu. Festival kulture Romane Dyvesa postao je njegov vodeći promotivni brend.

Pozitivne priče mogu se naći čak i u vrlo malim gradovima od 5.000 do 10.000 stanovnika. Na primjer, maleni Dobjegnjev (polj: Dobiegniew) blizu Gožova ima Centar za socijalnu integraciju za primjer, i jedan je od gradova sa najboljim učinkom u vladinoj šemi modela Revitalizacije (eng: Model Revitalisation scheme). U blizini se živopisni Barlinek (polj: Barlinek), koji se prije Drugog svjetskog rata zvao „mali Berlin“, uspješno promovisao kao izletnička destinacija za penzionere sa druge strane granice.

Tranzicioni period ostavio je poljskim gradovima nasljeđe ozbiljnih problema izazvanih privatizacijom javnih usluga, što je dovelo do povećanja računa za komunalne usluge u većini domova. Dok Berlin i drugi zapadni gradovi pokušavaju da povrate komunalne usluge pod svoju kontrolu, u Poljskoj je ova debata još uvijek nezamisliva. Ipak, Lešno (polj: Leszno) na primjer, grad koji se nalazi između Poznanja i Vroclava, nikada nije privatizovao svoj toplotni sistem i elektranu i mogao je da djeluje uprkos nezgodnoj energetskoj situaciji. Starahovice (polj: Starachowice), grad smješten u regiji Svetokriško (polj: Świętokrzyskie), jednom od najnepovoljnijih područja zemlje, takođe je tražio i pronašao kreativan način da izbjegne privatizaciju – transformisao je gornji sprat svog trgovačkog centra, koji se pokazao teškim za iznajmljivanje, u sveobuhvatan objekat za starije osobe i istovremeno privukao prodavnice na donjem spratu.

Bila bi greška i dalje njegovati idiličnu viziju malih gradova kao utočišta nacionalnog zdravlja, tradicije i skladnog života.

Sve te ideje imaju tri zajedničke stvari. Prvo, one nisu imitacije i zasnivaju se na lokalnom potencijalu. Drugo, one su kreativni pokušaji korišćenja postojećih regulatornih alata ili pokušaji prevazilaženja njihovih ograničenja. Konačno, osmislili su ih lokalni vizionari koji su imali povjerenje i podršku lokalnih vlada. Iako lokalne vlasti zastupaju različite političke stavove, krajnje desnice u gradovima koji se ovdje pominju gotovo i da nema. Manji gradovi su sposobni da razviju sopstvene razvojne modele bez pribjegavanja imitaciji ili nametanju.

Prilično je lako predvidjeti budućnost u kojoj će vladina pomoć dati podsticaj takvim inovativnim gradovima, dok će u drugima „novac iz helikoptera“ (eng: helicopter money) samo osnažiti tendenciju razmišljanja u smislu parkirališta i slijediti navike iz doba folvarka. Zbog toga formalne i neformalne mreže za razmjenu iskustava između sazviježđa poljskih varoši i malih gradova imaju tako važnu ulogu. Ako uspijemo da prevaziđemo staru tendenciju manjih urbanih centara da su usredsređeni samo na svoje dvorište i ako uspemo da izgradimo solidarnost između njih, stvari će se pomjerati same od sebe, čak i bez mnogo državnih ulaganja. Ako ne, jaz između varoši i malih gradova, s jedne strane, i velikih gradova, s druge strane, i dalje će se povećavati, praćen lepezom rastućih radikalizama.