Tokom 40 godina zelene politike u Poljskoj viđeni su pokušaji primene različitih strategija sa različitim stepenom uspeha. Postignut je spor i stabilan napredak, ali ponovna nailaženja na ćorsokake i poraze na tom putu, iziskivali su usputne promene u smeru. Poljski Zeleni su prvi put ušli u parlament kao deo šire koalicije u oktobru 2019. godine, posle izbora na kojima je ekologija bila glavna tema. Kako životna sredina sve više biva polje nadmetanja između poljske desničarske vlade i njenih protivnika, Adam Ostolski se osvrće na razvoj političke ekologije u Poljskoj da bi procenio rizike i prilike koje bi ovo novo predstavljanje moglo da donese.

U Centralnoj i Istočnoj Evropi Poljska se izdvaja po tome što ima Zelenu stranku koja nikad nije došla do parlamenta kao nezavisna sila. Istovremeno, zelena politika je već dugo deo poljske politike i uprkos usponima i padovima, izvesno je da ima budućnost. Razumevanje ćorsokaka na koje je zeleni politički aktivizam nailazio tokom više od tri decenije presudno je za oblikovanje te budućnosti.

Izgubljeni u tranziciji

Osamdesetih godina se u Centralnoj i Istočnoj Evropi dizao zeleni talas. Kao što je prikazano u „Karnevalu revolucije” Padrika Kenija (Padraic Kenney), u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i drugde u regionu su zeleni pokreti tokom decenije postajali sve privlačniji mladim aktivistima. Ovi protestni pokreti mobilizovali su široku podršku, uživali su podršku javnosti i bili važan akter uoči pregovaračke tranzicije 1989. godine. I vlada i opozicija su smatrali zelena pitanja dovoljno ozbiljnim da osiguraju sebi mesto za okruglim stolom u pregovaračkoj tranziciji, a zeleni aktivisti i stručnjaci su bili neizostavni u ovim razgovorima. Ipak, ovi pokreti su u narednih nekoliko godina posle 1989. izgubili na važnosti, ako ne i pali u zaborav.

Prvi udarac ekološkim pokretima rodio se iz njihovog sopstvenog uspeha. Brza deindustrijalizacija ranih devedesetih stvorila je masovnu nezaposlenost i poremetila društvene odnose, istovremeno poboljšavajući kvalitet vazduha i nivo zagađenja u nekim od najteže pogođenih regiona. Ekološka kriza je najednom postala manje opipljiva u svakodnevnom životu i stoga se počela doživljavati manje hitnom. Kako su sada, sa nezaposlenošću, nova norma i društveni problemi postali važni za pojedince, ljudi su imali druge prioritete. Istraživanje društvenih stavova u ovom periodu pronalazi pomak sa postmaterijalističkih vrednosti koje su prevladavale osamdesetih na materijalističke interese.

Ideje koje su ekolozi izneli za održivu poljoprivredu malih razmera i ulaganja u železnicu viđene su kao šamar težnji Poljske da konačno bude istinski evropska zemlja.

Medijska klima, takođe, bila je daleko od prijateljske. Grupna delegitimizacija društvenog protesta bila je ugrađena u političku kulturu poljske tranzicione demokratije. Akteri koji su odigrali ulogu u rušenju autoritarnog državnog socijalizma, među kojima su najznačajniji radnici i ekolozi, prvo su predstavljeni kao problematični, a potom su i demonizovani od strane liberalnih medija kao pretnja poljskoj novonastaloj demokratiji. „Poraz solidarnosti” (The Defeat of Solidarity) Dejvida Osta (David Ost) dokumentuje tretman kakav je radnički pokret doživeo u ovim godinama, sudbinu koja je snašla i zelene pokrete.

Mejnstrim novinarstvo je otvoreno bilo neprijateljski nastrojeno prema ekološkim pitanjima. Tranzicija se odnosila na modernizaciju, a tadašnji diskurs modernizacije i evropeizacije nije ostavljao prostora za ekologiju. Povratna staklena ambalaža, povezana sa komunističkim vremenima, zamenjena je tetrapakom uvezenim sa Zapada (koji ih je rado prodavao). Dominirajući konsenzus je bio da je Poljskoj potrebno više puteva i auto-puteva i da moderne farme velikih razmera treba da zamene „nazadnu” seljačku poljoprivredu. Ideje koje su ekolozi izneli za održivu poljoprivredu malih razmera i ulaganja u železnicu viđene su kao šamar težnji Poljske da konačno bude istinski evropska zemlja.

Nasleđe nepoverenja

U tim uslovima je frakcija zelenih aktivista usmerila pažnju ka Ekološkom forumu u okviru stranke „Unija slobode” (Unia Wolności). Sredinom devedesetih, članovi ove grupe uspešno su sproveli kampanju opozicije za uključivanje klauzule o „održivom razvoju” u novi poljski Ustav. Usvojen 1997. godine, poljski Ustav je jedan od prvih u svetu koji je to učinio. Posle podrške liberalima na izborima 1997. godine, ekolozi su nagrađeni mestom zamenika ministra za zaštitu životne sredine u koalicionoj vladi Jeržija Buzeka (Jerzy Buzek).

Međutim, Buzekova vlada je nastavila sa megaprojektima kao što su regulisanje toka reke Visle i izgradnja auto-puta kroz nacionalni park na planini Sveta Ana. Nacionalni park je ekološkom pokretu postao simboličan uzrok, a protesti su nasilno suzbijeni. Demonstranti su se penjali na drveće ne bi li zaustavili izgradnju, dok su ih buldožeri pritiskali, lomeći im udove i rebra.

Neoliberalni environmentalizam (environmentalism) se pokazao kao lažni prijatelj zelenom cilju.

Nezadovoljna raspadanjem postsocijalističke države blagostanja i pravljenjem rupa u zakonu o radu, Buzekova vlada je napravila najobimnija presecanja železničke mreže u poljskoj istoriji. Trećina veza je prekinuta. Mali gradovi i sela su bili najteže pogođeni i ljudi su bili prisiljeni da se za potrebe prevoza oslanjaju na privatne automobile. Kako se poljsko tržište otvorilo ka Evropi, stari automobili (obično niskog ekološkog standarda) uvezeni su jeftino iz Nemačke kako bi se zadovoljila rastuća potražnja.

Možda najznačajnije dostignuće Buzekove vlade bilo je zatvaranje nekolicine rudnika u Šleskoj – proces koji su neki pozdravili kao rani slučaj „pravedne tranzicije”. O zatvaranjima se pregovaralo sa sindikatima, tako da su protekla relativno mirno. Rudari, koji su odlazili sa svojih poslova, dobili su pristojnu paušalnu naknadu. Međutim, nisu uloženi značajni napori da se stvore nova radna mesta ili kreira industrijska politika koja bi obezbedila alternativni put za region. Ovo je bilo doba u kom je najbolja industrijska politika da nema industrijske poitike. Kako je novac koji je isplaćivan bivšim rudarima presušio, razočaranje ovim dogovorom je raslo i u nasleđe ostavilo nepoverenje. Za Zelene je njihovo jedino vreme u vladi bilo dugotrajna vežba iz političke nevažnosti. Unija slobode napustila je vladu 2000. godine i izgubila svoja mesta na izborima 2001. Neoliberalni environmentalizam se pokazao kao lažni prijatelj zelenom cilju.

Pionirske vrste

Prilika za ponovni pokušaj u stranačkoj politici ukazala se dovoljno brzo. 2003. godine, aktivisti različitih društvenih pokreta su se okupili i 2004. godine osnovali novu stranku – Zeleni (Zieloni). Iako su ekolozi bili među osnivačima, srce nove stranke bilo je negde drugde. Aktivisti iz redova feminističkih, LGBT i antiratnih pokreta oblikovali su stranku. Sa Poljskom na pragu pridruživanja Evropskoj uniji i nadolazećim evropskim izborima 2014. godine, savetnici iz porodice evropskih Zelenih (European Green family) su olakšali proces. Na početku novog poglavlja u istoriji političke ekologije, Zelena stranka će pokušati da izgradi prepoznatljiv brend i takmiči se na svim izborima.

Najveći uspeh Zelene stranke u periodu između 2003. i 2015. Godine bilo je osvajanje pet gradskih i regionalnih odborničkih mesta na izborima 2010. Rezultat jeste ojačao stranku, ali nije bio praćen daljim izbornim dostignućima. Iako istraživanja javnog mnjenja iz 2000ih pokazuju dosledno opadajuću zainteresovanost za životnu sredinu, to ne može u dovoljnoj meri da objasni loš učinak stranke. Istovremeno, Piratski pokret u Poljskoj je uspeo da ostavi trag na evropsko kreiranje politika, stvarajući političku stranku od više desetina članova. 2005. godine su poljske nevladine organizacije i aktivisti pokreta za otvorenu kulturu bili ključni za rušenje patentne direktive Evropskog parlamenta. 2012. godine su ljudi na ulicama Varšave i širom Poljske pokrenuli panevropski talas protesta koji je doveo do odbacivanja Trgovinskog sporazuma protiv falsifikovanja intelektualne svojine (Anti-Counterfeiting Trade Agreement on intellectual property). Poljski izborni sistem je jedan od najtežih za probijanje u Evropskoj uniji.

Odgovor leži u onome što sociolozi nazivaju Matejevim efektom: „Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji”. Mukotrpna kampanja za mukotrpnom kampanjom, nova Zelena stranka je naučila da je sistem nabaždaren protiv pridošlica, posebno onih kojima nedostaje novca. Zakonodavstvo uvedeno devedesetih nastojalo je da stabilizuje demokratiju zabranjivanjem populista i demagoga, a rezultat je sistem koji isključuje građane. Četiri stranke koje su se pokazale sposobnim da ispune taj težak zadatak bile su ili reinkarnacija postojećih političkih projekata ili obimno finansirane ili i jedno i drugo.

Zeleni su prva stranka koja je uvela rodni paritet na svim nivoima rukovodstva, nešto što je otad postalo očekivanje od bilo koje napredne sile.

Zeleni nisu mogli da se probiju u utvrđen politički sistem. Bili su, međutim, bitni za društvene promene koje se dešavaju u Poljskoj tokom ovih godina. U mnogim aspektima, Zeleni su bili poput pionirske vrste koja naseljava napuštenu teritoriju. Stranka je marljivo radila kako bi poboljšala tlo i izgradila bazu za bogatiji ekosistem, ali je bila prisiljena da ustupi mesto jačim vrstama koje su usledile.

2003. godine, Zeleni su bili prva stranka koja je uvela rodni paritet na svim nivoima rukovodstva, nešto što je otad postalo očekivanje od bilo koje napredne sile. Otprilike 2004/2005. godine, stranka „Pravo i pravda” (Prawo i Sprawiedliwość – PiS) pokrenula je kampanju protiv parada ponosa (poznatih u Poljskoj kao „marševi jednakosti”). Zeleni i antiklerikalna „Racija” su bile jedine političke stranke na ulicama uz LGBT zajednicu, dok ih je krajnja desnica dočekala bacajući kamenje i flaše na njih. Liberali su u to doba, kako u politici tako i u medijima, uglavnom bili homofibični i često su poistovećivali radikalizam neonacista sa onim seksualnih manjina.

Jedini slučaj kad su Zeleni profitirali od svoje posvećenosti LGBT pravima bio je tokom izbora u Varšavi 2010. godine, kad je Kritstijan Legjerski (Krystian Legierski) postao otvoreno prva homoseksualna osoba izabrana za javnu funkciju. U središtu njegove kampanje bila je stambena politika. Advokat i preduzetnik, Legjerski je bio prvi političar u Poljskoj koji se pozabavio kako zahtevima pokreta stanara, uglavnom, radničke klase, tako i težnjama srednje klase i uradio je to sa stručnošću neophodnom da se odagna svaki dašak „populizma”. Od tih izbora, stanovanje je postalo glavna tema političke rasprave na svim političkim nivoima.

Otrpilike u vreme COP19 (Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama) u Varšavi 2013. godine, Zeleni su bili prvi koji su istražili koncept pravedne tranzicije i ušli u dijalog sa sindikatima – uključujući i sindikate rudara – o klimatskoj politici. U to vreme su NVO koje se bave zaštitom životne sredine, uglavnom, prestale sa demonizacijom rudara, dok je politički establišment doživljavao klimatsku politiku Evropske unije kao opasnost po nacionalni interes Poljske. Zeleni su bili i pioniri municipalizma u Poljskoj. Pre nego što su se urbani pokreti kao takvi pojavili kao politički akteri, Zeleni su se povezivali sa antidrumskim zadrugama i mobilizovali ljude u odbranu zelenih površina. Bivši članovi Zelene stranke odigrali su odlučujuću ulogu u uspostavljanju Kongresa urbanih pokreta (Congress of Urban Movements) 2011. godine.

Ovo poglavlje je završeno 2015. godine duplom pobedom stranke PiP („Pravo i pravda”), na predsedničkim i parlamentarnim izborima. Nije se promenila samo vlada, već i čitava politička pozadina. Kako se PiP promenila i prilagodila, sada su sve stranke morale da učine isto, uključujući i Zelene.

Neistražene vode

Suprotno uobičajenoj zabludi, ono što je odgovorno za dovođenje PiP-a na vlast 2015. godine nije bila izbeglička kriza, već kraj tranzicije. Glasači su počeli da očekuju više od političke klase i PiP je prva to dokučila. Nema više „bolnih reformi” ili „neophodnog žrtvovanja”; ljudi su očekivali poboljšanje uslova života i rada. Oko sebe su videli nove auto-puteve, železničke stanice i stadione – novu infrastrukturu izgrađenu pod nadzorom Donalda Taska (Donald Tusk). Ali su takođe videli zatvaranje škola, privatizaciju bolnica i nije bilo poboljšanja uslova rada. Bilo je vreme da država učini nešto za njih.

Pa šta se promenilo 2015. godine? Prvo – vlada PiP-e bila je prva u novijoj istoriji koja je pokušala da ispuni svoja izborna obećanja, iako je to bilo mešovitim rezultatima. Nekima je ovo bilo sramotno. Deo glasača liberalno-konzervativne opozicione stranke „Građanska platforma” (Platforma Obywatelska – PO), koje su sociolog Pšemilav Sadura (Przemysław Sadura) i pisac Slavomir Šjerakovski (Sławomir Sierakowski) identifikovali kao „cinične” pristalice GP-a („Građanska platforma”), očekivao je da se situacija vrati u normalu nakon što GP bude vraćena na vlast. Treba napomenuti da PiP ne shvata obećanja ozbiljnije zbog neke posebne pouzdanosti; na to je primorava nova društvena realnost Poljske.

Drugo – PiP je uvela politiku reagovanja na krizu negom. Univerzalni porodični dodatak, povećanje minimalca, smanjenje starosne granice za odlazak u penziju, godišnja isplata „trinaeste penzije”, novčana pomoć za troškove školovanja – ma koliko nestalni i manjkavi neki od njih bili – pružaju odgovor na zahtev da država treba da pomogne u smanjenju tereta društvene reprodukcije. Ove mere posebno osnažuju žene iz radničke klase na tržištu rada i daju osećaj dostojanstva mnogim ljudima koji se osećaju (iz)ostavljeno. Nije slučajno što su među nevoljnim pristalicama vlade PiP istaknute žene.

Prva vlada PiP učinila je ekologiju arenom političkog sučeljavanja sa opštim napadom na životnu sredinu.

Treće – PiP je uvela kontraverznu reformu pravosuđa, koja je pokrenula sukob sa opozicijom (i institucijama Evropske unije) oko vladavine prava i značenja demokratije. Ovo je dalje podelilo poljski politički sistem i stvorilo pritisak na ujedinjenu opoziciju koja nezavisnim akterima ograničava osvajanje prostora.

Četvrto i najvažnije, percepcija ekoloških izazova se promenila, kako u pogledu društvenih stavova, tako i u političkom diskursu. Prva vlada PiP učinila je ekologiju arenom političkog sučeljavanja sa opštim napadom na životnu sredinu. Ovaj pritisak pomogao je okretanju GP-a i liberalnih medija ka zelenim pitanjima, barem retorički. Pojava novih klimatskih pokreta pomerila je ekologiju naviše na dnevnom redu. Na izborima 2019. godine se svaka politička stranka, od levice do krajnje desnice, u svom programu pozabavila klimom i ekologijom – nešto što je bez presedana u poljskoj politici. Njihov sadržaj se, naravno, razlikovao u pogledu ambicije, doslednosti i pouzdanosti, ali sama pojava označila je proboj za zelenu politiku.

Ekološke politike dvaju glavnih stranaka su protivrečne. Nedoslednost PiP-a sastoji se u tome što se oni vode parolom „jednom rukom daj, drugom uzmi”. Vladajuća stranka je podržala instalaciju solarnog sistema poslednjih godina, njeni projekti za izgradnju farmi vetra u priobalju Baltika deluju iskreno, a predlozi o ulaganjima u železnicu izgledaju razumno. Ipak, šume se i dalje seku, vlada ostaje posvećena megaprojektima koji su katastrofalni za životnu sredinu i ostaje protiv toga da se obaveže na klimatsku neutralnost do 2050. godine. Nedoslednost GP-a nalazi se u razilaženju reči i dela. Iako se na članove GP-a u evropskom i poljskom parlamentu obično može računati kad su u pitanju nezakonodavni glasovi, imaju tendenciju da razočaraju kad se radi o glasovima od materijalnog značaja. Oni još nisu prošli odlučujući test, pa autentičnost njihovog okretanja životnoj sredini pod uticajem Zelenih ostaje nepoznata.

Što se tiče Zelenih, razočarani levicom, udružili su se sa GP-om na evropskim i parlamentarnim izborima 2019. godine. Nisu dobili nijedno mesto poslanika u evropskom parlamentu, ali su osvojili tri mesta u poljskom parlamentu, koja sad dele sa GP-om. Četiri bivša člana Zelene stranke izabrana su za članove u levičarskoj grupi.6 Iako sarađuju, ovo takođe stvara prostor za zdravu konkurenciju u pogledu unapređenja zelenog cilja. Zvanična linija je da su Zeleni, napokon, bitni u nacionalnoj politici, da su okrenuli svoje koalicione partnere ka zelenim vrednostima i da se spremaju da izađu sa samostalnom listom na buduće parlamentarne izbore. Kritičari kažu da je Zelena stranka obišla pun krug. Nalazi se ponovo u vremenu Ekološkog foruma, sprovodeći greenwashing za svoje koalicione partnere i rizikujući ideološku, ako ne i institucionalnu asimilaciju sa GP-om. Da li je to korak napred ili je politička ekologija u Poljskoj opet u ćorsokaku? Prerano je da se kaže.

Dok politički greenwashing i dalje zabrinjava Zelene stranke širom Evrope, suparničke artikulacije klimatske krize predstavljaju još veći izazov. Protiv krajnje desničarskog poziva na odbranu „granica i klime” i neoliberalnih napora da siromašni plate tranziciju, Zeleni moraju da brane prepoznatljivu zelenu viziju toga šta klima i ekologija znače. Kolaliciona politika postaje hitna i neophodna, ali sve rizičnija. Šta god da je bilo adaptivno ponašanje za zelenu vrstu tokom proteklih nekoliko decenija, možda više neće biti adaptivno. Zeleni će, kao i sve političke porodice, morati da se promene i prilagode. U igri nije samo budućnost Zelene stranke, već i oblik sveta koji dolazi.

Ovaj članak je deo našeg poslednjeg izdanja – „Živ svet: Zelena politika u Evropi i šire” (A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond).