Lignit, koji je bogat ugljenikom i koji se obično naziva smeđi ugalj, zaslužan je za više od petine nemačkog snabdevanja energijom. Kako se rasprava o energetskoj tranziciji nastavlja, intenzivni procesi iskopavanja nastavljaju da raseljavaju sela duž nemačkog pojasa lignita. Na osnovu svog terenskog rada, Paula Kastro i Hana Porada analiziraju iskustva meštana sela u blizini rudnika Garcvajler (Garzweiler) u dolini Rajne. Sučeni sa procedurom preseljenja koja ne može da opravda višestruke gubitke stanovnika, kao i vladom koja prioritet daje interesima industrije nad interesima građana, meštani sela su se pokrenuli da bi se borili i za svoje domove i za viši cilj u nemačkoj energetskoj politici.

Posećujemo Rozu u njenoj porodičnoj kući jednog prolećnog nedeljnog jutra u martu 2019. godine. Roza je žena u ranim pedesetim i zrači smirenošću i snagom. Njena kuća je deo drevnog konjičkog dvorišta koje se graniči sa velikim livadama i ima objekte za jahanje, smeštenog u srcu sela Kukum (Kuckum). Vodi nas na prvi sprat gde zauzimamo mesto u idiličnom zimskom vrtu koji je opremljen udobnim drvenim nameštajem i ozelenjen mnogim sobnim biljkama. Sunce sija, cvrkut ptica dopire kroz otvorene prozore. Vidimo Rozinu ćerku kako kruži u areni za jahanje. Na samom kraju imanja mali potok teče ispred šume. Međutim, miran i idiličan izgled vara. Rozino selo će do 2027. godine morati da ustupi mesto rudniku lignita Garcvajler. Njena porodica će biti prinuđena da napusti svoje imanje (Heimat) , da se nikad ne vrati u svoju kuću i na bujne livade koje su vekovima u porodici.

Posećujemo Rozu u njenoj porodičnoj kući jednog prolećnog nedeljnog jutra u martu 2019. godine. Roza je žena u ranim pedesetim i zrači smirenošću i snagom. Njena kuća je deo drevnog konjičkog dvorišta koje se graniči sa velikim livadama i ima objekte za jahanje, smeštenog u srcu sela Kukum (Kuckum). Vodi nas na prvi sprat gde zauzimamo mesto u idiličnom zimskom vrtu koji je opremljen udobnim drvenim nameštajem i ozelenjen mnogim sobnim biljkama. Sunce sija, cvrkut ptica dopire kroz otvorene prozore. Vidimo Rozinu ćerku kako kruži u areni za jahanje. Na samom kraju imanja mali potok teče ispred šume. Međutim, miran i idiličan izgled vara. Rozino selo će do 2027. godine morati da ustupi mesto rudniku lignita Garcvajler. Njena porodica će biti prinuđena da napusti svoje imanje (Heimat) , da se nikad ne vrati u svoju kuću i na bujne livade koje su vekovima u porodici.

Roza objašnjava da njena porodica godinama pregovara sa rudarskom kompanijom. Nisu postigli dogovor, jer kompanija ne može da obezbedi adekvatnu zamenu za imanje njene porodice. Ona objašnjava da prema nemačkom saveznom Zakonu o rudarstvu vađenje resursa ima prioritet nad interesima meštana, kojima ne preostaje ništa drugo nego da se presele. Rozina svakodnevica je opterećena pregovorima o nadoknadi za preseljenje i napetom atmosferom u selu.

Po Rozinom mišljenu, rudnici lignita u Nemačkoj više ne bi trebalo da se šire, jer su emisije ugljenika ogromne. Ona izražava razočaranje u politiku, pozivajući se na izostanak akcije nacionalne vlade u vezi sa klimatskim pitanjima, uključujući i energetsku tranziciju, kao i na nemogućnost regionalne vlade da se pozabavi teškoćama koje njena porodica doživljava usled selidbe koja ih čeka. Roza je postala jedan od inicijatora novog aktivističkog pokreta, Alle Dörfer Bleiben (Za opstanak sela), koji vodi ugrožena sela. Njihove akcije su odgovor na gubitak imanja, ekonomske poteškoće koje proizlaze iz preseljenja, propadanje društvenih struktura u selima i nesposobnost politike da se pozabavi lokalnim potrebama meštana. Pokret je takođe u skladu sa nacionalnom debatom o ubrzavanju energetske tranzicije radi rešavanja globalnih pitanja kao što su klimatske promene.

Rozino selo je jedno od pet sela koja se nalaze u okolini površinskog kopa rudnika lignita Garcvajler II koji zauzima 48 kvadratnih kilometara i nalazi se u ruralnom delu Erkelenca (Erkelenz) u zapadnoj Nemačkoj, 20 kilometara od holandske granice. Planirano je da proširenje Garcvajlera II uzurpira sela do 2035. godine. Meštani bi trebalo zajednički da se presele u novoizgrađena naselja nedaleko od svojih starih domova. Zasad su ova nova naselja u potpunoj suprotnosti sa selima koja su se vekovima razvijala, nedostaje im elementarna infrastruktura i prenose neprirodnost planiranog razvoja. Nema znakova ljudskog stanovanja, zelene površine nisu imale vremena da procvetaju, a javna mesta, kao što su igrališta, i dalje su u izgradnji.

Izgleda da ne postoji cena za život u ovom modernom okruženju. Beno (Benno), sredovečni muškarac iz obližnjeg sela Kajenberg (Keyenberg), koje je takođe ugroženo, za poznata mesta svog detinjstva u Imeratu (Immerath), selu Erkelenca koje je izgubljeno zbog širenja rudnika 2018. godine, kaže:

Rođen sam u Imeratu; bolnice u kojoj sam rođen više nema, kao ni škole koju sam pohađao. Sve je nestalo. Sva mesta moje prošlosti. U mom pasošu stoji mesto rođenja koje više ne postoji.

Benove reči sadrže emocionalni napor preseljenja. Meštani su prisiljeni da se suoče sa gubicima koji prevazilaze materijalne, a nemaju mogućnost da im se suprotstave. Ovo govori o proceduralnoj nepravdi koja se doživljava tokom procesa preseljenja, a koju vlada ne uspeva da reši.

Gubitnici u dugoj nemačkoj aferi sa ugljem

To što je seljane zadesila takva sudbina zbog rudnika Garcvajler nije proizvoljno; usko je povezano sa ulogom uglja u toj oblasti. Kako se priseća gospodin Majer (Meier), poljoprivrednik iz Kajenberga, ljudi su posle Drugog svetskog rata bili toliko siromašni da su jedina roba u njihovim podrumima tokom zime bili krompir i ugalj. Paradoksalno, ugalj – nekada znak sigurnosti u hladnim zimskim mesecima – progresivno je postao izvor sumnje u njihovu budućnost.

Nemačka je imala dugu “ljubavnu aferu” sa vađenjem uglja koje je bilo velikih razmera. Industrija uglja i čelična industrija bile su okosnica nemačke industrijalizacije na prelazu iz 19. veka, a stoga i transformacije Nemačke iz poljoprivredne u modernu industrijsku državu. Ovaj trend se nastavio i posle Drugog svetskog rata. Tvrdi ugalj iskopan u regionima Severna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-Westfalen) i Sarland (Saarland) podstakao je ekonomsko čudo i podržao posleratnu reintegraciju Zapadne Nemačke u međunarodni politički sistem osnivanjem Evropske zajednice za ugalj i čelik, preteče Evropske unije.

Za razliku od iskopavanja tvrdog uglja koje je tokom protekle decenije postepeno ukinuto pošto više nije bilo profitabilno, lignit se i dalje vadi duž nemačkog pojasa lignita koji se prostire od doline Rajne u zapadnoj Nemačkoj, preko područja bogatog lignitom u centralnoj Nemačkoj, do Lužičke oblasti (Lusatia) u istočnoj Nemačkoj. Samo u dolini Rajne je 9000 ljudi direktno ili indirektno zaposleno u sektoru lignita. Međutim, površinski kopovi lignita zahtevaju ogromne površine zemlje. To je, od 1950-ih, samo u dolini Rajne dovelo do uništenja oko 130 sela i preseljenja oko 40000 ljudi. Reklamacija zemljišta u rudarske svrhe je olakšana saveznim Zakonom o rudarstvu. Usvajanje zakona zasnovano je na podršci sigurnom snabdevanju sirovinama putem efikasnih postupaka koncesije i licenciranja zemljišta.

Neuspeh Nemačke da postane zelena

Širenje rudnika lignita i posledična preseljenja u dolini Rajne vrše se u izuzetno upitnom političkom kontekstu. Međunarodne inicijative poput Pariskog sporazuma (Paris Agreement) i pokreta za klimatsku pravdu kontinuirano naglašavaju važnost smanjenja emisije gasova sa efektom staklene bašte i da glavnu ulogu u tome igra postepeno ukidanje uglja. Više evropskih zemalja – između ostalih Francuska, Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo – su već prošle kroz ili objavile postepeno ukidanje uglja do 2030. godine. Nasuprot tome, Nemačka se izdvaja kao najveći emiter ugljenika u Evropi. Nemačka je 2016. Godine bila odgovorna za 38 procenata emisija ugljenika Evropske unije, pri čemu je skoro polovina od toga dolazila iz Rajnske oblasti bogate lignitom. Stoga je ukidanje uglja goruća tema u debati o tome kako Nemačka može da ostvari nacionalne i međunarodne klimatske ciljeve. Nemačko Savezno ministarstvo ekonomije i energetike tvrdi da je nemačka strategija energetske tranzicije (Energiewende) na putu da pređe sa uglja, gasa i nuklearne energije na obnovljive izvore do 2050. godine, ali je 2018. godine oko 35 procenata snabdevanja električnom energijom u Nemačkoj i dalje bilo pomoću upotrebe tvrdog uglja i lignita.

Zakoni o zaštiti klime i proširenju obnovljive energije su poslednjih godina značajno usporili. Stručnjaci ukazuju na nesposobnost vlade da se izjasni protiv lobiranja energetske industrije i energetski intenzivnih industrija. Sindikati su naglasili gubitak 20000 radnih mesta u industriji uglja u vreme kad je u solarnoj industriji izgubljeno 45000 radnih mesta zbog kineske konkurencije i smanjenja vladinih podsticaja. Sporim tempom kojim se odvija nemački plan za energetsku tranziciju, malo je verovatno da će ona uspeti da ostvari svoj klimatski cilj za 2020. godinu i smanji emisije ugljenika za 40 procenata.

This image has an empty alt attribute; its file name is Rhine-1024x768.jpg
*TEKST ISPOD FOTOGRAFIJE: Pogled na rudnik lignita u dolini Rajne u Nemačkoj. Fotografija: Paula Kastro i Hana Porada

Kao odgovor na neuspeh Nemačke da blagovremeno postepeno ukine ugalj, porasli su protesti koji zahtevaju prestanak vađenja lignita i osuđuju izostanak političke akcije po pitanju klime. Ovi protesti takokođe podržavaju klimatsku pravdu i pozivaju na odgovornost kompanije koje vrše iskopavanja. Ekološki aktivisti koji se zalažu za zaštitu životne sredine su 2012. godine sedenjem na drveću okupirali šumu pored rudnika lignita Hambah (Hambach) u Rajnskoj oblasti lignita. Nastojali su da se suprotstave širenju rudnika i bore za opstanak ekološki vredne šume, a njihove akcije govore i o široj debati u vezi sa klimatskom pravdom i negovanjem alternativnih, antikapitalističkih načina života. Od avgusta 2015. godine savez „Ende Gelende” (Ende Gelände) blokira područja sa rudnicima lignita nekoliko puta godišnje, zahtevajući momentalan prestanak upotrebe uglja kao i dalekosežne socijalno-ekološke promene koje treba da se postignu okretanjem od fosilnog kapitalizma. Udruženje za zaštitu životne sredine BUND (Bund für Umwelt und Naturschutz Deutschland) je 2018. godine dobilo pravni postupak kojim se privremeno zaustavlja krčenje šume Hambah.

Kao odgovor na sve veći politički pritisak, vlada Nemačke je u junu 2018. godine sazvala Komisiju za ugalj (Komisija za rast, strukturne promene i zapošljavanje) kako bi raspravljala o tome da se postepeno ukidanje lignita desi ranije i kako bi razvila preporuke za podržavajuću strukturnu politiku u područjima Nemačke koja su bogata lignitom. Time je vlada nameravala da izvrši promenu u svojoj klimatskoj politici, istovremeno osiguravajući mogućnosti za zapošljavanje i umerene strukturne promene. Komisija je u januaru 2019. godine izdala svoj finalni izveštaj koji sadrži skup neobavezujućih političkih preporuka. Što se tiče pogođenih sela u dolini Rajne, Komisija preporučuje regionalnoj vladi da brzo izvrši preseljenje praćeno dijalogom sa meštanima koji doživljavaju posebne socijalne i ekonomske poteškoće. Ipak, razna udruženja za zaštitu životne sredine, aktivističke grupe protiv lignita i Zelena stranka tvrde da bi poštovanje preporuka Komisije zaustavilo širenje rudnika lignita u dolini Rajne, što bi možda preseljenje sela u okolini Garcvajlera učinilo nepotrebnim.

U zakonski nacrt su u januaru 2020. godine ubačene preporuke u kojima se datum do kog ugalj treba postupno da se ukine menja sa 2045. na 2038. godinu. Rudarske kompanije će dobiti nadoknadu za ovu promenu, što znači da će veliki deo troškova platiti građani. Područja bogata lignitom bi trebalo da dobiju 40 milijardi evra finansijske pomoći za neophodna strukturna prilagođavanja. Krčenje šume Hambah će biti zaustavljeno, ali nacrt ne predviđa obustavu preseljenja sela u blizini rudnika Garcvajler.

Veliki gubici i nove podele

Ova preseljenja su godinama pogađala svakodnevni život meštana i to sve uz neminovne emocionalne, ekonomske i društvene uticaje. Roza i mnogi drugi se sa strepnjom odnose prema njihovoj kolektivnoj budućnosti, plašeći se nepovratnog sloma seoskih socijalnih struktura nakon preseljenja. Predviđeno je da se ova preseljenja obave u kratkom vremenskom periodu, smanjujući teškoće i čuvajući zajednicu. Ovaj proces – nazvan zajedničko preseljenje – rudarska kompanija i regionalna vlada hvale kao najbolju praksu i namena mu je da odgovori na kritike koje se tiču socijalne izvodljivosti preseljenja. Međutim, iskazi seljana, kao što je Roza, opisuju sve veće pogoršanje društvenih odnosa u selima kao rezultat preseljenja, uz nastajanje dubokih podela između porodica, prijatelja i komšija.

Kao odgovor na gubitke izazvane preseljenjem, rudarska kompanija nudi standardizovani katalog novčanih naknada. Određivanjem cene stvari koje pripadaju ljudima, sa ograničenim vremenskim rokom, rudarska kompanija shvata isplatu naknada kao trajno poravnanje računa sa onima koji su pogođeni. Nekim seljanima ovo ide u korist, iako većina njih smatra da naknade ne mogu da opravdaju sve nenadoknadive gubitke. Jedan seljanin je žalosno rekao:

Možda je to pošteno u novčanom smislu, ali ne i u pogledu naših emocija i naše vezanosti za ovo mesto.

Volfgang (Wolfgang), meštanin koji se već preselio u novo selo, opisuje kako svaki meštanin neprestano mora da preispituje svoje odluke u procesu preseljenja, praveći balans između svoje individualne budućnosti nasuprot svojim društvenim opredeljenjima i političkim uverenjima. Dok neke starije ljude zanimaju manje i pristupačnije kuće koje zahtevaju malo održavanja i pogodne su za njihove izmenjene potrebe, drugi ne mogu da zamisle da napuštaju svoje imanje u poslednjim godinama života. Za poljoprivrednike i vlasnike konja selidba ne znači samo gubitak domova, već i izvor sredstava za život. Za druge ostajanje u njihovim selima predstavlja političku poruku, odluku da učine više protiv moći karbonski intenzivne rudarske industrije i protiv političke nesposobnosti vlade da podstakne brzu energetsku tranziciju.

Izbor da se pregovara sa rudarskom kompanijom – ili ne pregovara – ne mora nužno da predstavlja slaganje sa operativnim ciljevima kompanije ili zauzimanje političkog stanovišta protiv karbonski intenzivne ekstrakcije. Spektar individualnih reakcija na širenje rudnika i preseljenje odražava mnoštvo iskustava koje šema zajedničkog preseljenja ne uspeva da reši.

Ova nesposobnost da se nadoknade troškovi prema meštanima i osipajuća društvena struktura sela delegitimizuju plan preseljenja zasnovan na pretpostavci o jednakim potrebama. Ipak, u trenutnoj političkoj sferi u kojoj zakoni o rudarstvu favorizuju interese ekstrakcije nad njihovim interesima, seljani nisu u mogućnosti da raspravljaju o preseljenju i brane sopstvene interese.

Politički nastupi na preopterećenim lokalitetima

Rudarske kompanije i dalje imaju pravnu prednost u vezi sa pregovorima o nadoknadi. Savezni Zakon o rudarstvu olakšava širenje rudarstva na naseljene teritorije, što prirodno dovodi do sukoba interesa između kompanija i lokalnog stanovništva. Stvarni pregovori o naknadi, koje vode rudarske kompanije, ne doprinose tome da se situacija malo smiri. Ovom procesu nedostaje politička kontrola koja bi mogla da pruži proceduralnu pravdu meštanima koji se suočavaju sa drastičnim uticajima na njihove živote. Mnogi zagovornici stava za socioekološku pravdu smatraju da je trenutna pravna situacija zastarela i zahtevaju poboljšanje pravne zaštite onih koji su pogođeni. Postoji potreba za demokratskom proverom procesa preseljenja. Praćenje procesa kompenzacije od strane nepristrasno izabranog političkog odbora bi mogao da bude korak u pravom smeru. Međutim, ovo rešenje je prilično pragmatično i ne uzima u obzir nemogućnost novčane kompenzacije da nadoknadi nematerijalne gubitke. U tom smislu bi procena situacije meštana posle preseljenja mogla da oblikuje dalju politiku podrške.

Seljani snose teške ekonomske, emocionalne i socijalne troškove nemačke energetske proizvodnje. Interes Nemačke za ekonomski razvoj na njih stavlja neproporcionalno veliki teret. Kao i mnogi drugi seljani, poljoprivrednik iz Berverata (Berverath) se osvrće na to kako je ovaj teret vezan sa stanjem pravne nesigurnosti i kako se regionalna vlada uglavnom trudi da nastavi da bude pristuna u selima bez ikakvog stvarnog uticaja:

Toliko političara je već posetilo sela, bio je i gospodin Lašet (Laschet) (premijer Severne Rajne-Vestfalije). Ne razumem šta bi ovo trebalo da promeni.

Neprekidna razočaranja dovela su do političkog nezadovoljstva i rezignacije među nekim meštanima. Drugi su izabrali reformativniji pristup pokušavajući da se uključe u politiku zajednice i postignu poboljšanja malih razmera. Uspeh takvih napora je ograničen. Meštani imaju mali demokratski uticaj na lokalna politička tela, o čemu svedoče meštani koji su degradirani na čisto reprezentativnu funkciju i nemaju nikakvu stvarnu moć u lokalnim odborima. Ironično, učešće meštana u formalnim političkim procesima onemogućava i diskvalifikuje kritiku rudarske aktivnosti i to je trend koji može da se vidi u sukobima sa rudarskim kompanijama širom sveta. Političar Zelene stranke iz jednog od sela izrazio je svoju frustraciju zbog „nedostatka javnog dijaloga” i izostanka političara na svim nivoima. Preporuke Komisije za ugalj pojačavaju ovaj utisak time što umanjuju prioritet seljana kao aktera u postepenom ukidanju uglja. Kao što kaže jedan od seljana:

Glavni zadatak Komisije za ugalj bio je da napravi nacrt scenarija za energetsku tranziciju, a većina ljudi koja u tome učestvuje nije marila za sela.

Stoga su Roza i drugi meštani odlučili aktivno da se suprotstave formalnim političkim procesima i osnovali su aktivistički pokret “Za opstanak sela” koji od jeseni 2018. godine pokušava da privuče pažnju na situaciju meštana. Ne veruju svi aktivisti da preseljenje i dalje može da se spreči, ali nastoje da pošalju snažan signal političarima. Ovaj pokret, slično kao i pokret Ende Gelende, kritikuje neuspeh vlade da preduzme više akcije po pitanju klimatskih promena i energetske tranzicije i ukazuje na isprepletenost političkih institucija i rudarskih kompanija.

U dolini Rajne meštani su neprekidno u neizvesnosti – bilo da se radi o pravnoj nesigurnosti, političkim nedoslednostima ili trenutnom statusu procesa preseljenja. Neki meštani su otišli, dok su drugi ostali. Ovo može dovesti do nepredviđene socijalne dinamike i stvoriti nove podele unutar i između starih i novih sela. Pojava lokalnog aktivističkog pokreta odražava nesposobnost političkih institucija da adekvatno odgovore na ovu stvarnost i proceduralne nepravde sa kojima se meštani suočavaju. Politika postupnog ukidanja uglja mora da shvati da su sela dvostruko pogođena, kako procesima preseljenja izazvanim rudarstvom, tako i energetskom tranzicijom.

U dolini Rajne meštani su neprekidno u neizvesnosti – bilo da se radi o pravnoj nesigurnosti, političkim nedoslednostima ili trenutnom statusu procesa preseljenja. Neki meštani su otišli, dok su drugi ostali. Ovo može dovesti do nepredviđene socijalne dinamike i stvoriti nove podele unutar i između starih i novih sela. Pojava lokalnog aktivističkog pokreta odražava nesposobnost političkih institucija da adekvatno odgovore na ovu stvarnost i proceduralne nepravde sa kojima se meštani suočavaju. Politika postupnog ukidanja uglja mora da shvati da su sela dvostruko pogođena, kako procesima preseljenja izazvanim rudarstvom, tako i energetskom tranzicijom.

Ovaj članak je deo našeg poslednjeg izdanja, „Živ svet: Zelena politika u Evropi i šire” (A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond).

A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond
A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond

This edition explores the different worlds of green politics today. From concepts such as ecofeminism and the Green New Deal to questions of narrative and institutional change, it maps the forces, strategies, and ideas that will power political ecology, across Europe as around the world.

Order your copy