Evrozona, onakva kakvu je znamo u 2019, možda neće podneti sledeći ozbiljan izazov. Od danas pa do 2049. treba napraviti temeljne reforme u finansijskom sektoru, javnim finansijama i centralnom bankarstvu. Jedna od mogućih budućnosti je i ona u kojoj bi ambiciozna monetarna reforma mogla da stavi stvaranje novca u službu društvenih najhitnijih socijalnih i ekoloških potreba.  

Moguće je, naravno, zamisliti da Evrozona nastavi sa načinom poslovanja kao do sada, sa nepotpunom strukturom, napravljenom pomoću jedne uporne slabe političke ruke i druge monetarne ruke koja čini šta može u uskom i kontraproduktivnom okviru delovanja. Ipak, pitanje je da li verujemo da ovakva struktura može da se suoči sa izazovima narednih 30 godina: borbom protiv siromaštva, nejednakosti i klimatskih promena. Potpuni krah Evrozone bi samo izazvao takmičenje između država i umanjio njihov kapacitet da naprave koordinisanu akciju. A ipak, ovakva kakva je, nestabilna i nepotpuna, sa svojim štetnim uticajem na zarade i budžete vlada, Evrozona nije sposobna da reši postojeće takmičenje između zemalja članica. Sudeći po trenutnoj situaciji, Evrozona će pred izazovom pokleknuti.

Između nezadovoljavajuće sadašnjosti i mračnih naznaka kolapsa, morali bismo da stvorimo alternativnu – drugačiju budućnost. Svaka alternativa zahteva monetarnu reformu velikih razmera i morala bi da uključuje promenu dogovora. Cilj monetarne reforme bi trebalo da odgovara najhitnijim društvenim potrebama, koje su definisane demokratskim izborima ili bilo kojim vanrednim situacijama koje nastanu. Ovi prioriteti nikada ne bi trebalo da ostanu neispunjeni usled nedostatka novca. Bez obzira na to da li su u pitanju društveni troškovi ili investicije u okruženje, pravilo da hitni društveni problemi moraju biti rešeni trebalo bi da ima prednost. Zamršen deo svega ovoga biće da se održi finansijska stabilnost zbog čega monetarna reforma podrazumeva i reformu bankarskog sektora zadržavajući striktnu monetarnu politiku u privatnom sektoru.

Faličan status quo

Danas je stvaranje novca prepušteno finansijskom sektoru, pri čemu Evropska centralna banka (ECB) postavlja generalni okvir. ECB koristi kamatne stope kako bi postavila vrednost novca, time utičući na kompletnu sumu pozajmica dozvoljenih od strane privatnih banaka. Ovi krediti su put kojim novac ulazi u ekonomiju. Međutim, ništa nije učinjeno kako bi se uticalo na to na koji način je novac investiran od strane privatnih banaka iskorišćen. Umesto toga ECB ima samo jedan krajnji cilj: da limitira inflaciju unutar Evrozone. Ovaj cilj je utvrđen tokom njenog mandata i razlog je zašto je Centralna banka zainteresovana samo za ukupnu količinu novca.

Oslanjajući se samo na logiku zbog koje je nastala, ECB može uspešno da ostvari svoj zacrtani cilj i to koristeći mere koje mogu imati pogubne posledice po društvo i zaštitu životne sredine, a sve zarad inflacije koja je jedino što je važno. Objektivno gledano, šira slika ekonomskih i finansijskih struktura u Evrozoni je u lošem stanju. Finansijalizacija i uvećani dugovi u evropskoj ekonomiji doveli su do kontinuirane nestabilnosti, takmičenja među zemljama, regulatorne trke do dna i konstantne potrebe da se smanji socijalna pomoć.

U ovom smislu, svaka mogućnost reforme Evrozone deluje neostvarivo. Kejnzijanske opcije su odlučno odbačene od strane pristalica ordoliberalizma i interesa izvoznika iz zemalja gde ove ideje preovlađuju. Ovi akteri brane krhki status quo koji se zato često nameće i njihovim dobavljačima iz južne i istočne Evrope. Napor da se obezbedi konkurentnost sa ostatkom sveta, stvara veliki višak u zemljama koje izvoze što destabilizuje monetarnu uniju i globalnu ekonomiju. Rezultat je kontinuirano slab rast niskog kvaliteta koji generiše nejednakost i manjak u sredstvima za rešavanje hitnih ekoloških i društvenih problema. Na sve ove nedostatke, izvozna strategija je još više oslabljena usled jačanja Kine i povećanog protekcionizma.

Srednjoročno gledano, Evrozona će se neminovno suočiti sa još jednom egzistencijalnom krizom. Kada ova kriza nastupi, rešenja inspirisana neoklasičnom ekonomijom ne bi trebalo da budu opcija. Ekonomski konsenzus će verovatno doživeti krah u 2020-im – što se već događa. Timovi u okviru Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svetske banke oštro su kritikovali dominantnu ekonomsku paradigmu kao što se vidi u delima Oliviera Blanšara (Olivier Blanchard) i Pola Romera (Paul Romer). Predlaganje radikalnih promena u Evrozoni, sa dolaskom ovog sloma, daće evropskoj političkoj klasi mogućnost da se suoči sa evroskepticima i to tako što će odgovoriti na trenutne ekonomske, ekološke i društvene probleme. Od danas pa do 2049. suštinska reforma Evropskog monetarnog sistema će se dogoditi, na ovaj ili onaj način.

Društveni i ekološki mandat

Kako bi se ispravili trenutni sistemski nedostaci, monetarna reforma bi trebalo da bude bazirana na tri stuba: definisanje prioritetnih ciljeva (za koje novca nikada ne bi trebalo da manjka), usmeravanje stvaranja novca ka ovim ciljevima i finansijska regulacija kako bi se osigurala stabilnost. Ova tri stuba su međusobno komplementarna. Ciljevi centralne banke bi trebalo da odgovaraju potrebama društva i da se biraju demokratski. Za te ciljeve ECB bi trebalo da preuzme na sebe, kao deo svog ugovora, obavezu da ih ostvari. Za ostatak ekonomije, ECB i finansijski regulatori bi trebalo da kredite date spoljnom sektoru usklade sa finansijskom stabilnošću. Ako se pojavi potreba za masovnom investicijom u prioritetnim oblastima, ECB bi trebalo da ima pravo da ograniči pristup kreditima za druge oblasti kako bi obezbedila stabilnost. Naravno, privatni sektor bi trebalo da zadrži sposobnost prilagođavanja bez ugrožavanja ključnih društvenih ciljeva.

Sveobuhvatni principi ove nove politike trebalo bi da budu konstitucionalizovani u novim Evropskim sporazumima kao što je trenutno slučaj sa monetarnom politikom. Gledajući u budućnost, važno je posvetiti pažnju trima podjednako važnim principima u okviru ovih sporazuma: prevazilaženju siromaštva zadovoljavanjem bazičnih potreba (ishrana, zdravlje, smeštaj, itd), smanjivanju nejednakosti, uključujući nejednakosti u primanjima, kao i geografske nejednakosti i na kraju – borbi protiv globalnog zagrevanja. Ova tri principa bi trebalo da imaju prednost u odnosu na sve ostale, kada je u pitanju definisanje evropske ekonomske politike, i trebalo bi da sve uključene institucije budu u obavezi da ih implementiraju. Evropska komisija bi predložila višegodišnje ciljeve kako bi se preduzeli koraci u skladu sa ovim principima i trenutnim potrebama. O njima bi se debatovalo, većalo i bili bi prihvaćeni u Evropskom parlamentu pre nego što bi Komisija i ECB potpisale ugovor kojim bi obavezale banku ovim potrebama.

Od tržišnog neuspeha do javnih investicija

Sa postavljenim demokratskim temeljima, zadatak ECB bi bio da obezbedi sredstva pomoću kojih bi ispunila ciljeve politika. To bi mogla da uradi na različite načine.

Prvi bi bio direktno finansiranje. U slučajevima kada se od privatnog sektora ne može očekivati da ostvari zadate ciljeve, javne institucije bi se uključile. Preciznije, trebalo da postoje dva aspekta direktne intervencije centralne banke. Za panevropske projekte ECB obezbeđuje finansiranje Evropske investicione banke (EIB) koja bi delovala u okviru novih nadležnosti, koje bi bile proširene u odnosu na ovo iz 2019. EIB zatim investira, nadgledana od strane Parlamenta i ECB-a, u evropska javna preduzeća ili istraživačke centre koji su onda aktivni “na terenu”.

Privatni sektor investira tamo gde može da očekuje da povrati uloženo i u sopstvenom interesu, pa tako danas, u 2019, ekološkoj tranziciji hronično nedostaju investicije. Investicije u budućnost su u najvećem broju ostavljene digitalnim gigantima iz SAD-a ili njihovim takmacima iz Kine. Međutim, ove investicije nisu kreirane u javnom interesu. Novi monetarni sistem bi trebalo da predupredi ovu tendenciju: umesto da se razvijanje veštačke inteligencije koristi za povećanje prodaje, njen potencijal bi mogao da se koristi, na primer, tako što bi se unapredila oblast upravljanja otpadom ili zagrevanja i hlađenja zgrada. Zahvaljujući naporima Mariane Macukato (Mariana Mazzucato) dokazano je da su inovacije u privatnom sektoru skoro uvek bazirane na plodovima javnih istraživanja.1 Neophodno je da se zaustave privatno finansirana istraživanja i da se njihova otkrića preorijentišu ka društveno definisanim potrebama.

Kako bismo bolje kontrolisali i usmeravali akcije ECB-a i EIB-a, evro bi mogao da postane elektronska valuta zasnovana na blokchain tehnologiji. Ova tehnologija bi mogla da omogući praćenje cirkulacije novca; svaka transakcija bi bila prepoznatljiva u lancu informacija koja bi bila potvrđena od strane ekonomskih agenata. Prateći tok novca i uz tehnološke mogućnosti modifikovanja tog toka, lakše bi se obezbedila garancija da će uloženi novac zapravo ići za ciljeve i projekte za koje je demokratski odlučeno da budu finansirani. Strategije izbegavanja plaćanja i utaje poreza bi bile mnogo jednostavnije za praćenje i sprečavanje. Bez obzira na to, elektronski evro ne bi trebalo da znači potpunu zamenu papirnog novca koji je značajan za simbolično prihvatanje vrednosti novca. Ipak, upotreba keša trebalo bi da bude limitirana na transakcije malih vrednosti.

Probijanje do prave ekonomije

Za projekte sa nacionalnim ili regionalnim fokusom EIB bi trebalo da deluje kao posrednik specijalne namene, kao nacionalna javna banka “za posebne potrebe” koja podržava ekološke projekte, stambeno zbrinjavanje ili socijalne programe, itd. Ove banke nadgledaju delove nacionalnog budžeta koji bi se odnosili na ciljeve EU. Za strukturne investicije, poput onih koje se odnose na razvijanje novih čistih industrija ili istraživačkih centara, finansiranje je dugoročno i beskamatno, ili sa visinom kamate koja utiče na profitabilnost projekta. Partnerstva sa privatnim sektorom se istražuju, moraju biti odobrena i praćena po principu od slučaja do slučaja.

Kako bi najbolje služio lokalnom ekonomskom prosperitetu, evro bi u nekim slučajevima mogao da postoji zajedno sa lokalnom elektronskom valutom što bi pomoglo targetiranju prioritetnih regija. ECB bi mogla da isporuči sredstva u lokalnoj valuti za specifične regije u fiksnom kursu od jednog evra po jedinici. Ovu valutu bi bilo moguće konvertovati jedino u evro pri nabavci dobara i usluga koje nisu dostupne u regiji u kojoj valuta cirkuliše. Tako, ukoliko je moguće, novac ostaje u ciljnoj regiji stimulišući lokalnu proizvodnju.

Za društvene rashode, poput šema zapošljavanja ili inicijativa za smanjenje siromaštva koji su podržani kao deo evropskih ciljeva, nacionalne vlade bi mogle da traže finansiranje od finansijskog tržišta kroz kredite koji su garantovani od strane ECB. Po potrebi, centralna banka može da otkupi hartije od vrednosti po trenutnom metodu kvantitativnog popuštanja.2 Poštujući pravilo da nedostatak novca ne bi trebalo da spreči realizaciju demokratski određenih ciljeva, država koja nije sposobna da finansira svoje društvene rashode avansno se finansira od strane ECB-a. Za sve ostale troškove država bi trebalo da odobri zajmove bez garancija koji mogu da budu restrukturirani. Dalji deficitarni ciljevi se ne postavljaju: investitori sada procenjuju i u potpunosti prihvataju rizike vezane za hartije od vrednosti koje kupuju.

Važno je napomenuti da je njen budžet, kako pomoć firmama izvan prioritetnog sektora od strane EIB-a više neće biti odobravana, oslobođen tereta podržavanja preduzeća. Time EIB dobija značajan manevarski prostor i smanjuje potrebe za dodatnim finansiranjem. Struktura ovog tipa bi zasigurno zahtevala period tranzicije i neku formu vremenskog prozora za smanjenje javnog duga pre svoje implementacije. Na primer, ovo bi moglo da uključuje otkazivanje duga koji je pozajmljen od ECB-a tokom programa kvantitativnog popuštanja, ili pozajmica od Evropskog mehanizma za stabilnost ili Evropskog fonda za finansijsku stabilnost.3 Ovakva vrsta otpisivanja duga se ne pojavljuje prvi put. To je klasičan model MMF-a, a upotrebljen je i od strane Saveznika 1953. kako bi se dozvolio oporavak nemačke ekonomije.

Nova monetarna politika

ECB bi imao različite kamate ili ciljane finansijske politike. Tako će moći da ponudi povlašćene kamate bankama koje bi dalje obezbeđivale pozajmice prioritetnim sektorima u naznačenim razmerama. Ove povlašćene kamate su napravljene tako da podrže razvoj specifičnih regiona i sektora. Na primer, veoma niska kamata mogla bi biti ponuđena za pozajmice za renoviranje zgrada, a dalje premijske stope koje bi targetovale oblast koja zaostaje u ovom cilju. Ovakav pristup je inspirisan kejnizijanskom teorijom koja smatra da bi ECB trebalo da generiše ponudu i potražnju za novcem.

Ovaj sistem i dalje dozvoljava privatno generisanje novca, ali ga striktno usmerava ka realizaciji postavljenih ciljeva. Efektivno, ovaj sistem poboljšava i usavršava operacije ciljanog dugoročnog refinansiranja ECB-a – program za mala i srednja preduzeća pokrenut 2014.4

ECB bi takođe i direktno otkupljivala kredite koje firme koriste na tržištu kako bi finansirale projekte koji ispunjavaju ciljeve koje je Parlament definisao. Ove hartije od vrednosti su onda overene i praćene od strane ECB-a kako bi se utvrdilo da su u skladu sa postavljenim ciljevima. Kako ovakav dug ima implicitnu garanciju ECB-a i može biti otkupljen na tržištu, sigurniji je i jeftiniji. U stvari, Evropskoj centralnoj banci je trenutno zabranjeno da otkupljuje dugove bez garancije, kao što je bio slučaj u Evrozoni od 2015. do 2018. Na ovaj način, firme koje to žele, mogu da finansiraju projekte od javnog interesa po nižim cenama. Kvantitativno popuštanje tako dobija ekološki i društveni fokus.

Revizija rizika

Kao što smo videli, novac koji ECB i komercijalne banke lansiraju bio bi usmeren direktno ka prioritetnim sektorima. Međutim, krucijalno je da rast u ovim sektorima ne izaziva prekomernu inflaciju i da nestabilnost finansijskog sektora ne izazove kompletnu destabilizaciju ekonomije zbog koje bi ispunjavanje ciljeva postalo nemoguće.

Kako bi se ostvario ovakav rezultat, ECB bi i dalje trebalo da koristi tradicionalne mehanizme: refinansiranje kamata ili kamate pri kojima privatne banke pozajmljuju od Centralne banke. Ove standardne, nepovlašćene kamate su ponuđene za finansiranje neprioritetnih sektora. Kroz ove kamate centralna banka zadržava stabilnost u širem smislu i pored visoko postavljenih ciljeva. Današnji statuti ECB-a postavljaju strogu ciljanu inflaciju umesto da ECB vrši procenu optimalnog nivoa inflacije.5

Izvan centralnog bankarstva definisanje sveobuhvatnih makroprudencijalnih i regulatornih politika je krucijalno. Početak ove reforme je suštinsko i kompletno razdvajanje investicija i bankarskih poslova sa stanovništvom.

Investicione banke bi imale pristup berzi i tržištu obveznica, a nudile bi i proizvode za štednju vezane za ova tržišta. Plaćale bi jedinstvenu finansijsku taksu za celu Uniju i ona bi išla u budžet države. Oni koji preuzimaju rizike bi pokrili sve troškove. Nema državnih paketa pomoći za investicione banke, niti bi ECB trebalo da otkupljuje hartije od vrednosti, osim ranije definisanih ciljnih pozajmica.

Ove aktivnosti su striktno regulisane kako bi umanjile efekat poluge, a time i kapacitet investicionih banaka da autonomno stvaraju novac.6

Bankarski biznisi sa stanovništvom bi primali depozite od štediša i njih koristili za izdavanje kredita. Njihov kapacitet da proizvode novac se proverava na nekoliko načina: kroz standardnu monetarnu politiku i kroz koeficijent solventnosti koji se sada računa koristeći jedinstveni model koji je definisala ECB. Spasavanje ovog tipa banaka je i dalje opravdano – bankarski poslovi sa stanovništvom finansiraju ekonomiju – ali mogućnost kažnjavanja direktora i poverioca i akcionara, pa sve do odgovornih lica, takođe postoji.

Ove mere mogu biti implementirane bez velikih promena postojećih ugovora, kao što je bio slučaj sa bankarskom unijom.7 Tokom naredne finansijske krize neizbežan neuspeh nepotpune bankarske unije, finansijskog mehura i trenutna krhkost velikih evropskih banaka mogli bi da se pretvore u savršenu oluju koja će otvoriti put ka izgradnji ove nove finansijske arhitekture.

Nezavisna, ali odgovorna

ECB bi ostala nezavisna, ali bi se njen zadatak promenio. Njena misija nije više samo finansijska stabilnost, već je, pre svega, omogućavanje poštovanja ciljeva koji su demokratski određeni i uokvireni evropskim dogovorima. Parlament bi, kroz pripremni rad Komisije, postavio precizne ciljeve koji bi morali da se poštuju tokom mandata zakonodavnog tela (rast u određenim sektorima, ciljevi za siromaštvo, zdravstvo i regionalni razvoj). Ako se ovi ciljevi ne ispune, ECB bi morala da koriguje svoje politike. U slučaju ponovljenog i konstantnog neuspeha, procedura za uklanjanje upravnog odbora ECB-a mogla bi da bude pokrenuta. Ova procedura je ograničena na izuzetne slučajeve i primenljiva je jedino u slučajevima kada ovi ciljevi nisu ostvareni. Nezavisnost bez odgovornosti predstavlja pretnju ispunjavanju ciljeva.

Bez obzira na sve, ECB ostaje slobodna da deluje onako kako vidi da je optimalno u ovom okviru. ECB određuje kamatne stope, bile one sa povlasticama ili ne, i odgovarajući nivo “društveno korisnih” kredita. Može da odbije finansiranje EIB-a ako smatra da joj ovi fondovi nisu potrebni, ali to odbijanje mora uvek biti opravdano. U svim poljima njene aktivnosti ECB mora da ima rezultate.

Tranzicija do 2049

Kako je moguće ostvariti ovakvu vrstu reforme do 2049? Poslovanje kao do sada je neodrživo i neizbežno je da će novi dogovori biti neophodni. Opisana reforma zahteva da se pravila EU promene u tri aspekta: da se definišu ključni principi evropske ekonomske politike, da se utvrdi nova uloga ECB-a i da se suštinski reformiše način na koji države sakupljaju i upravljaju svojim finansijama. Ideja da se dogovor menja, još od dužničke krize, uživala je široku prihvaćenost kod levice pa i među mnogim borcima za zaštitu životne sredine. Neki koji su pozicionirani centralno, naročito oni zabrinuti za ekološka pitanja, mogli bi biti u iskušenju da se pridruže pokretu. Dok predložena struktura održava značajni deo privatnog sektora i uklanja mnoge moralne opasnosti nastale kroz implicitne subvencije, distancira se od čistog neoliberalnog pristupa. Program ovog tipa bi mogao da bude dovoljan da ubedi one koji su odustali od Evrope verujući da je neefikasna i previše okrenuta eliti. Politički, kako bi bilo osigurano da su sve države u dovoljnoj meri predstavljene, Savet bi mogao da bude zamenjen drugom komisijom Parlamenta po modelu nemačkog Bundesrata u kom svaka zemlja imala pravo glasa.

Ove nove institucije bi mogle da počnu sa radom u 2030-im. One bi omogućile da se svakodnevni izazovi rešavaju postupno i bazirano na panevropskoj viziji koja bi, zauzvrat, bila ojačana pozitivnim efektima toliko potrebne promene u vođstvu.

2049: Open Future
2049: Open Future

The politics of tomorrow start with the politics of today. Beyond any one theme, this collection of essays, stories, and interviews, complemented by infographics and amazing illustrations, looks forward to imagine the Europe(s) to be in 2049.

Order your copy