Na evropskim izborima 2019. godine Zelene stranke su postigle svoje najbolje rezultate ikad. Njihova važnost u načetom Evropskom parlamentu predstavlja priliku za napredak na polju klime, demokratije i vladavine prava i društvene pravde. Zelene stranke često postižu bolje rezultate na evropskim izborima, ali ovog puta uspeh je postignut na drugom polju. Lokalni izbori u Velikoj Britaniji, nacionalni izbori u Portugalu, parlamentarne koalicije u Finskoj, Švedskoj i Luksemburgu – Zeleni napreduju na svim nivoima. Glavno upozorenje je da „zeleni talas” nema većinu u većem delu južne i istočne Evrope. Deo našeg najnovijeg izdanja govori o tome gde je politička ekologija postigla izborne dobiti, objedinjujući analize pet Zelenih stranaka kako bi se procenili njihovi izgledi za nadolazeće godine. Prva je analiza nemačkih Zelenih od strane novinara Petera Unfrida.
Nemački Zeleni su prvenstveno snosili krivicu za Holokaust i Drugi svetski rat, socijalnu liberalizaciju 1968. godine i antinuklearni pokret. Stranku je odlikovala „Zelena kultura” – stav manjine koji je pretpostavljao da je mejnstrim kulturno i moralno inferioran. Biti viđen kao drugačiji bilo je važnije od realne politike. Ovo etiketiranje značilo je da su mnogi važni događaji prošli mimo Zelenih – kao u slučaju ponovnog ujedinjenja Nemačke ili razvoja moćno-političke Evropske unije.
Ovo se bitno promenilo izborom Vinfrida Krečmana (Winfried Kretschmann) za premijera Baden-Virtemberga (Baden-Württemberg) 2011. godine. Činjenica da su Zeleni sada imali svog prvog premijera podstakla je veliki deo stranke da se udalje od svog uobičajenog pogleda na svet iz ugla “eksperata za sve”.
Ova vidljiva promena je dostigla savezni nivo tek 2018. godine izborom Analene Berbok (Annalena Baerbock) i Roberta Habeka (Robert Habeck) za predsedavajuće u stranci. Svoju prvu letnju turneju širom zemlje nazvali su „Jedinstvo i pravda i sloboda”, što je i naslov državne himne. U prošlosti bi državno-skeptični Zeleni ovo smatrali nečuvenim, ali ih je Habek preobratio u branioce republike, njenih institucija i ustava.
Rajnhard Butikofer (Reinhard Bütikofer), član Evropskog parlamenta i dugogodišnji predsedavajući evropskih Zelenih, deli istoriju stranke na tri faze. Prva faza je predstavljala potpunu opoziciju (protiv). U drugoj fazi stranka je postala donekle konstruktivna, ulazeći u koalicije sa socijaldemokratama, ali je bila posmatrana kao usko fokusirana na životnu sredinu i pol (za i protiv). Sada, treća faza predstavlja pokušaj da postane vodeća sila nove, heterogene većine (za). Političku pozadinu čini neuspeh bivših saveznih „narodnih partija” da pronađu odgovor na klimatsku krizu, uspon „Alternative za Nemačku” (Alternative für Deutschland (AfD)) i sve manja održivost poludesničarske-polulevičarske politike kompromisa kojoj Savezna republika duguje dobrih 70 godina.
Da će Zeleni biti deo sledeće vlade jasno je gotovo svima, od nemačke industrije do Emanuela Makrona (Emmanuel Macron). Pitanje je hoće li igrati glavnu ulogu i šta mogu da postignu u Briselu uz pomoć skandinavskih vlada, vlade Beneluksa i pre svega francuske vlade po pitanju socioekološke transformacije, odbrane liberalne demokratije i po pitanju evropskog prosperiteta i bezbednosti. Njihov uspeh u formiranju većine u Evropskom parlamentu biće presudan. Ako nemački, evropski Zeleni ostanu zaglavljeni u drugoj fazi i kolebanju između progresivne politike i grotesknog „bilo bi lepo da je lepše” oblika opozicije, to bi se moglo pokazati problematičnim. „Zeleni talas” na izborima Evropske unije nije se odnosio na parlamentarnu grupu Evropske unije, odnosio se samo na Barbekovu i Habeka.
Ovaj članak je deo našeg poslednjeg izdanja, „Živ svet: Zelena politika u Evropi i šire” (A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond).