Kad je potpredsjednik SAD-a JD Vance u veljači na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti optužio Europljane da su protiv slobode izražavanja, strateški se poslužio radikalnim konzervativnim tumačenjem slobode koja sve više postaje hegemonijska. Žele li ponovno preuzeti inicijativu, progresivci moraju obraniti i proširiti vlastito viđenje slobode. Djelo američkog kognitivnog lingvista Georgea Lakoffa pruža alat za razumijevanje političkog polja borbe te nam pokazuje kako djelovati.
Počnimo od očitog: zahvaljujući svome mozgu sposobni smo razmišljati, razumijevati svijet koji nas okružuje i koordinati se s ostalim ljudskim bićima u svrhu djelovanja. Naš mozak, njegova struktura i način na koji funkcionira nužno su povezani s našim tijelom. Uzmemo li u obzir primjer iz eksperimentalne psihologije, ljevoruka osoba brže će prepoznati šalicu ako je njezina ručka s lijeve strane. U slučaju dešnjaka bit će obrnuto. Zašto je tako? Zato što se prepoznavanje slike ne svodi jednostavno na primanje informacija, već je riječ o anticipaciji odnosa između predmeta i našeg tijela. Ono što primjećujemo mogućnost je primanja tog predmeta i njegove upotrebe.
Ovi temeljni mehanizmi razumijevanja uglavnom počivaju ispod naše razine svijesti. Istraživači često tvrde da 98 % aktivnosti našeg mozga izmiče racionalnoj svijesti. Razumijevanje u golemoj mjeri pokreće automatske mehanizme kojih nismo svjesni. Pogledajmo primjer iz opusa Georgea Lakoffa. Zamislite da pred sobom imate sljedeći izazov: „Nemoj misliti na slona!”. Odmah uočavamo da je to jednostavno nemoguće: trudeći se ne misliti na slona, primorani smo na njega misliti. Tako funkcionira naš mozak.1
I kakve to veze ima s politikom? Ima itekako veze! Zato djelo Georgea Lakoffa i jest tako zanimljivo. Lakoff je podučavao kognitivnu lingvistiku na Berkeleyju i ubrzo je postao međunarodno istaknuti predvodnik istraživačkog pokreta zvanog „utjelovljena kognicija”, zahvaljujući knjizi Metafore koje život znače (1980.) koju je napisao zajedno s filozofom Markom Johnsonom. Nakon niza priznatih akademskih knjiga, Lakoff je svoje znanstvene spoznaje odlučio staviti u službu aktivista, boraca za građanska prava i prava okoliša, feministkinja i demokrata.
Kao aktivisti vjerujemo da ljudi prvo moraju razumjeti zajednički interes kako bi u njegovom cilju djelovali. Stoga počinjemo njegovim pojašnjenjem, odnosno s činjenicama. Međutim, društvene su znanosti odavno pokazale da stvari ne funkcioniraju na taj način. Vrijednosti, angažman, osjećaj pripadanja grupi i potreba nalikovati ljudima kojima se divimo puno su važniji pokretači djelovanja nego činjenice. Koliko su vrijednosti važne i na koji su način povezane s politikom, Lakoff je istraživao u svojoj knjizi Moralna politika: kako razmišljaju liberali i konzervativci, koja je prvi put objavljena 1996. te je u međuvremenu dopunjena. Njegova je teza bila jednostavna: vrijednosti kojima se vodimo skrbeći za svoju djecu temelji su našeg svjetonazora. One su nesvjesna referenca koju koristimo kako bismo definirali naše političke težnje. Lakoff razlikuje dva idealna modela, pri čemu svaki obilježava vlastita unutarnja koherencija, a on ih naziva modelima „strogog oca” i „brižnog roditelja”. Originalnost i snaga njegova pristupa temelje se na činjenici da ga ne zanimaju ideje, već način na koji su naše neuronske mreže fizički organizirane. Ovo ima dalekosežne posljedice na političku komunikaciju.
Pitanje okvira
George Lakoff poznat je na polju komunikacije i po pojmu „okvira”. Ovaj pojam opisuje najvažnije mentalne mehanizme kojima se objašnjava način na koji naš mozak oblikuje značenje. Okviri su mentalne strukture koje ljudima omogućuju razumijevanje stvarnosti – a katkada i stvaranje onoga što nazivamo stvarnošću. Okvir je „polje iskustva” koje nam omogućuje da damo smisao onom što nam se događa. On opisuje ljude, predmete, ponašanja i očekivanja. Također opisuje objašnjenja i rješenja problema, a isto tako isključuje druge aktere, predmete, objašnjenja i rješenja. Već i jedna riječ može aktivirati okvir, a aktivirani okvir na vidjelo iznosi određene stvari, dok ostalo ostavlja postrani.
Jezik nije neutralan: svaka riječ koju koristimo automatski i nesvjesno evocira niz poveznica, ideja, sudova i osjećaja. Ekolozi ovo smatraju ključnim. Progovaranje o socio-ekološkim problemima i zagovaranje zaštite našeg životnog okoliša ne znači isto što i „borba protiv klimatskih promjena”. U jednom slučaju aktiviramo odgovornost „dobrohotnih čuvara”, dok u drugom više govorimo o konfliktu, odnosno neprijatelju kojem se moramo suprotstaviti, što potiče drukčiju vrstu emocija i radnji. Sve ovo odigrava se unutar naših neuronskih mreža koje oblikujemo iskustvima, učenjem, kulturom…i jezikom.
Zagovaranje zaštite našeg životnog okoliša ne znači isto što i „borba protiv klimatskih promjena”.
Stoga je naš odabir riječi ključan: različite riječi ne aktiviraju iste neuronske mreže; one utječu na naše poimanje problema i shodno tome na rješenja koja smatramo odgovarajućima. Priroda okvira prije svega je kognitivna, a tek potom lingvistička. Drugim riječima, naš mozak intuitivno i nesvjesno oblikuje značenje prije no što mu uopće „dodijelimo riječi”.
Konzervativna sloboda
Riječ „sloboda” bila je desetljećima leksičkim totemom konzervativnog tabora. Iza konzervativne upotrebe ove, na prvi pogled univerzalne riječi, stoji precizan ideološki okvir koji Lakoff iscrpno opisuje.
U skladu s ovim okvirom sloboda prije svega predstavlja odsustvo vanjskih ograničenja: niže poreze, manju regulativu, manji utjecaj vlade. Riječ je o slobodi posjedovanja, donošenja odluka koje nas se tiču, izostanka „gnjavaže” u smislu kolektivnih pravila ili normi. U najradikalnijem smislu, riječ je o slobodi zagađivanja, odbijanja cijepljenja ili nošenja pištolja na ulici u ime osobne autonomije. Ova perspektiva, inače duboko ukorijenjena u sjevernoameričkoj političkoj povijesti, ali prisutna i u Europi, pretvara pojedinca u otok čija se sloboda shvaća kao pravo u službi protiv drugih, a ne uz njih. Uz takav stav sve što je kolektivno predstavlja ograničenje.
Konzervativci definiraju slobodu u skladu s individualističkom i hijerarhijskom logikom ukorijenjenom u moralnoj metafori strogog oca. Taj okvir ima sljedeća značajke:
Sloboda od vladine intervencije: Zagovornici konzervativizma ističu slobodu kao smanjenje veličine i moći države na minimum. Sloboda se doživljava kao mogućnost pojedinca da djeluje bez ograničenja koja nameće država, pogotovo što se tiče poreza, propisa i ekonomije. U takvim se okvirima cijeni negativna sloboda, odnosno sloboda od interveniranja države. Sloboda = manji državni aparat, manje propisa.
Sloboda je povezana s individualnom odgovornošću i ekonomskom etikom: Sloboda je također oblikovana sposobnošću pojedinaca preuzeti odgovornost za sebe u sustavu u kojem uspjeh ovisi o osobnom trudu i zaslugama. Ovaj okvir preispituje etičnost ekonomije, pri čemu vrednuje natjecanje i pojedinačnu odgovornost, a pomoć ili interveniranje odbacuje pod izlikom povlastica i zavisnosti. Sloboda = individualna odgovornost i zasluga.
Sloboda unutar hijerarhijskih i obiteljskih okvira: Prema Lakoffovoj analizi koja se često spominje u literaturi o okvirima, konzervativci koriste moralnu metaforu patrijarhalne obitelji u kojoj je sloboda povezana s redom, autoritetom i disciplinom. U ovom je viđenju sloboda suprotna popustljivosti te opravda prirodnu društvenu hijerarhiju. Sloboda = red, autoritet i moralna hijerarhija.
Sloboda kojom se štite univerzalna prava pojedinca: U anglosaksonskoj liberalnoj tradiciji sloboda se opisuje kao poštivanje autonomije pojedinca, pri čemu je utjecaj države ograničen na osiguravanje temeljnih prava bez pretjeranog uplitanja u osobne izbore. Sloboda = univerzalna prava pojedinca zajamčena minimalnim uplitanjem države.
Ovi okviri uvedeni su radi stvaranja suvislog narativa u kojem sloboda ima središnju vrijednost, ali je definirana na način kojim se legitimiziraju konzervativne politike kojima se ograničava utjecaj države i zagovara slobodno tržište.
Konzervativci su ove okvire uspjeli primijeniti na svaki vid svoje retorike: slobodu poduzetništva (koja se tumači kao potpuna deregulacija), slobodu izražavanja (koja se koristi u obranu govora mržnje i poricanja klimatskih promjena), slobodu obrazovanja (nauštrb javnog obrazovanja), vjersku slobodu (koja se koristi za suprotstavljanje pravima žena ili LGBTQIA+ osoba) itd. Ova narativna konstrukcija vrlo je učinkovita u mobiliziranju dijela biračkog tijela pomoću emocija, pogotovo kod bijelaca srednje klase zabrinutih za društvene promjene.
Taj narativ koristi orvelovsko poimanje slobode u kojem se reduciranje javnih usluga izjednačuje s „oslobođenjem“ građana. Često se kao primjer citira retorika Ronalda Reagana, koji je promovirao ideju da „smanjenje poreza” ili „smanjenje državnog aparata” odgovaraju povećanju individualne slobode. Ova metafora pretvara složene gospodarske politike u jednostavnu emocionalnu sliku: manji državni aparat = više slobode. Drugi primjer koji ovo ilustrira predsjednička je kampanja Donalda Trumpa iz 2024. godine koja je preuzela ove okvire i naglasila ih predstavljajući slobodu kao sposobnost djelovanja bez vladine intervencije, pogotovo što se tiče imigracije, gospodarske regulacije i individualnih prava, pri čemu se mobilizira metafora obiteljskog morala (nacija kao obitelj u kojoj su red i autoritet presudni).
Prema Lakoffu, progresivci su predugo bili odsutni iz leksičkog polja slobode, prepuštajući ga onima koji su ga pretvorili u prazan slogan ili ideološki štit obrane i promicanja nejednakosti. Ta strateška pogreška ima svoju cijenu: dok jednostrana perspektiva monopolizira ovaj temeljni pojam, bilo koji pokušaj reforme, bilo gospodarske, društvene ili ekološke, primjerice, može se lažno prikazati kao napad na njega.
Prema Lakoffu, progresivci su predugo bili odsutni iz leksičkog polja slobode.
Ponovno oblikovanje slobode
„Vrijeme je da ponovno ozbiljno prisvojimo slobodu i preoblikujemo snažan progresivni okvir oko nje.” Čiju slobodu, George Lakoffu?
Lakoff zagovara alternativno oblikovanje okvira temeljeno na povijesnom nasljeđu progresivnih borbi i proširenju građanskih prava, zaštite radnika i dostupnije zdravstvene skrbi. Kolektivna i emancipirajuća sloboda osigurava sredstva kojima pojedinci provode svoj izbor (sloboda glasanja bez zapreka, sloboda skrbiti za sebe, sloboda koju donosi javno obrazovanje itd.).
Kako bi se ovo postiglo, Lakoff zagovara emocionalni narativ koji više potiče empatiju nego koristoljublje, metaforu obitelji (pojam obitelji odgajateljice koja se brine za svoje članove) i zajedničke vrijednosti (zaštita, uzajamna pomoć itd.). Također nas podsjeća da ne smijemo preuzimati jezik druge strane (kad se govori o veličini državnog aparata), budući da je nemoguće ne misliti na slona.
Kod modela brižnog roditelja, koji je Lakoff predložio kao izvor progresivne etike, sloboda nije apstraktni apsolut, već je relacijska, kontekstualna, konkretna. Stvara se zajedno s drugima i uz pomoć zajedničkih institucija. U siromaštvu ne postoji sloboda. U izostanku skrbi ne postoji sloboda. Ako ne možemo birati način kako ćemo živjeti, nećemo imati slobodu. Slobodu nećemo imati u svijetu koji je topliji za 4 stupnja Celzijusa. Biti progresivan stoga znači braniti slobodu dostupnu svakome. Sloboda ne može biti povlastica nekolicine nauštrb ostalih. Riječ je o kolektivnom društvenom projektu.
To prije svega znači promijeniti vlastiti jezik, slogane i narative. Primjerice:
Sloboda živjeti u nastanjivom svijetu: Klima ne predstavlja tehnički problem, nego je tu riječ o temeljnoj slobodu. Nenastanjiv svijet ne nudi slobodu izbora i budućnost.
Sloboda donositi odluke o vlastitom tijelu: Pravo na pobačaj nije etičko pitanje, nego je temeljna pretpostavka ženske autonomije.
Sloboda skrbiti se za sebe, starjeti dostojanstveno, učiti: Ova prava predstavljaju konkretne uvjete potrebne za uživanje slobode. Bez socijalne sigurnosti sloboda postaje povlasticom bogatih.
Sloboda od diskriminacije: Rasna, seksistička ili homofobna diskriminacija milijunima oduzima temeljne slobode u njihovom svakodnevnom životu, poput slobode stanovanja, rada, sigurnosti i ljubavi.
Preoblikovanje okvira potrebno je provesti u svim područjima. Ekonomski gledano, potrebno je iznova potvrditi da nesigurni uvjeti predstavljaju prepreku slobodi: ako vas minimalna plaća sprječava voditi dostojanstven život, više nemate slobodu. Što se tiče stanovanja i javnog prijevoza, potrebno je naglasiti da boravak na toplom i mogućnosti kretanja nisu luksuz, nego egzistencijalne slobode. Što se tiče demokracije, potrebno je ustrajati na slobodi zajedničkog odlučivanja: kroz pravo glasa, transparentnost i građansku participaciju vježba se kolektivna sloboda.
Prema Lakoffu, uspješan primjer toga bio je fokus Kamale Harris tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u 2024. na „slobodu živjeti dostojanstveno”, pri čemu je LGBTQIA+ i reproduktivna prava zajedno sa socijalnom zaštitom smjestila unutar jedinstvenog okvira. Harris je pokušala ponovno prisvojiti pojam slobode povezavši ga s konkretnim kolektivnim pravima: pravom na skrb, glasanje i socijalnu zaštitu. Njezina kampanja primjer je strategije kojom se predlaže alternativan, inkluzivniji i emocionalno angažiraniji narativ suprotstavljen konzervativnim okvirima.
Pojedini europski zeleni i progresivni političari preuzeli su slične narative. Angelo Bonelli (Italija) izjavio je: „Sloboda ne može postojati u društvu koje vas osuđuje na zagađenje, nesigurnost i isključivanje”. Jean-Marc Nollet (Belgija) tvrdi da „sloboda ne znači biti primoran birati između grijanja i hrane. Sloboda znači biti sposoban živjeti dostojanstveno, a ekologija tome pridonosi.” Teresa Ribera (Španjolska) pak tvrdi da „sloboda ne znači imati Uber kao izbor. Sloboda je moći spajati kraj s krajem, disati čist zrak i imati budućnost.”
Ovi primjeri također pokazuju kako okviri djeluju putem narativnih metafora koje pojednostavljuju apstraktne koncepte i mobiliziraju emocije, pri čemu omogućuju kontrolu političkog značenja slobode. Lakoff inzistira da se učinkovitost ovih okvira temelji na njihovom ponavljanju i dosljednosti u medijima i političkom diskurzu.
Ponovnim prisvajanjem riječi možemo transformirati svoju maštu, a s njom i stvarnost.
Sloboda: kolektivna vrijednost
Sloboda nije oprečna socijalnoj pravdi; ona je omogućuje. Stoga je nužno razbiti retoričku zamku koja suprotstavlja slobodu i jednakost. Potrebno je pokazati da poštena pravila svakome donose više slobode te da s takvim konceptom država jamči slobodu i ne predstavlja neprijatelja, dok solidarnost ima oslobađajuću snagu.
Progresivci i ekolozi ne žele manje, nego više slobode. Međutim, oni je žele omogućiti svima, a ne samo nekolicini. Na tijelima je javnih vlasti da to učine mogućim. Ovaj cilj mora biti prisutan u našim govorima, političkim programima, predizbornim plakatima, ali i u našim ljudskim pričama. Moramo pokazati da se naše bitke vode oko stvarnih života, oko ponovnog zadobivanja dostojanstva, oko vrata koja se otvaraju, a ne zatvaraju. Moramo braniti ideju da regulacija, socijalna prava, javne službe i zaštita okoliša služe kao oruđe koje slobodu omogućuje svima.
Ponovno prisvajanje okvira slobode ne samo da je moguće, nego je od vitalne važnosti za ekološke projekte. Ponovnim prisvajanjem riječi možemo, naime, transformirati svoju maštu – a s njom i stvarnost. Izbor riječi tek je početak. Razumijevanje onog što se događa ispod površine, oblikovanje i razvoj dugotrajne strategije sve je vitalniji dio političkog djelovanja.
Translated by Klara Pedišić / Prevela Klara Pedišić.