Kada su Zagrepčani u svibnju izašli na birališta na lokalnim izborima, nisu birali samo gradonačelnika. Nakon četiri godine upravljanja gradom od strane koalicije Možemo! i Socijaldemokratske partije (SDP), ovi su izbori zapravo poslužili kao svojevrsni referendum o prvoj zeleno-lijevoj vlasti u povijesti hrvatske metropole.

Rezultat je bio uvjerljiva pobjeda koalicije. U utrci za gradonačelnika, kandidat Možemo! Tomislav Tomašević ušao je u drugi krug s 47,6 posto glasova, daleko ispred desne protukandidatkinje Marije Selak Raspudić, koja je osvojila tek 15,7 posto. Drugi krug završio je uvjerljivom pobjedom Tomaševića, koji je osvojio 56,6 posto glasova. Još važnije, Možemo! i SDP zadržali su većinu u Gradskoj skupštini, čime su osigurali ključan preduvjet za kontinuitet u upravljanju gradom.

Možemo! je dobre rezultate ostvario i u drugim dijelovima Hrvatske. U Pazinu je Suzana Jašić ponovno izabrana za gradonačelnicu, što je potvrdilo stabilnu podršku platformi u toj sredini. U Karlovcu je kandidatkinja Možemo! Draženka Polović ostvarila iznenađujuće dobar rezultat i za svega nekoliko postotnih bodova propustila pobijediti u gradonačelničkoj utrci, simbolički značajan iskorak u regiji u kojoj platforma dosad nije imala jače političko uporište. U Rijeci, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Puli i drugim većim gradovima Možemo! je zadržao svoje vijećnike, potvrdivši da njihova biračka baza ostaje najjača u urbanim sredinama.

Ali što stoji iza ovog uspjeha?

Sjeme promjene

Gotovo dva desetljeća Zagrebom je upravljao populist Milan Bandić sa svojom klijentelističkom hobotnicom. Njegova vladavina obilježena je brojnim korupcijskim aferama, netransparentnim upravljanjem, rastućim dugom i urbanističkim kaosima, no njegova iznenadna smrt početkom 2021. otvorila je politički prostor koji je Možemo! brzo i strateški iskoristio.

Uoči lokalnih izbora te godine, Možemo! je kampanju temeljio na obećanjima o dubokoj političkoj, administrativnoj i infrastrukturnoj obnovi, zasnovanoj na transparentnosti, održivosti i socijalnoj pravdi. Ključne točke kampanje 2021. uključivale su zatvaranje odlagališta otpada na Jakuševcu, ulaganja u javni prijevoz, ubrzanje obnove nakon potresa i pokretanje zelene tranzicije. Ubrzo nakon izbora, Tomašević je postao ključna politička figura i simbol generacijske i političke promjene.

Možemo! je osvojio 23 od ukupno 47 mjesta u Gradskoj skupštini i formirao većinu zajedno sa SDP-om. Prvi mandat koalicije bio je obilježen naporima da se stabilizira naslijeđena situacija restrukturiranjem gradskih poduzeća, konsolidacijom javnih financija i otvorenim upravljanjem prema javnosti. Ostvareni su vidljivi pomaci u modernizaciji javnog prijevoza, obnovi vrtića i škola te ulaganjima u sportsku infrastrukturu. Nabava novih  Končarevih tramvaja, uvođenje novih električnih autobusa i širenje pješačkih zona u središtu grada, označili su konkretan pomak prema zelenijem i građanima pristupačnijem urbanom prostoru. Iako neka od ključnih predizbornih obećanja – poput zatvaranja odlagališta otpada na Jakuševcu nisu realizirana, a provedba reformi bila je usporena uslijed otpora interesnih struktura povezanih s bivšom gradskom upravom, birači su ipak odlučili dati povjerenje Možemo! za još jedan mandat.

U svom pobjedničkom govoru tijekom izborne noći, Tomašević je najavio da slijedi „mandat razvoja“, naglasivši kako je prvi mandat bio usmjeren na sanaciju naslijeđenog nereda, dok će drugi biti posvećen realizaciji ključnih projekata, od priuštivog stanovanja i energetske tranzicije do velikih infrastrukturnih projekata, uključujući i dugo očekivani centar za gospodarenje otpadom. Sada se postavlja ključno pitanje: može li Možemo! ispuniti ta obećanja i učvrstiti svoju poziciju kao vjerodostojna i stabilna politička snaga?

Turbulentna povijest

Povijest zelenih političkih opcija u Hrvatskoj obilježena je nizom kratkih uzleta i brzih padova, ali i stalnom potragom za autentičnim glasom koji bi zelene i socijalne teme postavio u središte političkog diskursa. Tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih, nije bilo ozbiljnijih zelenih aktera na političkoj sceni, a ekološka pitanja uglavnom su ostajala na marginama javne rasprave ili unutar djelovanja civilnog društva.

Prva ozbiljnija politička inicijativa pojavila se 2013. godine osnivanjem stranke Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), koju je predvodila tadašnja saborska zastupnica i bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy. ORaH je u početku doživio snažan uzlet. Poruke o održivoj poljoprivredi, borbi protiv korupcije i društvenoj pravednosti odjeknule su među urbanim, obrazovanim i ekološki osviještenim biračima razočaranima u tadašnju političku ponudu, osobito SDP. U jednom je trenutku stranka dosegnula gotovo 20 % podrške, a vrhunac je uslijedio 2014. godine kada je Davor Škrlec izabran u Europski parlament, postavši prvi zeleni europarlamentarac iz Hrvatske.

Ipak, ORaH nije uspio konsolidirati stranačku strukturu te je ubrzo upao u niz internih sukoba. Na parlamentarnim izborima 2015. nisu osvojili niti jedan mandat, a nedugo potom Holy se povukla iz politike. Bez njezina vodstva, stranka ubrzano nestaje, ostavljajući prazan prostor na zelenoj političkoj sceni.

No taj prostor nije dugo ostao ispražnjen. U Zagrebu je 2017. osnovana inicijativa Zagreb je NAŠ!, koju su pokrenuli zeleni aktivisti, kulturni radnici i sindikalisti s ciljem obrane javnog interesa na lokalnoj razini. Iste godine ostvarili su simbolički važan uspjeh, osvojivši četiri mandata u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, što je označilo početak novog poglavlja u razvoju zelenog pokreta u Hrvatskoj.

Politički uspon platforme Možemo! predstavlja rijedak primjer transformacije aktivističkog pokreta u ozbiljnog političkog aktera. Nakon neočekivanog uspjeha na izborima za Skupštinu Grada Zagreba 2017. godine, aktivisti okupljeni oko inicijative Zagreb je NAŠ! zaključili su da zelene i progresivne političke ideje ne smiju ostati ograničene na razinu glavnog grada. Platforma Možemo! formalno je osnovana 2019. godine.

Iako te godine nisu prešli izborni prag na europskim izborima, kampanja im je donijela prepoznatljivost i otvorila prostor za zelene teme u široj javnosti. Pravi politički proboj dogodio se 2020. godine, kada su u sklopu šire zeleno-lijeve koalicije osvojili sedam mandata u Hrvatskom saboru. Time se pokazalo da su birači spremni podržati političku opciju koja povezuje društvenu pravednost, ekološku odgovornost i jasnu antikorupcijsku agendu.

Uslijedila je pobjeda na lokalnim izborima u Zagrebu i Pazinu te ulazak u izvršnu vlast. No s rastom nacionalnog profila došli su i veći izazovi. Godina 2024. pokazala se kao ključni politički ispit za platformu. U tzv. „superizbornoj godini“, koja je uključivala parlamentarne, europske i predsjedničke izbore, Možemo! je morao pokazati da nije samo stranka Zagreba, već i održiva nacionalna politička snaga.

Na parlamentarnim izborima u travnju osvojili su 9,1 posto glasova i povećali broj zastupnika na deset. U lipnju su prvi put izborili zastupnika i u Europskom parlamentu, osiguravši prisutnost i na razini EU institucija.

U prosincu je njihova saborska zastupnica Ivana Kekin bila kandidatkinja na predsjedničkim izborima te osvojila oko 9 % glasova. Tijekom kampanje bila je izložena pravosudnim i političkim  pritiscima , u kojima su sudjelovali i određeni interesni lobiji povezani sa zagrebačkim strukturama moći. Umjesto da joj naštete, ti su napadi dodatno mobilizirali dio birača i učvrstili percepciju Možemo! kao političke opcije koja je trn u oku etabliranim elitama.

Na raskrižju moći

Nakon uspjeha na lokalnim izborima 2025., Možemo! se nalazi na prekretnici. Ulaskom u šestu godinu postojanja i drugi mandat u Zagrebu, Pazinu i Hrvatskom saboru, platforma više ne može računati na efekt političke novosti ili iznenađenja. Pred njima je zrelija faza političkog života, ona u kojoj se odlučuje ne samo o popularnosti, nego i o dugoročnoj održivosti kao ozbiljnog političkog aktera.

Jedna od ključnih dilema s kojom se suočavaju odnosi se na napetost između participativnog lokalnog pristupa iz kojeg su proizašli i potrebe za stranačkom disciplinom na nacionalnoj razini. Možemo! od početka nije zamišljen kao klasična stranka, već kao politička platforma. No upravljanje velikim gradom poput Zagreba, prisutnost u Saboru i sve aktivnija uloga u europskim institucijama zahtijevaju profesionalizaciju, jasnije hijerarhije i sposobnost brzog donošenja odluka.

Kao i mnoge zelene stranke u Europi, Možemo! se suočava s izazovom prijelaza iz svijeta aktivizma u sferu izvršne vlasti, iz ulice u institucije. Ideali horizontalnosti, otvorenosti i participativne demokracije teško se uklapaju u institucionalne okvire koji zahtijevaju brzinu, učinkovitost i jasnu odgovornost. Ključno pitanje za Možemo! postaje: mogu li zadržati vlastite vrijednosti i istovremeno učinkovito upravljati?

Saborska zastupnica i stranačka koordinatorica Sandra Benčić iz prve ruke poznaje pritiske koje nosi odgovornost upravljanja. Kaže kako je platforma od početka svjesna izazova balansiranja između aktivizma i institucionalnog rada, te da zato razvijaju fleksibilan organizacijski model koji nastoji očuvati temeljne vrijednosti, ali omogućiti efikasnu operativnost.

Umjesto tradicionalne stranačke strukture, Možemo! je razvio sustav tematskih grupa u kojima sudjeluju članovi, stručnjaci i zainteresirani građani. Cilj je, kaže Benčić, izgraditi most između „institucionalne politike i društva koje zna, ima iskustvo i želi doprinositi“, čime se nastoji sačuvati horizontalni karakter platforme, ali i omogućiti učinkovito funkcioniranje.

„Ne želimo postaviti strukturu koja će biti uklesana u kamen. Naš cilj je da se odgovornost preuzima kroz rad, da se ljudi isprofiliraju prirodno, bez forsiranja. To je sporije, ali dugoročno održivije,” objašnjava Benčić. Ipak, priznaje da participacija ima svoje granice: „U trenucima kad treba donositi brze odluke, hijerarhija se mora postaviti jasnije jer odgovornost mora biti konkretna. Nije to odstupanje od naših načela, već prilagodba stvarnosti” objašnjava.

Drugi veliki izazov odnosi se na geografsku distribuciju podrške. Iako Možemo! i dalje bilježi dobre rezultate u većim urbanim sredinama, prisutnost u manjim gradovima i ruralnim područjima znatno je slabija. Iako se u kampanjama ističu teme važne za ta područja poput održive poljoprivrede, zelene javne nabave, dostupnog zdravstva, decentralizacije i infrastrukturnih ulaganja, poruke teško probijaju postojeće političke barijere.

To otvara strateško pitanje: treba li Možemo! prilagoditi svoju političku poruku i organizaciju da bi dosegao širi krug birača izvan urbanih jezgri, ili bi time kompromitirali svoj izvorni identitet?

Benčić smatra da nije riječ samo o prilagodbi poruke, nego o nedostatku kapaciteta na terenu. Platforma još uvijek nema dovoljno lokalno ukorijenjenih ljudi koji bi mogli vjerodostojno komunicirati teme i potrebe svojih zajednica.

„Ne želimo samo poslati nekoga s vrha da ‘pokriva teren. Trebaju nam ljudi koji poznaju svoj kraj, stručni su za svoje područje i razumiju lokalnu dinamiku. To gradimo, ali to je proces“, ističe. Također, napominje da čak i kvalitetni programi teško dolaze do izražaja: „Djelomično zato što nas nema dovoljno na terenu, ali i zato što medijski prostor favorizira sukobe i polarizaciju“. Cilj je, zaključuje, ne samo biti prisutan u vrijeme izbora, nego dugoročno ulagati u ljude, političku edukaciju i izgradnju povjerenja u zajednicama gdje još nisu prisutni.

Treći veliki izazov pred kojim se Možemo! nalazi tiče se potrebe za kadrovskim osnaživanjem, pitanje koje postaje sve važnije kako platforma ulazi u zreliju fazu političkog djelovanja. Iako je jezgra stranačkog vodstva godinama nosila većinu odgovornosti, pitanje nasljeđivanja i širenja kadrovske baze postaje sve aktualnije.

Tijekom posljednjih godina Možemo! je privukao novu generaciju političkih aktera. Jedna od njih je Dorotea Šafranić, studentica i novoizabrana zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Kako sama ističe, prioritet platforme u naredne četiri godine trebao bi biti „agilnost i fleksibilnost, te dati prostor mladima koji unose svježinu i inovaciju u politički rad“.

U središtu njezine političke vizije nalazi se slušanje građana, uključivanje zajednice u donošenje odluka te jasno komuniciranje postignuća, osobito u sredinama gdje Možemo! drži vlast.
„Ključno je jasno komunicirati što smo postigli, kako bismo pokazali da promjena može biti i pozitivna i održiva“, poručuje.

Istovremeno, slaže se s Benčić u ocjeni da stranka mora biti prisutna i u sredinama u kojima još nema političko uporište, nudeći stvarne alternative i razumijevanje lokalnih potreba.
„Na taj način možemo graditi povjerenje i širiti pozitivne promjene diljem zemlje, uz poštivanje posebnosti svake zajednice.“

Šafranić i Benčić dijele uvjerenje da se Možemo! ne treba oslanjati na karizmu pojedinaca, već da treba sustavno ulagati u ljude spremne preuzeti političku odgovornost u godinama koje dolaze.

Sve ili ništa

Na kraju, vrijedi podsjetiti na nešto što se u hrvatskom političkom kontekstu često zaboravlja: Možemo! je i dalje jedna od rijetkih političkih opcija koja je došla na vlast s jasno definiranim reformskim programom i još važnije, koja je pokazala kontinuitet u njegovoj provedbi. Za razliku od ORaH-a i brojnih manjih stranaka s različitih strana političkog spektra, Možemo! nije samo osvojio vlast u velikom gradu poput Zagreba, već ju je i uspio zadržati.

Rezultati koje je platforma ostvarila u Zagrebu, i u prvom i u drugom mandatu, nisu tek izborni uspjesi, već prilika da se ispita može li politika u Hrvatskoj biti nešto više od pukog održavanja postojećeg stanja. Politički kapital koji se gradi na lokalnoj razini, gdje su rezultati upravljanja konkretni i izravno utječu na svakodnevni život građana, može se pretočiti u vjerodostojnost potrebnu za ostvarenje širih, nacionalnih ambicija.

Ako građani prepoznaju da promjene nisu samo najavljene, već i stvarno provedene, tada projekti poput Možemo! mogu nadživjeti okvire u kojima su nastali i postati ključna snaga u redefiniranju hrvatske političke stvarnosti. Predstojeći mjeseci i godine pokazat će je li ta prilika iskorištena ili propuštena.