Bliži nam se Četvrta industrijska revolucija koja će se ovde zadržati. Kako bi progresivne partije mogle da preuzmu kontrolu od IT giganata, tako da benefiti postanu dostupni svima, a ne samo privilegovanoj nekolicini? Glavni urednik Zelenog evropskog časopisa (Green European Journal) Loran Stander (Laurent Standaert) razgovara sa filozofkinjom Rozi Braidoti (Rosi Braidotti) o tome da moramo preispitati šta znači biti čovek, da bismo napravili svet koji bi sa povećanom robotizacijom i dalje bio i fer i inkluzivan.

LORAN STANDER: Ti si neko ko se već bavi budućnošću u sadašnjosti.

ROZI BRAIDOTI: Zapravo, ja gledam na budućnost na način na koji su moji filozofski mentori i učitelji gledali, a to je tako što izučavam njenu genezu i pitam se: “Kako smo stigli dovde?”. Uzmite, na primer Fukoovu genealogiju psihoanalize u kojoj je on analizirao evoluciju i njene institucije sve od srednjevekovnih zatvora do azila, ludnica i psihijatrija. On i mnogi drugi su se pitali kako detektovati seme budućnosti u sadašnjosti. Kako se pojavljuju nove figure i diskurzivne kategorije koje zatim upravljaju našim životima? Pogledajte kako je nova diskurzivna kategorija “terorista” evoluirala i do koje mere utiče na naše živote, naše institucije, naše ideje i politike, oblikujući društvo i utičući na tehnološki razvoj.

Na kraju, ono što je interesantno, a i veoma bitno je kakvi smo mi u procesu nastajanja. A onima koji kritikuju ovaj način rada smatrajući ga marketingom ili misleći da radimo baš ono što istraživači i razvojni sektor Gugla i korporativnih laboratorija radi, odgovaram: „Pa šta?“ Ovo ja nazivam argumentom ubrzanja za levičare i progresivne partije. Da li ćemo ostaviti nacrte za budućnost korporacijama ili će progresivne partije uticati na dominantne ideje i suprotstaviti se neliberalnim trendovima? Tamo gde marketinški departman Gugla gura u jednom smeru – a to je ponajviše profit i u određenom pogledu na to šta znači biti čovek – mi moramo da poguramo budućnost u drugom smeru – ka demokratskoj participaciji, solidarnosti, raspodeli bogatstva itd.

Šta su najveći izazovi za progresivne snage u razumevanju tehnologije koja je danas predstavljena ili kao pretnja radnicima ili građanima kao zamena za demokratiju i društvo?

Jedna od prvih stvarni koju levičari i progresivne partije treba da urade je da se oslobode socijalnog konstruktivizma, dualističke metodologije koja je postala način razmišljanja. Sve je binarno. Mi i oni. Priroda i kultura. Mašine i ljudi. Naročito je smešna ideja da su tehnologija i čovečanstvo međusobno suprotstavljeni. Zamolite svoje čitaoce koji su protiv tehnologije da isključe sve svoje uređaje. Zapravo, da ih se odreknu. Oh?! Sada odjednom nismo u tolikoj meri protiv tehnologija, zato što ne možemo da živimo bez njih, zato što oni nisu uređaji, već deo nas, oni su produžetak nas samih. Ova promena je ogromna i zbog toga postoji istovremeno anksioznost i kontradikcija u odnosu levičara prema tehnologiji, najviše zbog nedostatka bolje ideje. Ova zabuna se svodi na to da je telefon kojim snimate ovaj intervju nezavisan od čoveka.  

Četvrta industrijska revolucija je stigla i ona je neverovatna, koliko u pozitivnom, toliko i u negativnom smislu. Veštačka inteligencija će zameniti milione poslova, a i ekonomski poredak se menja. Zadatak levičara i progresivnih partija bi trebalo da bude da upravljaju tranzicijom, zato što postoji polarizacija resursa i oni koji su u najgoroj situaciji najgore prolaze. To znači da bi trebalo pomagati ljudima koji budu zapostavljeni usled brzine i nasilnosti transformacija, ali i zbog zastarelih metoda otpora. Bazični vid solidarnosti iz 20. veka će biti neophodan, ali on, sam po sebi, neće biti dovoljan, zato što se tehnološka revolucija nastavlja, kao i njene društvene posledice. Računarske mreže će nastaviti da proizvode ogromne količine bogatstva i enormnu neujednačenost u dostpunosti ovom bogatstvu. Ideja da naši životi – kako društveni, tako i ekonomski – budu vođeni preko tehnologija i to da ćemo besplatno konzumirati i davati podatke danonoćno, zahteva ne levičarsku, već desničarsku floskulu – plati koliko trošiš. Profit je motiv koji upravlja tehnološkim razvojem. Moramo promeniti smer i učiniti da je tehnologija univerzalno i besplatno ljudsko pravo.

Ono što mene zabrinjava je da se progresivne partije i levičari čak ni ne slažu u dijagnozi tehnološki vođenog i posredovanog društva. Ovaj napredak je stigao i ostaje ovde. Što se njega tiče četvrta industrijska revolucija izgleda uzbudljivo i ja ne vidim zašto ne bismo mogli da imamo ekonomiju koja je orijentisana ka budućnosti sa današnjom solidarnošću i mehanizmima preraspodele.

Kakve institucije i strukture upravljanja su nam potrebne kako bismo stvorili takav efekat?

Više Evrope! Fiskalna moć i jedinstvo su apsolutno krucijalni da bismo imali programe regulacije i preraspodele. I da, EU može da se bavi preraspodelom primanja, solidarnosti i blokiranjem monopola Fejsbuka, Ubera, AirBnB-a i ostalih koji se praktično bave ilegalnim fiskalnim radnjama. Kada je Evropska unija suzila obruč oko Fejsbuka kroz Opštu uredbu o zaštiti podataka EU (GDPR), osnivač i direktor Mark Cukerberg (Mark Zuckerberg) preko noći je preselio nekoliko milijardi naloga iz Irske na Floridu. Ovo su Rokfeleri i Gugenhajmovi našeg doba i moramo da ih uzdrmamo. Kada Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj predvidi da će milioni izgubiti posao zbog robota do 2030.  potrebno je da delujemo momentalno i to na evropskom nivou zato što je tranzicija već počela. Ljudi nisu glupi i biće ljuti zbog gubitka posla. Zbog izostanka reakcije, u očaju, okrenuće se ekstremnoj desnici kako bi im neki siledžija rešio problem. To možemo da izbegnemo ako pošaljemo potpuno jasnu poruku da je neophodno preraspodeliti ono što imamo i osnažiti građane za novu ekonomiju. 

Evropsko upravljanje je u ovom slučaju jedini model. Tragično je da levi evroskeptici baziraju svoj skepticizam na modelu ekonomije iz 19. veka (dok se oni desno okreću zaraznom nacionalizmu). Progresivci i levičari bi trebalo da budu sposobni da proizvedu kredibilnu alternativu koja bi se temeljila u sadašnjosti i budućnosti, a ne u prošlosti.

Na osnovu tvojih reči, čini se da je levica propustila tektonske promene koje se dešavaju u ekonomiji i tehnologiji.

Levici su promakla rana upozorenja o kapitalističkim transformacijama 70-ih godina prošlog veka, kada su Žil Delez (Gilles Deleuze), Feliks Gatari (Félix Guattari) i drugi poststrukturalistički mislioci objasnili da se, na političkom ispadu iz maja 1968, kapitalizam ne slama, već se savija i prilagođava. Dijalektička paradigma nije bila odgovarajuća: nismo mogli i ne možemo da nastavimo sa “mi i oni”. Poststrukturalistički mislioci su govorili da smo mi sami deo problema: mi volimo našu televiziju, naš bioskop, tehnologiju današnjice. Ove tehnologije su bile toliko zavodljive, da je potrebno samo pokrenuti ih i mi ćemo proizvoditi sve više informacija. Kapitalizmu nije potrebna industrijska baza, on sam može da izumi nove proizvode; finansijska ekonomija odvojena od realne ekonomije. Davne 1990. u svojoj knjizi “Tri ekologije”  (Three Ecologies) Gatari je komentarisao porast informacionog kapitalizma, čak je govorio osobama poput Donalda Trampa kao simbola današnje ekonomije. Levica nije slušala! 

Tehnologija je danas ipak napredovala mnogo dalje od informacionih tehnologija. Nekada se odnosi na samu srž života.

Zaista, napredni kapitalizam funkcioniše pomoću algoritama i biogenetskih kodova. On utiče na život i životne sisteme. S obzirom na ovu činjenicu, nije mu potrebna industrijska baza da bi procvetao – (slabo) plaćen rad nije jedini izvor viška zarade. Danas, spajanje biologije i tehnologije znači da bioekonomija napada naš telesni sistem – od toga kako se hranimo do toga čime se lečimo. Veštačko meso je već stara vest – možemo da napravimo dovoljno sintetičkog mesa u laboratorijama da snabdemo Kinu. 

Stav progresivaca bi insistirao na debatovanju, na primer, o tome da li je pravedno ili ne da imamo biotehnološku prehrambenu industriju, sa osrednjim cenama i otvorenim pristupom, ili je bolje imati agroekologiju, ali je poenta da svakako ne možemo ostaviti ovu vrstu razvoja desnici i neregulisanim kompanijama željnih profita. Zašto ne biosocijalizam u budućnosti? Trenutno, ako jedan od mojih kolega iz prirodnih nauka odluči da patentira novu vrstu šargarepe, to je njegovo privatno vlasništvo. Kako je to uopšte dopušteno?

Ko će prekinuti začarani krug i ponuditi novi obrazac? Hakeri? Svakodnevni korisnici digitalnih usluga ili pirati?

Hakeri, pirati i svakodnevni korisnici bi mogli da facilitiraju promenu, ali ona ne može da se dogodi bez zauzimanja građana za svoja prava, a takođe bi bila neophodna ozbiljna institucionalna pomoć – potrebna je sistemska promena poput one koju je EU preduzela po pitanju tehnloških giganata ili Južnoafrička Republika zbog farmaceutskih kompanija i HIV lekova. Univerziteti imaju veoma veliku ulogu u ovome. Preuzimanje univerziteta od strane neoliberalista je nepopravljiva katastrofa zato što je prošlo bez previše kritika. Univerziteti postaju mašine za pravljenje novca. Od kada to univerziteti moraju da prave profit i da se bore za finansijsko tržište? Nekad su imali status dobrotvora, a sada učestvuju u zarađivanju na znanja. Univerzitet je institucija stara vekovima čiji je model preživeo velike revolucije i promene tokom  istorije – od Gutenbergove štamparije do kompjutera. A sada bi trebalo da se prilagođavaju bankama i korporacijama?  

Da se vratimo na tehnologiju. Kažeš da ona nudi dublju raspravu o čovečanstvu?

Da. Najveći deo onoga što opisujem u mojim knjigama je zapravo trenutna ekonomija. Način na koji su Amazon ili bolnice većinski vođene je putem veštačke inteligencije i robota: od logistike i donošenja odluka do bolnica, roboti brinu o starijim ljudima i ljuljaju kolevke beba! I ovde dolazimo do mog najvećeg razmimoilaženja sa transhumanistima, od Oksforda pa do Silicijumske doline. Oni stavljaju postčoveka u budućnost uzimajući  deo sebe iz sadašnje realnosti. Oksfordski naučnici premeštaju dominantnu formulu Silicijumske doline u svet istraživanja. Njihova teza je da su mašine brže i bolje od ljudskog mozga i tela danas i zbog toga bi trebalo da unapredimo čoveka kako bi bio konkurentan i mogao da nadmaši mašine. Ali ko odlučuje šta mašine mogu ili bi trebalo da rade? Ko odlučuje ko je dovoljno napredan da postane superinteligentan čovek?  

Illustration of a person climbing up a large QR code

Oksfordski transhumanisti povezuju svoju tezu sa pojmom liberalnog individualnog bića koji je epistemološki humanista, evrocentrik, muškog roda, heteronormativan i suverenog delovanja. Ono što ja govorim je upravo suprotno: odbaciti liberalnu individuu, dodati nomadsku subjektivnost, spoljašnje veze i dobijamo da je mišljenje na nama uvek skup, složenih višestrukosti, množina. Prevazilaženje ideje “čovek-protiv-prirode-protiv-mašine” već je put ka stvaranju drugačijeg demokratskog poretka. Jedinica skupa je zaista jedna individua, ali na potpuno poboljšan, transverzalan, povezan i posredovan način. Ova politička i filozofska vizija i stav dozvoljavaju nam da se opustimo u prihvatanju tehnologija i da ih prilagodimo tako da budu korisni društvu i planeti.

Dakle, postčovek” će prevazići puku tehnologiju i transhumanizam?

Postčovek je način obeležavanja gde smo mi u procesu evolucije. To nije u smislu “jednog dana bićemo postljudi” to je nešto što je već u procesu nastajanja. Postčovek se svodi na konvergenciju i izmeštanje centralnosti antropološkog mozga kao proizvođača znanja. Četvrta industrijska revolucija je definisana kao konvergencija tehnologija: info, geo, bio i nanotehnologija. Veštačko meso je kombinacija stem ćelija, neurološkog materijala i naravno, kompjutera, kompjutera, kompjutera. Digitalna mreža je početak i sve teži zajedničkom rezultatu.   

Međutim, mi ne možemo da izbegnemo činjenicu da se sve ovo dešava u okviru onog što se često naziva “šesto izumiranje”. Ono što nama fali je veza između Četvrte industrijske revolucije i Šestog izumiranja. Ne možemo napredovati do postčoveka, u potpunosti, ukoliko se držimo starog shvatanja čovečanstva koji isključuje žene, feministe, domoroce, postkolonijalce, strance, izbeglice, prirodu i životinje.

Ne možemo čak ni da zamislimo ko će prestati da postoji. A ako je četvrta indutrijska era pred nama, šta će onda prestati da postoji? Nažalost, četvrta industrijska revolucija i šesto masovno izumiranje ne mogu biti udaljenije. Moj omiljeni primer su bitkoini i kriptovaluta. Sjajna tehnologija, ali kada se stavi na papir, dolazi se do zaključka da blokčejn (engl. blockchain) koristi jednako električne energije koliko i ceo Island. Da li bi onda trebalo da postoji? Sa stanovišta Šestog izumiranja, četvrta industrijska era deluje kao samoubistvo, osim ako se ozbiljno ne pozabavimo preraspodelom po ljudskim i ne samo ljudskim podelama.

Govoriti građanima danas da se klima menja, da je sve povezano i uspeti u tome da ih aktivno uključimo, a da ne dođe do masovne histerije, deluje utopijski. Umesto toga, mi imamo radikalni mediokritet na mestu političkog sistema koji ne želi da prizna da mi ne možemo da priuštimo četvrto industrijsko doba. Niko ne spominje radikalnu ekologiju, ne postoji proračun troškova i rizika koje će podneti Zemlja kao osnovni pokretač. Nekoliko zemalja čine male korake tako što daju pravnu zaštitu prirodi ili tako što brane domoroce, a možemo da uračunamo i donošenje internacionalnih zakona i konvencija, ali nas to neće odvesti daleko. Imamo mnogo toga da naučimo od svih onih koji su predugo bili isključivani iz čovečanstva, od žena do domorodaca. Domoroci su održavali zemlju hiljadama godina, a zapadna civilizacija ju je uništila u 150 godina, ako ne i manje. Da li će Silicijumska dolina i zapadnjačke vlade uopšte poslušati išta od ovog? Na delu je najgora priroda Evropljana i zapadnjačke nauke.

Za mene rešenje imaju feministi. Feminizam govori o tome da moramo da naučimo da živimo drugačije. Ipak, zahtevanje od ljudi da promene način života izgleda kao da tražimo previše. Kapitalizam to radi, po stoti put, ukida poslove, rastura porodične strukture, duboko menja način na koji smo živeli i živimo, ali to je u redu, jer je to “progres”. Ako tražimo od ljudi da se promene u suprotnom smeru, to je utopija! Osnovna lekcija feminizma je preispitivanje načina na koji živimo, govoreći iz iskustva koje je utemeljeno u realnosti, ne na osnovu tamnog vilajeta zvanog ljudska savest. Biti prizeman i odgovoran za planetu je, takođe, doprinos postkolonijalističkoj teoriji. To je kritika globlizaciji kakva je predstavljena – kao vantelesni i apstraktan proces dok kapital leti kroz vazduh i na internetu. Ja nisam protiv tržišne ekonomije; kapitalizam je jednostavno samo jedna veoma loša i neodrživa tržišna ekonomija.

Kako bi tvoja Evropa 2049. izgledala?

Moja Evropa bi zadržala svoja demokratska dostignuća i ne bi bila u ratu 2049. Imala bi u potpunosti slobodan internet za sve, od granice do granice. Imala bi populaciju koja bi videla tehnologiju kao deo onoga čime se bavi i kao način života. Roboti bi bili prisutni kao prijatelji i saradnici, zato što bismo obezbedili ljudima da to tako vide jer smo raspodelili prihode koje bismo napravili tokom Četvrte industrijske revolucije. Vidim nove forme pismenosti i ljude koji rade manje, jer nema potrebe, ali su zato aktivni u lokalnim zajednicama. Preporod lokalnih radnih akcija  koje se brinu o tome da centar grada ne propada i koje osiguravaju da niko nije isključen.   

Sanjam o tome da učinimo da je moguće izbeći Šesto izumiranje do 2030. To zvuči kao utopija zato što još uvek nemamo demokratskog prostora i solidarnosti koji bi nam omogućili da negujemo kritičku inteligenciju. Ovo će biti Evropa u kojoj politički ekonomski sistem ne drži građane u mraku. Institucije će pomagati građanima da shvate uslove njihove slobode i neslobode. Mnogo je toga što bismo mogli da uradimo ako bismo u budućnosti unapredili našu kolektivnu inteligenciju. Mogli bismo da imamo osnaženo građanstvo puno energije i sistem koji ne stvara generacije i slojeve obespravljenih. Koletivna inteligencija nam daje nadu i svakako može da nas uputi ka pravim problemima sa kojima se naša planeta i društvo suočavaju.

2049: Open Future
2049: Open Future

The politics of tomorrow start with the politics of today. Beyond any one theme, this collection of essays, stories, and interviews, complemented by infographics and amazing illustrations, looks forward to imagine the Europe(s) to be in 2049.

Order your copy