Različiti pristupi pandemiji pokazuju jačinu različitih sistema. U Sjedinjenim Američkim državama, desničarski populisti su potenciranjem priče o dugovečnosti virusa i oportunističkim potezima za povećanjem korporacijske moći, platili visoku cenu odraženu u glasačkim listićima. Inače, autoritativni režimi uspeli su da zaustave širenje virusa, ali kolika je cena slobode koju su platili? Evropski socijalni pristup nudi alternativu, pružajući zaštitu, balansiranjem između kolektivnog i individualnog. Iako je ozbiljno testirana trenutnom krizom i potkopana godinama strogoće, ostaje ključna institucija za poštenu, zelenu budućnost.

Kako možemo upravljati pandemijom? Šta će se dogoditi ako se „probudi“? Neki veruju da će kriza koronavirusa spontano doprineti većoj svesti o ćorsokacima anarhične globalizacije. Isti ti sanjaju da će završetak krize doneti i kraj deregulisanog kapitalizma.

Takav optimizam je upitan. Kraj kapitalizma nije ni na vidiku. U međuvremenu, nažalost, autoritarne i političke tendecije imune su na koronavirus. Ne postoji nijedan automatski, racionalni politički ishod karakterističan ovoj krizi. Demokratija će biti na ozbiljnom testu, ne samo zdravstvenom krizom, već i ekonomskom koja će je pratiti.

Kada je reč o krizi, Evropa ima impozantno iskustvo. Nakon 1945. godine Evropa je odgovorila praktičnom sinergijom države i kapitalizma. Arhitektura države, hrabro obnovljena, može biti motivišuća i dati jedinstven odgovor na trenutnu krizu. Eloi Lorent (Éloi Laurent), ekonomista, s razlogom tvrdi da je „najkorisnija lekcija s početka krize ujedno i najuniverzalnija: socijalna država je strateška institucija za 21. vek.“ [Za više o Eloiu Lorentu, pogledajte intervju]. Međutim, dva dominanta modela se danas sukobljavaju: autoritarni državni kapitalistički model i desničarski populistički model.

Autoritarni državni kapitalizam

Autoritarni državni kapitalizam kombinuje autoritarni, centralizovani način upravljanja sa agresivnim kapitalizmom. Očigledni primeri su Kina i Rusija.

Kao odgovor na krizu ove zemlje pooštravaju kontrolu nad javnim prostorom, stišavaju protivnike režima i nameću autoritarne mere. Kriza im je omogućila proširenje i usavršavanje izuzetno nametljivih sistema elektronskog nadzora, posebno prepoznavanje lica. Državni aparat je centralizovan, birokratski i podržan je lojalnom vojskom. Za razliku od demokratskih, ove države ne moraju da improvizuju „vanredno stanje“ u doba koronavirusa, jer one sve vreme tako vladaju. Na primeru Kine primećujemo da je brutalno upravljanje zdravstvenom krizom posebno korisno u propagiranju režima.

Direktna kontrola nad civilnim društvom je nasleđe totalitarnog režima 20. veka. Ideološki državni aparat podstiče građane da ćutke prihvate svoju sudbinu i kontroliše svakodnevni život u skladu sa imperativima reda i produktivnosti. Državni kapitalizam ulaže velike napore da zauzme udeo na svetskom tržištu, posebno u aspektima koji su otvoreni zdravstvenom krizom (maske i lekovi, na primer). Takvi režimi nameravaju da iskoriste nadolazeću ekonomsku krizu kao sredstvo za proširivanje svog uticaja na globalne institucije, nadmećući se sa zapadnjacima u njihovoj sopstvenoj igri: akumuliranju kapitala.

Desničarski populizam

Desničarski populizam pojavio se posle 2008. godine, a uspostavljen je nakon pobede Donalda Trampa (engl. Donald Trump) u Sjedinjenim Američkim Državama 2016. i Džera Bolsonara (engl. Jair Bolsonaro) u Brazilu 2018. godine.

Pod desničarskim populizmom odnos države i kapitalizma rekonstruisan je oko ponovnog potvrđivanja uloge države (što ovaj model razlikuje od neoliberalizma). Država ostaje formalno demokratska, ali zauzima žestok, autoritarni stav. Vladajući režim agresivno preuzima javni medijski prostor delimično izigravajući žrtveno jagnje. Izbore pretvara u referendum za programe usredsređene na odbranu suvereniteta od unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Međutim, za razliku od autoritarnog državnog kapitalizma, ova vrsta vlade ne teži direktnoj kontroli civilnog društva. Ne raspoređuje omnikompetentnu administraciju – naprotiv, uništava stručnost i sposobnost institucija za delovanje u javnim službama. Umesto toga nastoji da omogući kompanijama da preuzmu potpunu kontrolu nad društvom. Dakle, ova autokratski nastrojena država podržava, naizgled paradoksalno, masovnu ekonomsku, zdravstvenu, obrazovnu, socijalnu i ekološku deregulaciju. Ne teži kontroli ili da zameni lidere privatnog sektora, već ih unapređuje i omogućava im da slobodno deluju na svim društvenim nivoima.

Poput autoritarnog državnog kapitalizma, desni populizam takođe je uspeo da procveta i proširi se tokom krize nastale usled koronavirusa. Država je uložila sve u mere pojačanja kontrole granica i policijskog upravljanja javnom bezbednošću. Kriza je pružila savršenu priliku za ponovnu promociju „zida“ koji navodno zaustavlja migrante i virus zajedno sa njima. Dok sistematski ocrnjuje stručnjake i intelektualce, vlada zasipa medije haotičnim, agresivnim izjavama. U međuvremenu je pandemija pružila priliku da se eliminišu propisi (o zapošljavanju, zaštiti životne sredine, porezima) koji navodno nisu dobri za poslovanje. Ova vrstu politike koju primećujemo javila se i nakon uragana Katrina (2005) i Harvei (2017) u Sjedinjenim Američkim Državama. Naomi Klajn ovo naziva „šok doktrinom“: pretvaranje katastrofa u mogućnosti za jačanje kapitalizma. Na primer – „račun za podsticaj korone“ usvojen u Sjednjenim Američkim Državama u martu 2020. godine nema za cilj pokretanje novog nacionalnog programa zdravstvene zaštite i prevencije, on je poražavajućeg karaktera za američke radnike (ono što je ostalo od njih) i socijalno osiguranje, dok je izuzetno povoljan za poslovanje. U martu 2020. godine Bela kuća je na neodređeno vreme suspendovala sve ekološke propise na svojoj teritoriji. Iskoristila je krizu da nametne slobodna tržišna rešenja koja normalne okolnosti ne dozvoljavaju.

Zapadno-evropski odgovor: mešoviti model?

Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip Erdoğan) u Turskoj predstavlja zanimljivu mešavinu autoritarnog državnog kapitalizma i desničarskog populizma. Ovaj diktator je nasledio totalitarni državni aparat koji je naginjao prvom modelu, ali je usvojio politički stil koji očigledno ide u pravcu drugog. U međuvremenu u Evropi drugi model zavodi Poljske, Mađarske i Engleske moćnike, dok ekstremno desničarske partije privlače ove u Belgijskoj regiji Flandrija, Francuskoj i Italiji.

Savremena država je sistemski zaštitni uređaj za datu teritoriju. Ovaj suverenitet nikada nije u potpunosti stečen, ali je idealan regulator […]

Uspešnost autoritarnog državnog kapitalizma i desničarskog populizma svedoči činjenici da dalje smanjivanje države više nije moguće, kao što je to pokušavao neoliberalizam od 1990. do 2016. godine. Oba modela reinvestiraju moć države, ne da bi se rešili kapitalizma već da bi ga spasili. Sve ovo šteti fundamentalnoj slobodi, socijalnoj pravdi i javnom razmatranju. Međutim, dostupan je i treći model – model socijalne države rođen je u Evropi iz velike socijalne krize izazvane industrijalizacijom i institucionalizovan je nakon katastrofalnog Drugog svetskog rata. Pokušava da sačuva racionalno jezgro iracionalnih formula navedenih u tekstu iznad. Iz autoritarnog državnog modela socijalna država pozajmljuje ideju da efikasan odgovor na disfunkciju i krize zahteva intervenciju jake (ali legitimne) države sa energijom koja prodire u civilno društvo. Ovo se ublažava prihvatanjem vladavine zakona. Intervencionistička država nije nužno antidemokratska; naprotiv, pod određenim uslovima može biti povoljna za lične slobode. Istovremeno, poput desničarskog populizma, socijalna država smatra da tržište može biti oblik efikasne koordinacije, ali odbacuje ideju generalizovanog komoditeta života koji dovodi do diktature privatnih kompanija i masovne nejednakosti. Takođe, odbacuje politiku žrtvovanja, isključivanja i neprestanog manipulisanja javnom debatom. Mogli bismo da očekujemo od evropskih vlada da odmah ožive ovaj treći model. Nažalost, ne pokazuju takvu lucidnost. One ostaju intelektualno vezane za neoliberalnu ideologiju. Poslednjih godina uveli su sve drastičnije rezove u onome što nazivaju „socijalnim troškovima“ (umesto ulaganjem u obrazovanje ili zdravstvo). Praktikovali su budžetsku štednju slepu za istinske socijalne potrebe ljudi, namerno smanjili državnu poresku osnovicu i, povrh svega, oduševljeno glasali za međunarodne sporazume (kao što je Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum, CETA, sa Kanadom) koji ograničavaju sopstvene investicione i regulatorne kapacitete.

Principi socijalne države

Kriza koronavirusa biće korisna u političkom smislu ako nas vrati u temelje ovog alternativnog modela upravljanja kapitalizmom. Socijalna država nije liberalna država sa malom dozom velikodušnosti. Liberalizam u društvu vidi samo skup pojedinaca čiji se odnosi uređuju ugovorima. Takva vizija imala je nesporno oslobađajuću moć u holističkom, hijerarhijskom carstvu starog režima (Ancien Regime) koji je svakom pojedincu dodeljivao mesto i status. Ova vizija nije dovoljna za vođenje i upravljanje industrijskim društvima. Može se, međutim, ispraviti onim što su društvene nauke otkrile tokom 19. i 20. veka. Ovo se može sažeti u prilično jednostavnu ideju: međuzavisnost povezuje pojedince. Organizovane u sisteme, ove međuzavisnosti čine autonomni nivo stvarnosti koji ne može da se reguliše našim individualnim odlukama, pa čak ni ugovorima između pojedinaca.

Ako postoji jedna oblast u kojoj se potvrđuje značaj ovog sistemskog pristupa socijalnom, to je javno zdravlje. Pandemija poput ove koju doživljavamo pokazuje da se zdravlje ne može u potpunosti privatizovati. Zdravlje, naravno, ima individualni aspekt koji je jedinstven za svaku osobu: rizici jedne osobe razlikuju se od rizika druge. Ali, isto tako, ima i socijalni aspekt, bilo lokalni ili opšti: moje lično zdravlje zavisi od higijene ljudi oko mene. Zavisi od svake osobe sa kojom se dogodi da budem u fizičkom kontaktu, čak i sporadično. Budući da virus može da cirkuliše i raznosi se površinama, naše zdravlje takođe zavisi od fizičke infrastrukture koja nas povezuje, kvaliteta vode, vazduha i hrane koju svi koristimo. Otuda svesnost o međuzavisnosti koja izmiče jednostavnom agregatu pojedinačnih ponašanja. Ovo sociolozi nazivaju sistemom čije se strukture i funkcije ne mogu svesti na individualno ponašanje (iako to ne znači da je beznačajno).

[…] socijalni model države pozajmljuje ideju da efikasan odgovor na disfunkciju i krize zahteva intervenciju jake (ali legitimne) države […]

Međuzavisnost, onakva na koju nas podseća koronavirus, primenjuje se mutatis mutandis (izmeniti sve što je potrebno da se izmeni) – i na nesreće na radu, rizike od nezaposlenosti, finansijske sisteme, globalne migracije i klimatske promene. Ova dimenzija društvene stvarnosti nije bila očigledna političkoj filozofiji. To se istaklo tek industrijalizacijom koja kontinuirano generiše nove međusobno povezane, materijalne i društvene sisteme. Ovi sistemi nastaju ili propadaju, menjaju se ili evoluiraju i nepredvidivi su. Mogu ih identifikovati i razumeti samo prirodne i društvene nauke – ne i politička filozofija čije se rasuđivanje zasniva samo na normativnim konceptima koji su sami po sebi neophodni, ali nedovoljni za upravljanje društvom. Od prosvetiteljstva moderne demokratije su se vodile izgradnjom racionalnog, ili u najmanju ruku razumnog, društva koje proširuje ličnu slobodu i socijalnu jednakost. Nova sistemska socijalna teorija se i dalje ovoga drži, ali daje suštinsku ulogu državi.

Kao izraz i instrument kolektivne volje, država je sistem koji je odgovoran da što više reguliše druge sisteme. Da bi to učinila efikasno, država mora imati tri karakteristike: mora biti suverena, demokratska i intervencionistička.

Zdravstveni suverenitet

Prvo – trenutna pandemija pokazuje presudnu važnost „prostorne“ kontrole nad ljudskim interakcijama što je neophodno za zaustavljanje pandemije i distribuciju pomoći. Savremena država je sistemski zaštitni aparat za datu teritoriju. Ovaj suverenitet nikada nije u potpunosti stečen, ali je idealan regulator koji je više puta dovođen u pitanje ranije neprimećenom međuzavisnošću sistema.

Trenutna kriza zahteva novi koncept: zdravstveni suverenitet. U zdravstvenom polju to bi bio direktni pandan „prehrambenom suverenitetu“ koji zahtevaju poljoprivredni globalni pokreti za pravdu. Zaista je apsurdno da Evropljani uvoze zaštitne maske iz Kine ili se u velikoj meri oslanjaju na lekove proizvedene u Sjedinjenim Američkim Državama. Država mora nastojati da lokalizuje proizvodnju osnovne javne zdravstvene opreme. Neregulisano svetsko tržište distribuira proizvodne kapacitete u skladu sa zakonom o specijalizaciji koji je vezan komparativnom prednošću. Zbog toga se nijedna zajednica ne može osloniti na slobodnu trgovinu da bi opstala.

Zdravstveni suverenitet pretpostavlja uključivanje države u transnacionalni okvir koji može proizvoditi i distribuirati širom sveta opremu koja je neophodna za zdravlje svih.

Međutim, takođe je jasno da se pojavljuju nove međuzavisnosti u pogledu bolesti i zdravlja. Oni su rezultat cirkulacije robe, ljudi i opreme. Ovi sistemi ne poznaju granice. Uzroci medicinskih problema leže izvan i unutar zemalja. Novi lekovi se izmišljaju širom sveta; proizvodi se moraju razmenjivati. Zdravstveni suverenitet ne smemo pogrešno tumačiti kao zdravstvenu samodovoljnost. Zdravstveni suverenitet pretpostavlja uključivanje države u transnacionalni okvir koji može proizvoditi i distribuirati širom sveta opremu koja je neophodna za zdravlje svih. Otuda to nema nikakve veze sa uskogrudnim nacionalizmom ili dogmatskim protekcionizmom. Saradnja u transnacionalnim institucijama podjednako je važna kao i lokalna osnovna infrastruktura.

Demokratija: uslov za efikasnost

Obnavljanjem „Levijatanove države“ (“Leviathan state”) uništila bi se sloboda garantovanja sigurnosti. Stoga je drugi uslov za efikasnu socijalnu državu otvoren, pažljiv i promišljen javni prostor. Trenutna pandemija pruža upečatljiv dokaz: najveće pretnje kolektivnoj efikasnosti su prikrivanje informacija (Kina se našla među nizom zemalja za koje se sumnja da skrivaju brojke preminulih u prvim danima pandemije) i nedostatak rasprave. Amartia Sin (engl. Amartya Sen) je to demonstrirao u slučaju gladi. Država mora osigurati da informacije teku u potpunosti i slobodno kako bi se omogućilo kontinuirano razmatranje politike. Samo kroz otvorenu raspravu može se rešiti nesigurnost i složenost. Ućutkavanje određenih članova društva ograničava javni prostor, kao i izbore potrebne za rešavanje jačine i višedimenzionalnosti zdravstvenih problema. Istovremeno je otvorena diskusija od suštinskog značaja ako se od građana očekuje da se povinuju merama vlade. Građani lišeni mogućnosti da razgovaraju o svrsi takvih mera reaguju sumnjičavo i samovoljno. Dakle, mere propadaju i država, zahvaljujući svojoj zbunjujućoj visokoumnosti, gubi legitimitet.

Umereni socijalizam

Izgradnja demokratije nije samo izgradnja besplatne javne sfere. Radi se i o postavljanju jednakih mogućnosti za sve. Bez odgovarajuće infrastrukture, „pravo na život“ i „pravo na zdravlje“ su prazne reči. Tržište može delimično da obezbedi infrastrukturu, ali nažalost, samo na štetu jednakosti i sa negativnim efektima. Zaista, znamo kako zdravstvena zaštita na slobodnom tržištu može postati „jatrogena“, više šteteći nego pomažući kako je naglasio filozof Ivan Ilič (engl. Ivan Illich)1. Poznate su nam i strašne nejednakosti koje dolaze s tim. Stoga, država,kojoj je dodeljena dvostruka misija proizvodnje i distribucije zdravstvene zaštite, mora da uvede korektivne mere. Na strani ponude država treba da vodi ekonomiju tako da proizvodi zdravstvena dobra i usluge, a na strani potražnje da ih učini univerzalno dostupnim u skladu sa principima pravde.

Izgradnja demokratije nije samo izgradnja besplatne javne sfere. Radi se i o postavljanju jednakih mogućnosti za sve.

Za razliku od hiperliberalnih zemalja, socijalna država nudi infrastrukturu javnog zdravstva trajno finansiranu od poreza. Pored toga, različiti programi socijalnog osiguranja i regulatorne kontrole pružaju pristupačnu negu, lekove po umerenoj ceni i javne bolnice. Značaj ovih šema do sada je nedovoljno dokazan. Suzbijanje nejednakosti u zdravstvu je mera legitimnosti zdravstvenog sistema, pa čak i njegove efikasnosti: velike nejednakosti između pojedinaca i grupa povećavaju rizike kako za zdravstvo, tako i za političke sisteme.

Kolektivna struktura nekih javnih zdravstvenih sistema ne isključuje u potpunosti tržišni mehanizam iz zdravstvenog sektora. Tržište ima određene prednosti: promoviše inovacije i produktivnost, a istovremeno omogućava borbu protiv korupcije. Otuda se mora uspostaviti institucionalni miks državnog tržišta kao što je to bio slučaj u svim zapadno-evropskim zemljama posle 1945. Svakako, recept za ovaj institucionalni kompromis mora se stalno transformisati i prilagođavati novim ograničenjima ekonomije. Ravnoteža između kolektivnog i privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima je od suštinske važnosti. Kao i drugde i kod zdravlja se preporučuje određena doza socijalizma.

Oživljavanje socijalne države

Suvereni, demokratski, intervencionistički i redistributivni: samo sledbenik socijalne države 20. veka može osigurati demokratsku otpornost naših društava u 21. veku. Posle dve decenije kritika i napada mnogi glasovi daju mu novi život usred krize izazvane koronavirusom.

Međutim, ništa nije jednostavno. Današnja socijalna država je u smrtnoj opasnosti i podrivaju je četiri strukturna izazova. Prvi je finansijski: dug i štednja ostavili su je na veštačkom održavanju. Poreska osnova mora biti u potpunosti redefinisana (na primer, putem Tobinovog poreza na finansijske transakcije, digitalnog poreza ili poreza na bogatstvo). Drugo – mora se preispitati odnos između socijalne države i ekonomskog rasta. Rast nije sam po sebi cilj, već sredstvo. Ako je otpornost naših društava (ekološka, finansijska, zdravstvena, socijalna) svima cilj, onda rast mora da dotakne određene sektore. U svakom slučaju, pupčana vrpca između socijalne države i produktivizma zaslužuje da bude presečena. Treće – integracija socijalne države u transnacionalne kanale omogućila bi joj da se suoči sa dugoročnom međuzavisnošću koja se širi (i dalje) izvan njene teritorije. Konačno, socijalna država mora smanjiti svoju birokratiju. Hijerarhijski, standardizovani i čisto menadžerski odnosi podrivaju njen legitimitet u očima javnosti za koju tvrde da joj služi.

[…] socijalna država je strateška institucija za 21. vek.

Kriza izazvana koronavirusom podseća nas na hitnost rešavanja ovih izazova. Prisiljava Evropu da oživi socijalnu državu. Bez novog konsenzusa u njenu korist, krize će se produbljivati, a preokreti će postajati sve žešći. Ako se to dogodi, onda će i u Evropi biti jasan put za dva državna modela koja su već opustošila planetu.

Ovaj članak premijerno je objavljen na francuskom, u časopisu Etopija.

Life Under Shock: Understanding the Pandemic
Life Under Shock: Understanding the Pandemic

Recognising that a pathogen will not bring forth a fairer, more sustainable future but people, ideas and politics can, this edition asks how the health crisis will influence our world in the years to come.

Order your copy