Suštinska ideja Novog Zelenog dogovora je da bi osnovni životni uslovi trebalo da budu održivi i dostupni svima. Kriza izazvana virusom Kovid-19 nedvosmisleno je pokazala da je pristup lokalnim uslugama poput parkova, zajedničkih prostora i javnog prevoza od ključne važnosti za kvalitet života. Aron Vansitjan tvrdi da je Novi zeleni dogovor osmišljen na principima javnog izobilja sada neophodniji nekog ikada.

MekDonalds u blizini mog stana je zatvoren. To je šteta, jer je on u suštini bio najvažniji socijalni centar našeg kraja. Pre no što je Montreal stavljen pod “lokdaun”, stariji ljudi su ovde provodili cele dane ćaskajući dok je omladina pijuckala hladnu kafu i sedela za svojim laptopovima i koristeći besplatni wifi internet prijavljivala se za posao.

Skoro svi iz kraja su bili tu. Niko nije govorio ljudima da moraju da odu, kafa je bila jeftina a toalet prilično čist. No, nije bilo savršeno. Policija je često dolazila da otera beskućnike koji su hteli tu da spavaju, i one koji nisu platili svoj račun. Uprkos tome, mnogi ljudi su svoje dane provodili ovde a mnogi su bili srećni jer im je to bila glavna socijalna aktivnost dana.

Ranije sam već za Zeleni Evropski Žurnal (Magazin?) govorio kako su Novom zelenom dogovoru potrebni ljudi. Predložen kao dalekosežni set zakona koji bi prevazilazio okvire obične reforme u nameri da transformiše ekonomiju kakvom je danas poznajemo, Novi zeleni dogovor će ljudima biti primamljiv samo ako oni mogu da razumeju šta on znači za njihov svakodnevni život.

Ovaj članak postavlja upravo to pitanje: zašto ljudima treba Novi Evropski zeleni dogovor? Možda, naizgled neobično, smatram da je Evrospki zeleni dogovor dosta sličan tom zatvorenom Mekdonaldsu u mom komšiluku: jeftin, komunalan, sa osnovnim uslugama za sve kojima su one potrebne.

Biblioteka hrane

Ideja o distibuciji hrane od strane same zajednice ili države se često ishitreno odbacuje jer je povezana sa merama štednje ili jednostavno, komunizmom.

No, ovu ideju ne treba tako brzo odbaciti. „MekDonalds restorani su često lepak koji drži zajednicu na okupu“, stajalo je u jednom naslovu teksta u Gardijanu. Kao što autor članka Kris Arnade kaže, za razliku od prihvatilišta za beskućnike ili drugih nužnih rešenja, „Mekdonalds restorani su bezbedniji, pružaju više slobode, i što je najvažnije, oni predstavljaju šansu za ljude da se socijalizuju tako vraćajući privid normalnosti.“ Bezbednost, sloboda, socijalizacija i osećaj normalnosti: sve su to paralele sa bibliotekom. Kako su biblioteke prepoznate kao institucija koja pruža neophodne usluge zajednici, nikome ne pada na pamet da ih zameni za kompanije koje stvaraju profit.

Zamislite sada jednu vrstu “biblioteke za hranu”. Jeftina, kvalitetna hrana, mesto za druženje, besplatan internet, neograničene količine kafe- sve bi bilo isto kao i u MekDonaldsu, samo što njome ne bi upravljala neodrživa i štetna za radničke sindikate franšiza. U mnogim mestima, nešto slično već postoji. U Parizu, studenti imaju pristup “restosima”, kafeterijama gde kompletan obrok košta 2.50 evra. U gradu sa astonomskim cenama za zakup stana kao i hranom po cenama za turiste, ovo je jedina stvar koja studente spašava od gladi. Tokom II Svetskog rata, Britanski restorani, tj. komunalne kuhinje oformljene 1940 kako bi pomogle ljudima čiji su domovi stradali u bombardovanju, služile su 600 000 jeftinih obroka dnevno.

U mnogim zemljama sveta, kafeterije sa jeftinom hranom su već norma na radnim mestima, u školama i univerzitetima, to su mesta za socijalizaciju i za uživanje u hrani po pristupačnim cenama.

Biblioteke za sve

Ovaj princip ne bi trebalo da bude ograničen samo na hranu. “Kafići za popravku” bi mogli biti mesta za okupljanje i opuštanje u svakom kraju, na kojima bismo mogli da naučimo da popravljamo uređaje, zašijemo odeću ili da održavamo bicikle. U komunalnim bibliotekama za alat bismo mogli da pozajmimo bušilicu za naš “uradi sam” projekat ili projektor za projekciju filma kod komšije. Biblioteke semena, gde biste mogli da uzmete semenje na proleće i ostavite novo na kraju sezone ili da razmenite kompost za zemlju za biljke, mogle bi da podstaknu ljude da proizvode svoju hranu.

Zajednički vođene platforme za deljenje automobila kao što su KomunAuto- koje u kombinaciji sa dobrim javnim prevozom smanjuju broj automobila na ulici bi mogle da zamene zagađujuće usluge koje prave gužvu poput Ubera i Lifta. U mnogim Švedskim gradovima, bilo ko sa članskom kartom biblioteke može da iznajmi bicikl.

Mnoga mesta već imaju ovakve usluge dok su mnoga pogodna za razvijanje ovakvih usluga. Jedina stvar koja stoji na putu tome da ovaj princip bude naširoko rasprostranjen jeste nedostatak političke volje, nedostatak moći u rukama ljudi i možda manjak kreativnog razmišljanja.

Političari, inovativni biznisi i građanski pokreti polako predstavljaju više konkretnih ideja za to šta bi Novi Zeleni dogovor mogao podrazumevati. Ono što je sličnost svim ovim predlozima jeste da bi Novi Zeleni dogovor pružao neophodne uslove za život, tj. smeštaj, zdravstveno osiguranje, obrazovanje i prevoz- za sve.

Novi Zeleni dogovor u svoji raznovrsnim oblicima predstavlja predloge za besplatni javni prevoz, pristupačne stanove, održivu energiju na lokalnom nivou, besplatno zdravstvo, brigu o deci, socijalnu zaštitu i mnoge druge pogodnosti.

Na prvi pogled čini se da ova o bećanja nemaju ništa zajedničko za rečju “zeleno”. Kako bi pristup besplatnom zdravstvenom sistemu i jeftinim stanovima mogli da načine naš svet održivim? Ko bi to platio? I zašto bismo dozvolili da vlada ima toliku kontrolu nad našim životima?

Koncept javnog izobilja pruža odgovore na ova pitanja. Iako je ovo nova ideja koju tek počinjemo da istražujemo, javno izobilje bi moglo da bude osnovni uslov za izgradnju bolje budućnosti.

Zagarantovana osnovna prava za prirodu Univerzalne osnovne usluge za prirodu

Novi zeleni dogovor u svojim različitim iteracijama uključuje predloge o besplatnom javnom prevozu, pristupačnim prostorima za život, obnovljivoj energiji u rukama opština, besplatno zdravstvo, negu dece i socijalnu zaštitu. Ovi predlozi spadaju u tzv. “Univerzalne osnovne usluge”.

Univerzalne javne usluge su manje popularane ali daleko pametnija opcija od Univerzalnog osnovnog dohotka. Prvi put predložene 2017. godine u izveštaju Londonskog instituta za globalni prosperitet, ovaj koncept je zasnovan na argumentu da bi direktno pružanje usluga bio efikasniji način da se obezbedi dostojanstven život od uvođenja Univerzalnog osnovnog dohotka. Zadovoljenje osnovnih životnih potreba bi trebalo da bude omogućeno svima. Takođe, obezbeđivanje ovih uslova bi načinilo živote ljudi održivim.

Osnaživanjem humanog sektora potpomaže prelazak sa ekonomije koja se oslanja na lude i besmislene poslove- tj. poslove koji su bez poente i ne ispunjavaju osobu i koji čine planetu gorim mestom za život na ekonomiju koja prioritzuje niskougljeničku “industriju negovanja”. Dostupan javni prevoz, uključujući električni prevoz u ruralnim delovima zemlje, pruža alternative vožnji kola i letenju, umesto što samo kritikuje narod.

Ukratko, kao deo većeg paketa, univerzalne osnovne usluge donose eko život svima, ne samo privilegovanima.

Pravo na stanovanje je jedan od osnovnih stubova Novog zelenog dogovora. Izgradnja gusto naseljenih i dobrih za život kvartova, značilo bi niže troškove grejanja, prevoz i struju po osobi. Ali, ovo funkcioniše smao kada su gradovi dostupni radničkoj klasi i kada nude javne resurse za održivu potrošnju, Na primer, kako istraživanje Danijela Aldan Koena pokazuje, delovi Menhetna i Kvinsa su gušće naseljeni nego većina gradova u Americi. Uprkos tome, ljudi sa Menhetna, uglavnom bogati, zbog svojih visokih primanja i neodrživog stila života, imaju mnogo veći ugljenični otisak nego bilo ko drugi u svetu. Sa ovime možemo uporediti Kvins koji ima vrlo nizak ugljenični otisak. Gusto naseljena mesta su održivija, ali samo onda kada obezbeđuju pristupačno mesto za stanovanje.

Novi zeleni dogovor promoviše kafiće za popravku, zelene prostore u svakoj opštini, jeftine kafeterije za sve, biblioteke pa čak i pozorišta obećavajući da svakodnevni život ne učini samo lakšim za život već i prijatnijim.

Pokazujući kako održivi razvoj može značiti i više vremena za prijatelje, zajedničke prostore i nove hobije, prkosimo ideji da živimo u svetu sa ograničenim resursima. Ukratko, kao deo većeg paketa, univerzalne osnovne usluge bi donele održivo življenje svima a ne samo onima koji za to mogu da plate.

Još jedno prazno obećanje?

Univerzalne osnovne usluge nisu samo još jedno šuplje obećanje. Pomoću Novog zelenog dogovora, one samo nadopunjuju javne usluge koje su u većini sveta već dostupne. Mnoge zemlje i gradovi već eksperimentišu sa besplatnim javnim prevozom. Mnoge zemlje nude besplatnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, obroke u školama i pristupačna mesta za stanovanje. Kako autor knjige “Planeta za osvojiti: zašto nam je potreban Novi zeleni dogovor” primećuje, u Beču, hedna trećina ljudi živi u socijalnim stanovima dok je jednu trećinu stanova poseduju zadruge, ostatak je su, većim delom pristupačni privatni stanovi. Ovaj grad naplaćuje samo 1 evro dnevno za javni prevoz a nega dece je besplatna za decu ispod 8 godina.

Prostora za eksperimentisanje ima mnogo! U Moroku, mnoga naselja imaju komunalu rernu kako bi svaka porodica mogla da peče svoj hleb. Upotreba zajedničke pećnice znači da su domovi ljudi hladniji, da se štedi na gorivu kao i energiji uopšte.

Male promene mogu promeniti čitav sistem. Nakon

Using a communal oven means that people can keep their own home cool, save on fuel costs, and use less energy overall. Nakon što je grad Tiruvannatapuram, glavni grad oblasti Kerala u Indiji, u 2011. godini morao da zatvori svoju gradsku deponiju, gradske vlasti osmislile su novi zakon za decentralizovani, efikasni i komunalni sistem upravljanja otpadom u svakom kraju grada. Vremenom ovaj potez doveo je do smanjenja proizvodnje otpada za čak 67%. Inovativni pristup ovog grada pokazao je da kada se građanima daju pravi alati, oni mogu početi da žive održivo.

Danas, mnoge grupacije- od društvenih pokreta do političkih partija pokušavaju da shvate kako se ovakve različite lokalne inicijative mogu sprovesti kroz Novi zeleni dogovor. .

Grad Montreal u Kanadai je nedavno otpočeo sa programom u kome nudi besplatno zemljište i budžet bilo kojoj grupi stanovnika koji žele da pretvore svoju ulicu u “zelenu aleju”. U kombinaciji sa socijalnim stanovima i kontrolom tržišta nekretnina, zeleni gradovi mogu biti dostupnima svima, a ne samo bogatima.

Danas mnoge grupacije, od društvenih pokreta, preko političkih partija do instituta pokušavaju da sklope sliku o tome kako ovakve različite inicijative na lokalnom nivou mogu da se uklope u Novi zeleni dogovor. Kampanja Novog zelenog dogovora Evrope, predlog Novog zelenog dogovora Aleksandrie Okasio-Kortez kao i organizacije iz Velike Britanije Zajedničko bogatstvo predlažu javno vlasništvo osnovnih usluga kao ključni aspekt Novog zelenog dogovora.

Autori knjige “Planeta za osvojiti” naglašavaju značaj proširenja energetskih zadruga, ulaganju u kulturu i okretanju ka kreativnim, zelenim i održivim “ekonomskim modelima brige”. Organizacije kao što su Novi sistemski projekat i Nova koalicija za ekonomiju fokusiraju se na inovativne alternative ekonomijama koje se baziraju na profitu i doprinose ideji kako bi to javno izobilje moglo izgledati.

Da li je Novi zeleni dogovor komunizam?

Mnogi se protive govoreći da bi ovakvi programi bili preterano birokratski i da bi zavisili od centralnog planiranja i poreza. Kritičari Novog zelenog dogovora, naročito oni u Severnoj Americi odbacuju ga kao “listu želja” komunističke levice. No, kako bi bio uspešan, Novi zeleni dogovor bi trebalo da podstakne demokratiju a ne da je ograničava. Preko zajedničkog stanovanja do energetske mreže u javnom vlasništvu ovi predlozi oduzimaju profit kao i moć od države i stavlja ih u ruke građana.

Postoji i to obrazloženje da su javne usluge uvek goreg kvaliteta i da slobodno tržište može ponuditi bolje usluge. Ali, kada pogledamo novu knjigu “Budućnost je javna” koju je objavio Transnaionalni Institut koji je pratio 1400 slučajeva privatnih usluga koje su bila vraćene u javno vlasništvo vidimo da demokratsko javno vlasništvo jeste efikasnije, transparetno i održivo!

Kako bi bilo efikasniji, Novi zeleni dogovor treba da podržava demokratiju a ne da je podriva.

Deo ove kritički nastrojene struje je zaostavština Hladnog rata kada su Sovjetski komunizam i Američki kapitalizam bili jedini modeli upravljanja državom. No, ova binarnost pada u vodu kada pogledamo iskustva demokratskog socijalizma u zemljama Skandinavije ili ekološkog komunizma na Kubi, socijalne ekonomije Kvebeka i sve nove vrste demokratske uprave u Kerali u Indiji ili na Kostarici. Kako Džordž Monbio ističe, budućnost ne mora biti komunistička ili kapitalistička. Teško je zamisliti nešto što nikada nismo iskusili ali jasno je da to nešto ne mora biti po uzoru na prošlost.

Česta reakcija na univerzalne osnovne ugluke i Novi zeleni dogovor je pitanje – Ko će to da plati? Odgovor je da postoji mnogo opcija: porez koji bi platile velike korporacije ili zagađivači, centralne bakne ili novac koji bi bio preusmeren iz vojnog budžeta kao i povraćaj iz ulaganja u zelenu infrastrukturu. Pravi problem je zapravo nedostatak političke volje. Pogledajte samo impresivne zakone koje su vlade uvele za samo nekoliko nedelja kada je pandemija korona virusa otpočela. Ova kriza pokazala nam je da, kada je to neophodno, naći novac nije problem.

Javno izobilje

Ono što je zajedničko za sve predloge Novog zelenog dogovora jeste “javno izobilje” Neki, poput autora knjige “Planeta za osvojiti” ovo zovu “komunalni luksuz” a neki ga nazivaju i “javni luksuz” ili “luksuzni komunizam”.

Ali, poenta luksuza je da ga jedni imaju dok drugi ne.Kako francuski teoretičar Anre Gorz kaže “suština luksuza je da ne može biti demokratizovan. Kada bi svi imali luksuz niko ne bi imao naročite koriti od njega.” Poenta Novog zelenog dogovora je da stvori nov način da se oslobodimo od svakodnevnih nedostataka. Ovde ne mislimo na neku ekstravaganciju već na način da obezbedimo neophodnosti života kojih će biti dovoljno za sve.

Kako bi ovo omogućili, političke partije bi trebalo, ne samo da pričaju već i da demonstriraju kako bi ovo izgledalo u praksi. Koja god partija da zagovara Novi zeleni dogovor trebalo bi vredno da radi sa voljnim gradskim opštinama kako bi uveli radikalne promene u svakodnevni život, omogućavajući ljudima da shvate da je to moguće. Probni kafići za popravku u našem komšiluku ili sistem komunalnih vrtića za ceo grad mogu biti modeli za izgradnju šire mreže podrške.

Da se vratimo na Mekdonalds blizu mog stana. On nije bio luksuz za sve starije ljude koji su provodili svoje dane ćaskajući sa prijateljima, već samo prijatan način da se provede dan. Zašto svi ne bi mogli da imaju pristup tome? Zašto zajednice ne bi mogle da upravljaju ovakvim lokalima? To bi već ličilo na svet izobilja gde slobodno vreme i dobar život nisu samo luksuz već pravo. Taj svet nije daleko, on već postoji, u mali delovima svuda oko nas. Novi zeleni dogovor će te deliće spojiti u jednu veliku lepu sliku.