Pravni sistem koji daje prioritet očuvanju živog sveta nad privatnom svojinom bio bi moćno sredstvo ekološke tranzicije. Valeri Kaban, suosnivač francuske neprofitne organizacije „Naša zajednička odgovornost” (Notre Affaire à Tous), zagovara uvođenje prava prirode i zločina ekocida (uništavanje životne sredine) u zakon.

Istaknuta na javnu scenu usled velikih katastrofa, bilo da su one industrijske ili izazvane ekstremnim klimatskim promenama, izgleda da je zaštita životne sredine sada briga svih. Ali šta to tačno znači? Šta zaštita životne sredine zapravo štiti? Resurse? Predele? Ljudske zajednice?

Od pedesetih godina raste kolektivna svest o pretnjama prirodnim resursima i šteti koju životna sredina trpi. Iz ovoga je nastao zakon o zaštiti životne sredine kao sredstvo za odbranu najslabijih u društvu, za zaštitu živog sveta, ali ne onog ljudskog. On predstavlja sredstvo za uspostavljanje zabrana, za postavljanje ograničenja na određene radnje čije bi posledice ljude i planetu učinile potencijalnim žrtvama.

Ali zakon o zaštiti životne sredine nastao je iz postojećeg, potpuno antropocentričnog pravnog okvira: subjekti zakona su ljudi ili nešto njihovo ( na primer: preduzeća ili dobrotvorne organizacije). Dalje, kao proizvodi političkih, društvenih i kulturnih trendova i dinamike moći društva kojim vladaju, zakon i njegove grane se razvijaju – često u suprotnosti jedni s drugima. Kako se ekonomska i finansijska globalizacija ubrzavala tokom poslednjih nekoliko decenija, privredno pravo je sve više smanjivalo svoje odgovornosti prema životnoj sredini. Ovaj nemilosrdan odnos hitno mora da bude rebalansiran tako da tretira ekosisteme kao žrtve i da prizna prava prirode pred napadima koje sistem privatne svojine i privredno pravo nastavljaju da vrše.

Ova potreba za pravima prirode povezana je sa pojmom hitnosti.

Jednostavno, moramo da priznamo prava prirode. To znači menjanje naših vrednosti u korenu, zamenu sistema vrednosti. Priznavanjem planetarnih granica (danas se koristi za procenu toga da li se ispunjavaju ciljevi održivog razvoja) i prava prirode u domaćem i međunarodnom pravu potčinilo bi privredno pravo i industrijske aktivnosti pravno-obavezujućem okviru. Otuda potreba za priznavanjem zločina ekocida za radnje koje nanose najozbiljniju štetu prirodnim dobrima i ekosistemima. Priznavanjem prava prirode i njene uloge u našim ekosistemima možemo da zaštitimo naša osnovna prava na vodu, vazduh, hranu, zdravlje – čak i na stanište zato što danas klimatske promene navode stotine miliona ljudi da napuste svoje domove u talasu prisilnih migracija.

Ova potreba za pravima prirode povezana je sa pojmom hitnosti. Suočen sa politikom gradualizma koja pažljivo postupa sa trenutnim ekonomskim sistemom, gurajući ga ka ekološkoj tranziciji kroz poreske i moralne podsticaje i individualni voluntarizam, zakon može da bude zaista efikasno sredstvo za transformisanje društva.

Zaštita neljudskog

Trenutni zakon o zaštiti životne sredine nije na visini zadatka po pitanju rešavanja klimatske i ekološke krize zbog toga što odražava pogled na svet po kom se prirodom upravlja na osnovu naših potreba. Pravna revolucija koju ja predlažem potpuno preokreće ovakvo viđenje stvari ne govoreći više o životnoj sredini, već o ekosistemu Zemlje. Radi se o ponovnoj integraciji ljudi u prirodu i redefinisanju naših pravila za zajednički život tako da uključuju ono što nije ljudsko, ono što danas ne smatramo pravnim subjektima, već su to objekti koji se mogu prisvojiti i eksploatisati. Konkretno, ovo uključuje postavljanje određenih ograničenja na slobodu poslovanja i, iznad svega, na prava privatne svojine. To znači preispitivanje osnovnih principa na kojima je izgrađeno naše društvo dok se suočavamo sa izazovima održanja života na Zemlji.

S obzirom na hitnost stvari, vreme je za radikalne ideje. Scenariji koji podstiču javnu raspravu danas primoravaju sve političke stranke da zauzmu stav o potencijalnoj reformi zakona koji bi ugrozio čitav finansijski i industrijski sistem. Jedna takva ideja je i „Parlament stvari” koju je predložio Bruno Latur (Bruno Latour), francuski filozof, koji bi mogao da predstavlja obrazovnu fazu u procesu radikalnije pravne transformacije, počev od stvaranja „Komore budućnosti”, kako je predložio Dominik Borg (Domonique Bourg).

Danas su obaveze koje su države preuzele suviše neambiciozne i, još važnije, nisu uvršćene u zakon kao obavezujuće: one su samo obećanja, često prazna.

Ovakve ideje, one koje su nekad delovale nemoguće, utopijske, čak romantične, počinju da prihvataju različiti političari. Ovim jezikom (koji ostaje samo to dok ne bude izglasan i primenjen) koristi se i francuski predsednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) u svom predlogu za međunarodno priznavanje ekocida kao zločina. Naravno, on vrlo dobro zna da u Ujedinjenim nacijama države poput Sjedinjenih Američkih Država i Kine nikad neće dozvoliti potpisivanje međunarodne konvencije o ekocidu. Makron je rad da podrži inovativne ideje dokle god nisu obavezujuće za Francusku ili Evropu. Njegova grupa „Obnoviti Evropu” (Renew Europe) u evropskom parlamentu nedavno je izglasala amandman koji predviđa da evropske preporuke za COP15 (petnaesta sednica Konferencije država potpisnica Konvencije o biološkoj raznovrsnosti, koja će biti održana u Kunmimgu u Kini, oktobar 2021. godine) uključuju priznavanje pravnog statusa prirodnih dobara. Ali ovo poteže pitanje: da se glasalo o evropskoj direktivi o pravima prirode, da li bi tom istom ubedljivošću i doslednošću glasali i za ovu pravnu promenu paradigme?

Danas su obaveze koje su države preuzele suviše neambiciozne i, još važnije, nisu uvršćene u zakon kao obavezujuće: one su samo obećanja, a često i prazna. Kao proizvodi – i prema tome, čuvari – ovog sistema, političari nisu u mogućnosti da izbegnu ove poluge moći i usredsrede se na istinsku dugoročnu zaštitu javnog interesa. Istinsko preispitivanje ekonomskog sistema i dogme rasta znači izazivanje dominantne zastupljenosti sveta i društva – a i revolucionarno je u pogledu toga kako zadovoljavamo svoje potrebe. Zbog toga nam je potreban novi pravni sistem. Ujedinjene nacije su prethodnih deset godina raspravljale o univerzalnoj deklaraciji o pravima prirode, a proteklih pet o obavezujućem ugovoru o transnacionalnim korporacijama, ljudskim pravima i životnoj sredini. Na evropskom nivou bi, u najmanju ruku, trebalo da postoji direktiva da kompanije budu u obavezi da brinu o prirodi sa krivičnim sankcijama. Konkretnije, trebalo bi da dodelimo pravno lice vrstama i ekosistemima i to iskoristimo kao osnov za pravni status prirodnih dobara. Tada bi, stvaranjem Evropskog javnog tužioca za životnu sredinu, ili čak za prava prirode, postojala sredstva da pomerimo naš pravni sistem od onog u kom vlada privatna svojina ka onom u kom očuvanje živog sveta ima prioritet.

Naposletku, koncept ekocida nam dozvoljava da svalimo krivicu na rukovodioce i na najveće zagađivače i da prestanemo sa konstantnim prebacivanjem krivice na građane i da pređemo u akciju. Ovo je presudno, jer bi potpuno okrenulo teret odgovornosti. Tokom poslednjih par godina, rastom cena energije i hrane, podstaknuti su protesti širom sveta: od Ekvadora do Čilea, od Francuske do Irana. S jedne strane postoje „klimatski marševi”, demonstracije (uglavnom mladih) ljudi koji zahtevaju da napokon shvatimo klimu ozbiljno i da započnemo energetsku tranziciju, i silom ako je potrebno, a s druge strane vidimo patnju i očaj onih koji svakodnevno nose teret društvene i ekološke nejednakosti i koji su najteže pogođeni rastom cena nafte. Svedoci smo pojave socijalnih pobuna čiji je jedini cilj izražavanje besa prema ovoj korumpiranoj političkoj klasi – sa njenom tesnom vezom sa finansijama i industrijom – i rešenosti da ne budu zaboravljene žrtve sistema. Ali teško je uočiti alternativni projekat usled besa – osim zahteva za većom demokratijom.

Mobilizacija za pravdu

Zbog toga se „Naša zajednička odgovornost” (Notre Affaire à Tous), neprofitna organizacija osnovana 2015. godine u Francuskoj, trudi da promoviše „susret umova” (engl. meeting of minds) pozivanjem „žutih prsluka” (gilets jaunes) da se pridruže pokretu klimatskog marša. Organizacija takođe sprovodi projekat „Super lokal” (Super Local) koji traži od građana da dokumentuju klimatske promene u svom okruženju, gubitak biodiverziteta i aktivnosti koje im doprinose. Radi se o uključivanju građana koji ukazuju na posledice klimatske krize. Cilj je stvoriti viziju zaštite životne sredine kao zajedničkog društvenog projekta za hvatanje u koštac sa društvenim i ekonomskim problemima.

Ključno za značaj peticije „Slučaj veka” (Affaire du Siècle) bilo je u tome što je podržala akciju koja je opipljiva, odnosno, tužbu. Ovaj projekat je, inspirisan sličnom tužbom koju je u Holandiji pokrenula „Urgenda”, pokrenula „Naša zajednička odgovornost” (Notre Affaire à Tous) s ciljem da, na informativan način, pokaže da država ne poštuje svoje obaveze. Podneli smo formalnu žalbu i nadamo se da će je sud uvažiti. Sve je počelo još 2013. godine pokretanjem Evropske građanske inicijative o ekocidu kao zločinu koju su podržale stranke širom kontinenta. Ovo plodno tlo za aktivizam iznedrilo je organizacije poput „Naša zajednička odgovornost” (Notre Affaire à Tous), „Prava prirode” (Nature Rights) i „Pravo Divljine” (Wild Legal) u Francuskoj i u drugim delovima Evrope.

To je trostruki pristup koji se sastoji od mobilizacije građana, upotrebe pravnog sistema za isticanje institucionalnih nedostataka i iznošenja predloga na institucionalnom nivou.

Rad „Naše zajedničke odgovornosti” (Notre Affaire à Tous) se nastavlja. Stvorili smo evropsku mrežu za prava prirode koja je deo Globalnog saveza za prava prirode (Global Alliance for the Rights of Nature). Izradili smo nacrte zakona o ekocidu prema zločinu u Francuskoj i o pravima prirode u Švedskoj. Bili smo i uključeni u međunarodnu kampanju za priznavanje ekocida od strane Međunarodnog krivičnog suda. Svaki član deluje pojedinačno ili u saradnji uz podršku građana i političkih aktera kako u svojoj zemlji, tako i na međunarodnom nivou predlažući reformu zakona o zaštiti životne sredine i krivičnog zakona. To je trostruki pristup koji se sastoji od mobilizacije građana, upotrebe pravnog sistema za isticanje institucionalnih nedostataka i iznošenja predloga na institucionalnom nivou. Neprestano radimo i na institucionalnom i na nivou građana.

„Naša zajednička odgovornost” (Notre Affaire à Tous) se trudi da nađe inovativne načine za napredak demokratske rasprave i predstavljanje ekosistemske vizije koristeći prilike kako se one ukazuju, osigurava da se o ovoj temi i dalje govori, da bude vidljiva u medijima i da se građani sve više uključuju. Kao što kaže ekološki slogan: „Mi ne branimo prirodu – mi jesmo priroda koja brani sebe putem zakona.”

Ovaj članak je deo našeg poslednjeg izdanja, „Živ svet: zelena politika u Evropi i šire” (A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond).

A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond
A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond

This edition explores the different worlds of green politics today. From concepts such as ecofeminism and the Green New Deal to questions of narrative and institutional change, it maps the forces, strategies, and ideas that will power political ecology, across Europe as around the world.

Order your copy