Tokom 2019. godine, Greta Tunberg (Greta Thunberg) i širi klimatski pokret su u više navrata zahtevali od vlade da odgovori na klimatsku krizu. I u više navrata, odgovor moćnika se sastojao u tome da slušaju, ponekad aplaudiraju i ne urade ništa. Moderne države nisu izgrađene da bi zaštitile životnu sredinu, ali danas predstavljaju ključne institucije za izgradnju održive budućnosti. Lusil Šmid prati evoluciju francuske države, tvrdeći da je zadatak političke ekologije njena transformacija. 

Kakva država je potrebna za uspešnu ekološku tranziciju? Potpisivanje Pariskog sporazuma na COP21 (Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama, Pariz, 2015) razotkrilo je jaz u stvarnosti koji oblikuje stavove vlada prema životnoj sredini. Diplomatija nije tamo gde se donose domaće ekonomske i socijalne odluke niti tamo gde političke stranke vode bitke u nacionalnom demokratskom životu. Usvajanje ambicioznog i univerzalnog klimatskog sporazuma ne otvara put ka zelenoj državi – tu tek počinju problemi.

Francuski primer je naročito poučan. Francuska država je jaka, ali njen odgovor na ekološka pitanja na nacionalnom nivou je tradicionalno bio slab. U početku se u Francuskoj država bavila pitanjima suverene moći – odbrana, bezbednost i ekonomija kroz oporezivanje i javne investicije. Njena uloga se postepeno širila da bi uključila smanjenje nejednakosti, preraspodelu bogatstva, kreiranje nacionalnog obrazovnog sistema i izgradnju države blagostanja, kao i vođenje regionalnog razvoja i kulturne politike. Država je učinila sve, osim, naravno, kada je reč o prirodnom svetu. Francuska uživa dugu naturalističku tradiciju još od radova Žorž-Luja Leklera (Georges-Louis Leclerc) iz 18. veka. Žan-Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau) je bio jednako strastven prema botanici kao prema demokratiji, ali briga za prirodu se razvila u relatvnoj izolaciji od izgradnje države, kroz učena društva, istraživanje i građanske inicijative van koridora moći. Ovo razdvajanje je postavilo temelje stvarnoj ambivalenciji između etosa tehnološkog napretka koji su promovisale prestižne inženjerske škole iz kojih je potekla vladajuća klasa i zemlje bogate pejzažima i biodiverzitetom, od unutrašnjosti, preko planina, do prekomorskih teritorija.

Prvi činovnik Ministarstva zaštite životne sredine krstio ga je u „Ministarstvo nemogućeg. 

Ipak, 1971. godine, kao deo projekta „novog društva“ premijera Žaka Šaban-Delmasa (Jacques Chaban-Delmas), Francuska je postala jedna od prvih evropskih zemalja koje su stvorile Ministarstvo zaštite životne sredine. Međutim, kako je to bilo ministarstvo bez resursa, sve je bilo u priči, a ništa u delu. U ovo vreme su počele velike ekološke bitke sa državom – naročito značajni antinuklearni protesti i Borba za Lazark (Lazarc), kampanja koju su vodili poljoprivrednici protiv širenja vojne baze na jugozapadu Francuske. Predsednička kandidatura Renea Dumona (René Dumont) 1974. godine, prva za političku ekologiju, ilustrovala je jaz između produktivističke politike sukcesivnih vlada i zabrinutosti za životnu sredinu. Rast ekološke svesti u društvu manifestovao se lokalnim protivljenjem javnim politikama, ponekad i u vidu kandidata na lokalnim izborima, kao u Alzasu (Alsace). Za francuske Zelene su nacionalna pitanja bila nedostižna, tako da su oni minimalno ulagali u tradicionalno državne stvari. Ipak, na evropskom nivou su se pitanja zaštite životne sredine brzo našla na dnevnom redu pod uticajem Velike Britanije, koja se 1973. godine pridružila Evropskoj ekonomskoj zajednici, i Nemačke, u kojoj je društvo brzo prihvatilo brigu o zaštiti životne sredine. Evropska unija je umnogome inspirisala francuski Zakon o zaštiti životne sredine. Bilo da se radi o genetski modifikovanoj hrani, kvalitetu vazduha ili regulaciji hemikalija – podsticaj je stigao iz Brisela.

Prvi činovnik Ministarstva zaštite životne sredine, Rober Pužad (Robert Poujade), krstio ga je u „Ministarstvo nemogućeg“. Zbog nedostatka resursa, naravno, ali pre svega zbog toga što je životna sredina smatrana sektorskim portfeljom umesto sveobuhvatnim projektom. Kako unaprediti francusku spoljnu trgovinu – izvoz aviona, automobila, lekova i poljoprivredno-prehrambenih dobara – i istovremeno zaštititi životnu sredinu? Neće li ozelenjavanje francuskog poreskog sistema automatski stvoriti nove forme nejednakosti i društvenog nezadovoljstva? Da li je očuvanje prirodnog sveta kompatibilno sa lokalnim i regionalnim razvojem u francuskom stilu?

Konstantna distanca

Na „Grenelle de l’environnement“ (Samit o zaštiti životne sredine) koji je jedinstven prostor za konsultacije, uključivao je zainteresovane strane od izabranih zvaničnika i preduzeća do NVO-a, radnika i lokalnih vlasti, rezultovao je kreiranjem značajnijeg Ministarstva ekologije. Životna sredina i infrastruktura su po prvi put objedinjene, kako bi obuhvatile funkcije kao što su lokalni i regionalni razvoj, transport i energija. Ovo proširenje institucionalnog opsega predstavlja pravu priliku da se životna sredina poveže sa politikama koje tradicionalno uživaju snažnu podršku države. Međutim, ovom velikom ministarstvu nije uvek polazilo za rukom da stvori zajedničku kulturu među svojim različitim odeljenjima. Politika zaštite životne sredine u Francuskoj je nesumnjivo prešla dug put od ranih 2000-ih, ali njena tehnička priroda znači da politika često nije u dodiru sa brigama običnih ljudi; politika zaštite životne sredine ima svoj jezik, vremenski okvir i ekspertizu, dok se pitanja zaštite životne sredine u društvu razvijaju izvan tog prostora javne politike i paralelno sa njim.

Ministarstvo ekologije se još uvek ne posmatra kao da ima moć ili političku snagu.

Pošto se međusektorske veze između ministarstava uglavnom zadržavaju na praznim obećanjima, jačanje Ministarstva ekologije je sprovedeno vertikalno. To nije dovelo do dublje saradnje sa Ministarstvom ekonomije i finansija ili sa Ministarstvom unutrašnjih poslova. Ministarstvo ekologije se još uvek ne posmatra kao da ima moć ili političku snagu. Kada je 30. avgusta 2018. godine u udarnom terminu na radiju podneo ostavku na mesto ministra ekologije, Nikolas Ulo (Nicolas Hulot) – koji do danas ostaje jedna od najpopularnijih javnih ličnosti u Francuskoj – istakao je da je vladin sistem podbacio u slušanju. Zaustavio se pre nego što je počeo da okrivljava premijera ili predsednika pojedinačno.

U jesen 2019. godine, požar u fabrici Lubrizol u Ruenu (Rouen) – hemijskom postrojenju koje je prema regulativama Evropske unije o hemijskoj bezbednosti klasifikovano kao veoma opasno – iznova je izložio ovaj nedostatak razumevanja. Dok su se s jedne strane nalazili lokalni stanovnici i izabrani zvaničnici, zabrinuti za uticaj nesreće na kvalitet života, zdravlje i životnu sredinu, posebno dece i starih, s druge strane su bili vladini i visoki državni službenici koji su se prvenstveno bavili javnim redom, naknadama, poslovima i zaštitom poslovnih interesa. Kako su dani odmicali, javnost je bila zatečena saznanjem da su određena pravila u vezi sa opasnim mestima „u tišini“ olabavljena i da je količina uskladištenih opasnih hemikalija na tom mestu mnogo veća nego što je saopšteno. Decenijama posle izgradnje francuskih nuklearnih elektrana, među najvišim državnim službenicima i dalje vlada kultura da se određene teme posmatraju kao previše važne da bi se o njima javno raspravljalo.

Sustizanje društva

Danas, kao i 1970-ih, društvo pokreće ekološku akciju kroz promene u ponašanju, bilo da se radi o transportu, hrani ili našem odnosu sa drugim bićima, od sadnje drveća do odbacivanja okrutnosti prema životinjama. Zelene težnje su najjače lokalno, kada su problemi vidljivi i zahtevaju konkretne odgovore. Tako je u maju 2019. godine, gradonačelnik Longueta (Langouët), Daniel Kuf (Daniel Cueff), donoseći uredbu o zabrani upotrebe pesticida u krugu od 150 metara od domova i tako jasno prekoračivši svoje zakonsko ovlašćenje, uživao talas podrške običnih građana i lokalnih političara širom Francuske. I zakon i nacionalne institucije bili su odvojeni od društva koje je iz prve ruke iskusilo ekološku krizu. Ovaj primer takođe ilustruje kako lokalne vlasti preuzimaju vođeću ulogu u pitanjima životne sredine. Akcija u vezi sa zelenim problemima je sada ključna za legitimitet gradonačelnika i opština kako u ruralnim, tako i u urbanim sredinama.

Sukob društva i države po pitanju životne sredine mora da se završi: trenutak za akciju je stigao. Iz godine u godinu, izveštaji Međuvladinog panela o klimatskim promenama (Intergovernmental Panel on Climate Change) govore nam da vreme ističe. Vlada, posebno u Francuskoj, treba da se bavi oblikovanjem i dostizanjem zajedničkih ciljeva tokom vremena i naoružana je mnogim polugama za postizanje promene. Kako ljudi mogu da veruju da će „klimatska bitka“ biti dobijena ukoliko, na nacionalnom nivou, klimatska akcija predstavlja samo plaćena prazna obećanja? Ekonomski model ne može da se promeni samo individualnim naporima. Podsticaji za kupovinu zelenijih automobila ili izolaciju kuća će imati smisla jedino ako vlade implementiraju ekološku viziju izgrađenu na njihovoj moći da regulišu ekonomiju, sprovode zakon i budu primer. Ekološka transformacija zahteva više ulaganja i veću preraspodelu među regionima i ka onima koji su u najgoroj poziciji – reviziju budžetskih pravila i preraspodelu sredstava.

Politička ekologija u Francuskoj je uvek delovala kao provera moći na lokalu alarmirajući, postavljajući pitanja, zauzimajući prostore i pokrećući inicijative.

Poziva na čvršću, iskreno, više intervencionističku državu. To je jedini zaključak koji može da se izvuče iz uspeha „Slučaja veka“ (Affaire du siècle) od pre nekoliko meseci.

Drugačija država je moguća. Kako bi ova zelena država izgledala? Država koja se udružuje sa onima koji rade za dobro životne sredine. Država koja je beskompromisna prema onima koji krše zakone o životnoj sredini. Država koja je voljna da demokratski raspravlja o problemima o kojima građani nisu imali priliku da kažu svoje. Država koja temeljno menja svoje ekonomske i finansijske prioritete.

Zelena država poziva i na novu sociologiju moći. Politička ekologija u Francuskoj je uvek delovala kao provera moći na lokalu alarmirajući, postavljajući pitanja, zauzimajući prostore i pokrećući inicijative.

Danas mora da radi na nacionalnom nivou kako bi dekonstruisala argumente koji podupiru način na koji država misli i deluje. Ovo zahteva od onih koji se zalažu za životnu sredinu da promene svoju perspektivu. Od pukog suprotstavljanja vlasti ili postojanja uz nju, moraju da prepoznaju sebe kao one koji su u poziciji da je transformišu. To takođe zahteva širenje ekološke svesti dalje od sveta zelenog aktivizma. Ako je verovati istraživanjima javnog mnjenja, ovo je već rastući trend u društvu. Najzad, proces će obuhvatiti temeljnu transformaciju državne moći, sistema donošenja odluka i prioriteta, transformaciju koja je još uvek u povoju.

Ovaj članak je deo našeg poslednjeg izdanja, „Živ svet: Zelena politika u Evropi i šire“ (A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond). 

A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond
A World Alive: Green Politics in Europe and Beyond

This edition explores the different worlds of green politics today. From concepts such as ecofeminism and the Green New Deal to questions of narrative and institutional change, it maps the forces, strategies, and ideas that will power political ecology, across Europe as around the world.

Order your copy