Već hiljadama godina se ljudski razvoj zasniva na sve većem uzurpiranju prirode. Ipak, kriza biodiverziteta početkom 21. veka pokazuje nam da dostižemo limit. Suočeni sa uništavanjem vitalnih ekosistema, ponovno naseljavanje divljine je otvorilo put ka obnavljanju prosperiteta i produktivnosti prirode.  

Ako u 2049. godini pogledamo unazad na 2019, videćemo da je ona bila tačka preokreta za Evropski kontinent. Bilo je jasno da Evropa neće moći da ispuni svoj cilj – da zaustavi i preokrene eroziju biodiverziteta do 2020. godine. Evropska Unija je stajala na ivici provalije ekološke katastrofe. Ipak, male niše oživelih divljina pružale su nadu i nagoveštavale drastične promene u evropskim društvima i političkim prioritetima koje su se dogodile u poslednje tri decenije.

Evropska divljina je 2019. spremala tihi, ali trijumfalni povratak u određenim delovima zahvaljujući ponovnom naseljavanju ovih predela: šemama očuvanja u kojima su izgubljene vrste ponovo uvođene, kako bi obnovile ekosisteme.

Evropski bizon, najveća kopnena životinja u Evropi, čija ispaša razvija raznolika staništa, vraćen je sa ivice istrebljenja. Vraćen je u mnoge regije svog pređašnjeg stanovanja uključujući i Bjalovješku šumu u Poljskoj, Karpate u Rumuniji i Kransvlak dine u Holandiji. Evroazijski dabar pušten u Velikoj Britaniji je dao novi život okruženju u kom se našao, svojim branama koje podstiču biodiverzitet i regulišu poplave. Veliki mesojedi, nekada redak prizor, počeli su da se pojavljuju i šire svoje domete po celom kontinentu, uključujući mrkog medveda, šakale i vukove.

Ovi primeri, zajedno sa risovima, kozorozima, velikim brojem ptica u dolini Coa, u Portugalu, lutajućim medvedima i jelenima u šumi Kainu u Finskoj, procvatom močvarne delte Dunava i mnogim drugim, pokazali su da je moguće imati mnogo prirodniju Evropu, sa više divljači, koju imamo danas, u ovoj 2049.

Dramatična promena u načinu života od 2019 ,kao i snaga zakonodavnih akcija koje su se borile za očuvanje divljeg sveta, izgradile su ove temelje. Tranzicija ka obnovljivim izvorima energije, politike održive poljoprivrede i okretanje od principa neprestanog uzgajanja, smanjili su zagađenje vazduha, zemljišta i vode i limitirali uticaj na klimatske promene. Kako se sve više ljudi selilo u gradove i napuštalo poljoprivredu, veliki delovi ruralnih područja su ostajali napušteni, Priroda je ovu zemlju prisvojila nazad na spektakularan način. Bivša poljoprivredna zemljišta su postajala listopadne šume i prostrane livade koje su zatim uključivane u Ekološku mrežu EU ‘‘Natura 2000’’1.

Priroda je ovu zemlju prisvojila nazad na spektakularan način. Bivša poljoprivredna zemljišta su postajala listopadne šume i prostrane livade  

Uvedena je stroga kontrola upotrebe pesticida kao posledica skoro potpunog kolapsa populacije insekata u ranom 21. veku. Smanjena upotreba pesticida je dozvolila da se insekti ponovo naroje, a time je vraćen lanac ishrane čiji su oni esencijalni deo, kao i neprocenjiva uloga u ekosistemu. Od planinskih lanaca do starih šuma, habitati su cvetali pod zaštićenim statusom i sada su preplavljeni florom i faunom. Reke, iz kojih je izbijao vodeni život, išle su slobodnim tokom i bez zagađenja. Ako pogledamo mora, stroge zabrane ribolova su učinile da se morska populacija oporavi, te sada sadrži foke, delfine i kitove koji su čest prizor na evropskim obalama.

Gradovi, u kojima danas živi većina Evropljana, takođe imaju više prirode nego u 2019. Pametan razvoj i održivo upravljanje prirodnim izvorima i uslugama, stvorilo je urbana područja u kojima ljudi i divlji svet koegzistiraju, na obostranu korist.

Sa samo još jednom godinom ispred sebe, čini se da će Evropska unija ostvariti svoju viziju za 2050. godinu iznetu početkom veka kako bi zaštitila i održala evropski biodiverzitet i njene ekosisteme. Pre 30 godina, suočena sa rastućom krizom biodiverziteta, ovakva realnost je delovala kao daleka budućnost.

Antropocen

Da se vratimo na 2019. godinu – situacija je alarmantna širom planete. Zemlja je ponovo usred velikog izumiranja, a ovoliki gubitak života nije viđen još od kraja dinosaurusa. Ovom brzinom, hiljade vrsta se gubi svake godine. U najznačajnijem izveštaju Svetske fondacije za prirodu procenjuje se da je od 1970. nestalo oko 60% svetske populacije životinja.2

Ovo zapanjujuće istrebljenje života pod uticajem ljudi je nazvano Antropocen. Čovečanstvo snosi nedvosmislenu odgovornost za Šesto masovno izumiranje na planeti sa svojom sve većom upotrebom i prevelikom eksploatacijom energije, zemljišta i vode. Ovo dostignuće je podjednako katastrofalno kao ledena doba, vulkanske erupcije ili udari meteora koji su bili odgovorni za prethodnih pet masovnih izumiranja. Naše delovanje je toliko rasprostranjeno da je samo četvrtina planete Zemlje slobodna od uticaja čovečanstva, pri čemu se očekuje da će ta cifra pasti na jednu desetinu do 2050. godine.3 
Ova situacija nije manje strašna u Evropi. Izveštaji o stanju evropskih ekosistema koriste fraze poput ‘‘biodiverzitetski zaborav’’ ili ‘‘ekološki Armagedon’’ kako bi se opisao gubitak prirode na kontinentu. Studije pokazuju da je broj ptica sa obradivih površina pao za 56%4, a letećih insekata za 76%, ovo su veliki gubici, a simptomi su degradacije ekosistema.5 

The collapse of bird populations in Europe

Zov divljine

Jedno od predloženih rešenja kako bi se, ne samo zaustavilo uništavanje prirode, već i preokrenulo, je ponovno naseljavanje divljine. Kao forma očuvanja prirode, privlači sve više međunarodne pažnje, a sa njom i kontroverze.

Najznačajniji aspekt ponovnog naseljavanje je da životinje koje su vraćene u prirodu budu ključne vrste diverziteta. Ove vrste imaju nesrazmerno veći efekat na njihove ekosisteme i krucijalne su za zdravlje zajednice životinja koje naseljavaju to stanište. U njihovom odsustvu se gubi delikatni balans, a ovaj poremećaj se oseća kroz ceo ekosistem.

Illustration of a smartphone with Twitter open in a cage

Klasičan primer ključne vrste diverziteta u ponovnom naseljavanju životinja je bio sivi vuk u Jeloustoun parku u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrsta je 1930-ih godina istrebljena sa ovog područja, a vraćena je 1970-ih. Nakon njihovog povratka, vukovi su započeli ekološku kaskadu. Oni su, za početak, smanjili broj jelena čija je populacija neograničeno rasla. Sa smanjenjem broja jelena, preostale jedinke vrste su postale mobilnije zbog straha od vraćenih predatora čime se oporavila flora površine koju su jeleni prekomerno pasli. Novoizraslo drveće i žbunje je oživelo populaciju dabrova čije su brane promenile tok reka i stvorile nova staništa za ptice, ribe i ostalu divljač. Vukovi su smanjili i broj kojota dozvoljavajući medvedima i pticama grabljivicama da se takođe oporave.

Uspeh vukova u Jeloustounu pokazuje značaj ove vrste u takvom ekosistemu i naravno šta je to sve izgubljeno bez njih. Šeme očuvanja u kojima su izgubljene vrste ponovo uvođene se dešavaju i u Evrop – od malih lokalnih projekata do ambicioznih višenacionalnih inicijativa poput Oprirodnjavanje Evrope (Rewilding Europe). Rezultati su obećavajući i u nekim slučajevima vrste prave skoro potpuno samostalni povratak. Takav je slučaj sa vukovima: broj evropskih vukova je procenjen na 12 000, pri čemu se ovaj predator pojavljuje širom Evrope – viđen je u zemljama u kojima ga nije bilo vekovima – poput Belgije i Danske. 6

Srce i um, zubi i kandže

Progres koji je nastao trenutnim šemama oprirodnjavanja ističe potencijal koji je Evropa zamišljala za 2049, ali kao i sa svim kompleksnim problemima, rešenja nikada nisu jednostavna. Zagovarači ove prakse su se podelili oko toga kako je treba nastaviti: do koje mere bi trebalo da bude “divlje”? Koji nivo intervencije i upravljanja ljudi je prihvatljiv?

Ova pitanja su centralna u kontroverzi koja okružuje Ostvardersplasen rezervat u Holandiji. Veštačka močvara istočno od Amsterdama je nastala 1968. godine nakon amelioracije zemljišta. U nameri da imitira pašnjake davno izgubljenih biljojeda, košute, konji i goveda su puštena na ovom području. Bez prirodnih predatora, populacija je naglo porasla, a onda postepeno propadala. Nakon jake zime 2018.godine, hiljade životinja je ubijeno od strane holandske vlade pre nego što bi uginuli od gladi, uz negodovanje zagovornika prava životinja.

U doba predviđanja sudnjeg dana, šeme očuvanja u kojima su izgubljene vrste ponovo uvode u prirodu nude tračak nade na, inače, mračnom horizontu budućnosti evropskog biodiverziteta 

Oživljavanje velikih predatora u Evropi je takođe ponovilo sukobe koji su naši preci imali. Ova vrsta konflikta je stara hiljadama godina i upletena je u ljudsku DNK, pri čemu je njihov rezultat danas najčešće gubitak domaće stoke. S obzirom na to da su zaštićeni od strane EU direktive o staništima, vukovi su veliki izvor problema za lokalne stočare širom Evrope. Bilo je poziva na ublažavanje zakona koji omogućavaju odstrel, a u nekim slučajevima, vigilantne grupe su ubijale vukove nelegalno.

Na slične probleme se naišlo i u Francuskoj na Pirinejima kada su puštena dva medveda, i to sa pretnjama da će se ponovo pokrenuti lov na medvede. Druge vrste su takođe bile pogođene – poput dabrova u Škotskoj koji su bili meta vlasnika useva koji su želeli da umanje drastičan uticaj velikih glodara na lokalnu sredinu.

Uprkos ovim konfliktima, javni entuzijazam za oprirodnjavanje je generalno na visokom nivou, sa različitim šemama na čelu sa zajednicama, vlasnicima zemljišta i privatnim organizacijama. Međutim, postoji neslaganje u mišljenjima vezanim za urbane i ruralne regije, a ne smeju se zanemariti ni brige stanovništva koje živi blizu razmatranih regija. Preventivne mere poput električnih ograda i kompenzacije za gubitak stoke, mogle bi da ponude potencijalno rešenje konflikta. Obrazovanje takođe može da umiri strahove od napada predatora, dok bi vidljivi benefiti po ekosistem i ekoturizam mogli da ubede lokalno stanovništvo da rade sa, a ne protiv prirode.

Naivne fantazije ili optimistična realnost?

Ključne vrste diverziteta i oprirodnjavanje su iz istog razloga predmet kako kontroverze, tako i interesovanja. One su velike, izuzetne i, nažalost, egzotične. Pretpostavka da će se samo dodavanjem nekoliko medveda, bizona i ostalih zveri čudesno izlečiti ekosistem od njegovih problema je preterano pojednostavljivanje i nosi sa sobom rizik da će oprirodnjavanje ostati samo moderna fraza.

Ali ove životinje su samo figure, bastioni prirodnog sveta koje smo mi razdvojili, i njihov povratak u prirodu najavljuje oživljavanje nečeg značajnog, nečega što je bilo izgubljeno. Ove vrste i pojave same po sebi izazivaju slike velike divljine koja se razvija, ali principi oprirodnjavanja bi mogli biti primenjeni i na manjim područjima. Odbacivanje pesticida i desterilizacija gradova bi učinile da urbane regije postanu pristupačnije prirodi, pri čemu korist ne bi imala samo ona, već i ljudi: nekoliko studija pokazuje mnogobrojne pozitivne efekte koje priroda donosi ljudskom mentalnom i fizičkom zdravlju.

Društvena promena na svim nivoima je neophodna kako bi se obezbedilo preživljavanje svih vrsta na ovoj planeti 

U doba predviđanja sudnjeg dana, šeme očuvanja u kojima su izgubljene vrste ponovo uvode u prirodu nude tračak nade na, inače, mračnom horizontu budućnosti evropskog i svetskog biodiverziteta. Pa ipak, donosioci odluka na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou zaostaju za civilnim sektorom i medijima koji zagovaraju aktivizam, nevoljni da žrtvuju kratkoročni ekonomski rast kako bi se latili ove krize. Vlade širom planete ne uspevaju da postignu ciljeve naznačene za 2020. koji su postavljeni od strane UN-a u Aičiju, u Japanu, 2010. Bliže kući, EU države imaju retku priliku da upravljaju naporima očuvanja na nivou kontinenta. Zaista, mreža zaštićenih regija ‘‘Natura 2000’’koja pokriva 18% kopnene površine EU je korak u pravom smeru.7 Ipak, kako je 45% zemljišta EU pokriveno usevima, a propisi koji zabranjuju toksične pesticide su isuviše spori i preterani ribolov u evropskim vodama se nastavlja, i dalje preostaje mnogo toga što treba uraditi ako EU želi da ostvari svoje ciljeve za biodiverzitet do 2020, a kamoli dugoročnu viziju za potpuni oporavak biodiverziteta do 2050.8 Očuvanje, takođe, često ostaje po strani u nacionalnim politikama. Nikola Ulo (Nicolas Hulot) je iznenadio i napomenom tokom svoje ostavke na mestu francuskog ministra za ekologiju u 2018, koju je dao uživo na radiju, da je jedan od razloga i nedovoljan napredak u poboljšanju biodiverziteta – naročito je žalio za nedostatkom pomoći u zaštiti vukova i povratku medveda.

Društvena promena na svim nivoima je neophodna kako bi se obezbedilo preživljavanje svih vrsta na ovoj planeti, uključujući i našu: ona u kojoj je način razmišljanja čovečanstva usmeren ka promeni odnosa prema prirodi – od eksploatacije ka koegzistenciji, a cena ovoga je veća od ekonomskog bogatstva. Oprirodnjavanje ima potencijal da postane deo ove promene, uz obećanje da će Evropa 2049. biti zdravija, biološki raznovrsnija i sveukupno više divlja.

2049: Open Future
2049: Open Future

The politics of tomorrow start with the politics of today. Beyond any one theme, this collection of essays, stories, and interviews, complemented by infographics and amazing illustrations, looks forward to imagine the Europe(s) to be in 2049.

Order your copy