Roderik Keferpuc: Bjeloruski protesti su počeli prije osporavanih izbora u avgustu 2020. godine ali su porasli nakon što je postalo jasno da je Lukašenko rezultate namjestio u svoju korist. Možete li objasniti kako je pokret za demokratiju nastao i kako je dobio maha?

Pavel Latuška: Artem Sakov, Dmitrij Popau, Pavel Seviarinec, Aliaksandr Šabalin, Vladimir Tsiganovič. (orig: Artem Sakov, Dzmitry Popau, Pavel Seviarynets, Aliaksandr Shabalin, Uladzimir Tsyganovich)

(pauza)

Želim da počnem sa ovih pet imena. Danas u Bjelorusiji imamo 362 politička zatvorenika. I od danas sam odlučio da sve svoje intervjue započnem sa priznanjem njihove borbe time što ću navoditi po pet od njih. Evropa treba znati njihova imena. Namješteni izbori su bili prvi pokretač protesta. Drugi je bilo masovno nasilje koje je uslijedilo. Sjećam se momenta kada je internet bio isključen i kada smo tri dana imali potpuni informacioni mrak. Kada se internet ponovo uključio sjećam se svih tih video zapisa i fotografija koje pokazuju ogromnu policijsku brutalnost. Bilo je strašno.

Tada je cijeli Minsk, pa i cijela Bjelorusija odlučila da izađe na ulice. Vlada je dočekala ove proteste za još većim nasiljem. Procjenjuje se da je devet ljudi ubijeno u posljednjih 8 mjeseci (intervju objavljen 26. maja 2021. godine). 35.000 ljudi je uhapšeno i pritvoreno. Ujedinjene nacije su priznale 4600 slučajeva mučenja. Uhapšeno je 500 novinara i lista se nastavlja.

Bjelorusi su ljuti i osjećaju se izdano. Mi želimo svoju slobodu. Mi smo jedina zemlja u Evropi koja je nastavila da živi pod diktaturom.

• 9. avgust – Aleksandar Lukašenko osvoja ogromnu pobjedu koja ga postavlja na 6. mandat.
• 10. avgust – Protestanti koji odbacuju represiju i izbornu prevaru okupljaju se u gradovima širom zemlje. Protesti su nasilno razbijeni od strane bezbjednosnih snaga.
• 14. avgust – Tsihanouskaja iz Litvanije apeluje na međunarodnu zajednicu da prizna nju kao pobjednicu i uspostavi Koordinacioni savjet.
• 17. avgust – 50-ak novinara pritvoreno u jednom danu zbog toga što su izvještavali šta se događa na protestima.
• 19. avgust – U jeci poziva međunarodnih organizacija da uspostave sankcije, EU lideri u Evropskom savjetu raspravljaju o situaciji u Bjelorusiji.
• 29. avgust – Oko 10.000 žena maršira kroz Minsk mašući zastavama, cvijećem i balonima.
• 13. septembar – Dan prije nego li se treba održati sastanak između Lukašenka i Vladimira Putina, 100.000 ljudi se pridružuje okupljanju u Minsku, marširajući do predsjednikove rezidencije.
• 15. septembar – Međunarodna organizacija Hjuman Rajts Voč (orig: Human Rights Watch) objelodanjuje mučenja i sistematska prebijanja stotina protestanata.
• 17. septembar – Evropski parlament priznaje Koordinacioni savjet kao „privremene predstavnike naroda koji traži demokratske promjene“ u Bjelorusiji.
• 2. oktobar – EU sankcije ciljaju visoke državne zvaničnike i istaknute pristalice režima iz oblasti biznisa.

---

Pokret za demokratiju u Bjelorusiji izdvaja se iz dva razloga: istaknutog učešća žena i uključivanja ljudi iz svijeta kulture. Možete li objasniti ove dvije dinamike i kako su one doprinijele borbi?

Ovo je jedinstvena stvar kod našeg pokreta. Tri žene su liderke našeg protesta. Usudile su se da se zauzmu za svoje muževe, porodice i bliske ljude. One su bile iskra koja je drugima dala hrabrost da učine isto. Sjećam se da sam vidio ove žene na televiziji i pomislio: „kao muškarac, kad se moja žena bori za mene, da li bih se i ja borio za nju?“ Naravno! Dakle, postale su primjer i mnogim muškarcima.

„Profesionalci u kulturi su, zajedno sa mnogim drugima, bili predvodnici ovog protesta.“

Kao bivši ministar kulture i direktor Narodnog pozorišta Bjelorusije, ponosan sam na ljude iz kulturne arene. Više od 600 kulturnih radnika je pod represijom. Ili su uhapšeni, ili prisiljeni da napuste posao, ili im je zabranjeno da se bave kulturnim aktivnostima. Nekoliko desetina njih je trenutno u zatvoru. Profesionalci iz kulture su, zajedno sa mnogim drugima studentima, akademicima, sportistima, radnicima, starima i mladima, bili predvodnici ovog protesta. Svi su se okupili za našu naciju.

Društvene mreže su igrale posebno važnu ulogu u vašem protestnom pokretu.

Tako je. Društvene mreže su bile naše oruđe za slobodu. Bilo preko Telegrama, Jutuba, Instagrama, Fejsbuka ili Tvitera, omogućile su nam da dopremo do svih vrsta Bjelorusa. Ali režim ovo razumije. Trenutno smo u informacionom ratu. U početku smo pobjeđivali. Sada režim uzvraća udarac. Blokirali su kanale na Telegramu. Danas su uklonili našu Instagram stranicu, skoro svi regionalni mediji su blokirani a od maja bilo koji masovni medij može biti uklonjen odlukom ministra za informisanje. Nema potrebe za sudskom odlukom. Bilo koji medij se može optužiti za ekstremizam odlukom generalnog tužioca. Želim da vaši čitaoci shvate da je civilno društvo u Bjelorusiji prestalo da postoji. Nema slobodne štampe, slobode govora, prava na protest i prava na osnivanje političke partije. Postoji samo represija. Bjelorusija je odsječena od svega.

Unazad u septembru su svi evropski masovni mediji pratili naše velike demonstracije. Danas se nikakvi podaci o Bjelorusiji ne mogu pronaći.

Zaista. Još uvijek smo usred pandemije, ciklusi vijesti se mijenjaju a pažnja ljudi je ograničen resurs. Kako pokret održavate u životu?

To je pitanje koje pogađa u srž. Mislim da je faktor šoka i dalje tu i da treba da podstakne akciju među evropskim političarima. Ova represija masovnih razmjera i ovo brutalno nasilje su bez presedana za Evropu. Lukašenko je prešao sve zamislive linije i standarde. On je državi čak dao dozvolu za ubijanje. On je promijenio zakon kako bi policiji dao pravo da koristi oružje protiv mirnih demostranata. Od toga se ne može odstupiti i budućnosti za njega nema. Nema povratka na staro. Dakle, preostala je samo jedna opcija – pobjeda. Borimo se i ne mičemo se sa mjesta. U bjeloruskom narodu leži ogroman emocionalni potencijal. Ljuti su, ali se i plaše. Moramo ponovo omogućiti proteste i kada to učinimo, oni će biti masovni. Protesti će odlučiti o sudbini Bjelorusije a ostatak Evrope treba da pokaže svoju podršku. Apelujem na Evropljane kao Evropljanin.

Kako Evropa može pomoći?

Postoje dva načina. Prvo, potrebne su nam efikasne, kratkoročne sankcije. Moraju biti efikasne i imati stvaran učinak na Lukašenkov režim. I moraju biti kratkoročne jer ne želimo da uništimo bjelorusku ekonomiju.

• 17. novembar – 100 dana poslije izbora protesti nastavljaju širom žemlje.
• 19. novembar – Lukašenko se zaklinje da neće predati vlast. Grupa za ljudska prava Viasna procjenjuje da broj ljudi koji su u pritvoru od avgusta prelazi 25.000.
• 9. februar – Koalicija NVO apeluje prema EU da preduzme odlučnije korake, naglašavajući da je od izbora uhapšeno 400 novinara.
• 16. februar – Bezbjednosne snage sprovode racije nad kancelarijama i domovima određenog broja organizacija za ljudska prava i medija.
• 21. april. – Narodna skupština Bjelorusije donosi set zakona kojim dozvoljava još strožije mjere protiv opozicionih aktivista i medija.

---

Prošlo je međutim 8 mjeseci a još uvijek nema takvih sankcija. U nedavnom istraživanju javnog mnjenja, otprilike 64 posto ispitanika je glasalo za isključenje Bjelorusije iz Svift-a (orig: Swift), međunarodnog platnog sistema. Ovo bi bila najmoćnija sankcija. Ako ne sankcionišete Lukašenkove postupke, podržavate ih. Bjeloruski narod traži sankcije. Ne žele da nastave da žive pod diktaturom. Varate se ako vjerujete da će sankcije gurnuti Bjelorusiju u rusku orbitu. To se događa bez obzira na sve. Prema sadašnjem kursu, Bjelorusiji će za dvije tri godine ostati nulti suverenitet. Zato se ovdje radi i o sudbini Bjelorusije. Poslao sam javni apel visokom predstavniku EU Žozepu Borelu i do dan danas nisam dobio odgovor. EU raspravlja o još jednom paketu sankcija ali to nije važno, nije važno o koliko paketa sankcija razgovarate i primjenjujete, važno je šta se nalazi u tim paketima. Da li sankcionišete nevažne pojedince i male kompanije ili udarate tamo gdje boli?

„Bjeloruski problem je evropski problem.“

Rečeno mi je da sankcije nisu neki instrument uticaja i da ne donose rezultate. Naravno, neće biti rezultata ako ne primijenite odgovarajuće sankcije. Vjerujte mi, bio sam u bjeloruskoj vladi. Potrebne su nam prave, oštre sankcije, a ne kozmetičke.

A onda nam je potrebna međunarodna politička konferencija na najvišem nivou za razmatranje bjeloruskog pitanja.

Tajland, Mjanmar, Rusija i Hong Kong, širom svijeta vidimo proteste za demokratiju i slobodu. Šta je zajedničko ovim protestima i po čemu se razlikuju?

Postoji jedna ključna razlika između ovih borbi. Bjelorusija je u Evropi. Bjeloruski problem je evropski problem. Ovo nije samo evropska politička kriza, ovo je civilizacijska kriza. Ono što se dešava u Bjelorusiji stoji u potpunoj suprotnosti sa vrijednostima, ljudskim pravima i pravom za slobodu za koje se Evropa zalaže. Bjelorusija je Evropi postavila istorijski izazov.