Ovonedeljno objavljivanje najnovijih izveštaja o blagostanju u Evropskoj Uniji u 2049. godini  dočekano je uobičajenim gunđanjem vladinih ministara i konzervativnih komentatora. Kritičari, međutim, ignorišu prosperitet koji je petnaestogodišnji sistem doneo i šire promene koje ovaj tehnokratski preokret predstavlja. 

Kao i svake godine izveštaji o blagostanju iz 2049. godine rangiraju zemlje Evropske unije od crvene preko žute do zelene po ukupno 25 pokazatelja koji pokrivaju materijalne uslove i kvalitet života. Kao i 2047. i 2048. godine rumunska vlada je odabrana za onu čija domaćinstva imaju visoke dugove što predstavlja dugoročnu brigu povezanu sa automatizacijom i otpuštanjima u 2030. Skrenuta je pažnja na probleme Luksemburga, a to su uslovi stanovanja, stalni porast stanovništva koji primorava sve više ljudi na život u skučenom smeštaju i stanarine koje sada iznose 60 procenata prosečne plate. Iznenađujuće, Škotska je dobila upozorenje zbog pada u proceni zdravstva – prvom u 25 godina nezavisnosti tokom kojih je zeleni prosperitet ponovo investiran u društvenu potrošnju.

Aktuelne vlade ne vole uvek da ih se podseća na to šta nije kako treba. Neki nacionalni predstavnici su ponovo kritikovali izveštaje oslanjajući se na sve više zastarelu sliku ometajućih birokrata, uprkos razlaganju disciplinovanijih oblika upravljanja Evropske unije. Ankete sprovedene na ulicama i dalje pokazuju da ljudi u velikoj meri podržavaju Evropski pakt blagostanja (European Wellbeing Pact) nastao 2034. godine, ceneći način na koji ističe društvena pitanja koja su u svakodnevnoj debati zanemarena. Šta više, protivnici zaboravljaju da pakt nije kazneni, niti zaista upire prstom u bilo koga. Zapravo, pruža mogućnosti.  

A schema presenting the different elements that make up wellbeing from the : New Zealand Sustainability Dashboard Project.
Do 2019. Godine su istraživanja društvenog blagostanja napredovala i okviri poput ovog sa Novog Zelanda ukazali su na holistička poboljšanja najistaknutijih ekonomskih podataka iz prošlosti. 
Izvor: Novozelandski projekat upravljanja održivošću
ISHODI CILJEVI POKAZATELJI 
Odlučujuće komponente za postizanje ciljeva Ključni faktori koji doprinose ciljanim nacionalnim ishodima Parametri koji se mogu proceniti u odnosu na cilj 
Održavanje procesa pravičnosti Nema diskriminacije 
Pravičnost je podržana 
Poboljšanje podrške osetljivim grupama Podrška ljudima iz osetljivih grupa 
Zdravstvena i bezbednosna politika 
Održavanje bezbednog, čistog i zdravog okruženja 
Izostajanje s posla 
Zdravlje i bezbednost ljudi su prioritet 
Bezbednost na radnom mestu i zdravstveno osiguranje 
Poboljšanje postrojenja tako da zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe 
Zdravlje zajednice 
Posvećenost bikulturalizmu 
Uvažavanje kulturnih pogleda na svet i prava korišćenja 
Znanje i svesnost 
Kvalitet proizvoda 
Povećana je otpornost zajednice 
Prehrambeni suverenitet 
Doprinos lokalnoj zajednici 
Priznavanje vrednosti aktera i njihovih izbora 
Društveni kapital 
Ljudski kapital 
Identitet/osećaj pripadnosti

Zemlje koje su upozorene mogu da očekuju niskokamatne pozajmice od Evropske investicione banke, pored standardnih grantova blagostanja koje Evropska unija dodeljuje poslednjih godina. Evropska unija sada upravlja fondom za blagostanje od oko 130 milijardi evra prikupljenih putem Međunarodne inicijative za fiskalnu pravdu (International Fiscal Justice Initiative ) koju je 2029. godine usvojilo 145 zemalja.  

Trošenje ovog novca na blagostanje je pravi izvor ljutnje za protivnike pakta. Neki kritičari tvrde da bi porez na finansijske transakcije od 0,1 procenta trebalo da ide na odbranu, dok drugi tvrde da prihode treba preneti na pojedince smanjenjem poreza. Treći tabor negoduje što porez na trgovinu uopšte postoji.

Činjenica jeste da su zemlje Evropske unije odlučile da udruže svoj deo globalne poreske inicijative što je u značajnoj meri stabilizovalo globalnu ekonomiju i da ga usmere u blagostanje. Uprkos svojoj nejasnoj složenosti, koncept blagostanja je prihvaćen upravo zbog osećaja zajednice tokom 2010-ih i 2020-ih da način na koji su političari govorili o ekonomiji nije imao mnogo veze sa stvarnošću.

Interesantno je setiti se važnosti koju su neke ekonomske statistike imale. U Evropi je upravljanje apstraktnom vrednošću sprovedeno pomoću sredstava kao što je, sada ugašeni, Pakt stabilnosti i rasta (Stability and Growth Pact). Pod nadzorom institucija Evropske unije ovaj sporazum primoravao je evropske regione u nevolji da smanje potrošnju kako bi ispunili ciljeve deficita što je bilo zasnovano na logici da bi javno smanjenje danas podstaklo privatne investicije sutra.

Globalno suzbijanje utaje poreza 2029. godine bilo je neophodan uslov za pomeranje naglaska Evropske unije na rast, dug i konkurentnost.

Dve konkretne tačke smatrane su ključnim za ekonomski uspeh: bruto domaći proizvod (BDP) i nezaposlenost. Do 2019. godine BDP više nije bio izjednačen sa društvenim napretkom, kao što je ranije dugo bio. BDP je bio pogodan za računanje učinka u ranijoj industrijskoj eri, ali nije uspeo na drugim poljima, jer je izuzimao troškove zaštite životne sredine i nemonetizovane razmene i interakcije. Ali kako tehnologija i ekspanzija vođena podacima s kraja 2010-ih i 2020-ih nisu uspele da se materijalizuju, a produktivnost je i dalje stagnirala, značaj rasta kao sveobuhvatne cifre je izgubljen.

Nezaposlenost je takođe izgubila kredibilitet kao mera prosperiteta. Vlade su od 1970-ih odustale od posleratnog cilja 20. veka, potpune zaposlenosti i oslonile su se na samokorigujuće tržište za stvaranje radnih mesta, pri čemu je nesiguran rad bio sve više dozvoljen. Kad se radi o ciframa u vezi sa zaposlenošću, one su uključivale ljude koji su se nevoljno zapošljavali na neodgovarajuća radna mesta ili kombinovali više poslova, a i ljude koji su imali dovoljno sreće da zadrže stabilno zaposlenje. Tendencija statističara da prikazuju brojeve na način koji pruža obmanjujući utisak, dodatno je narušila veru u njihov značaj. 

An infographic showing Age distribution projections, average for EU28 in 2016 and 2080 (% of total population)
Od piramide do stuba: predviđanje starosne raspodele, prosek za Evropsku uniju 2016. i 2080. godine (procenat ukupnog stanovništva) 
Izvor: Eurostat (mrežni kodovi: demo_pjan i proj_15npms

Neki su bili napredni kada se radilo o shvatanju nedostataka oslanjanja na pregršt statističkih podataka. Osamdesetih godina akademici su počeli da osmišljavaju nove mere razvoja. Međutim, dok su međunarodne organizacije poput Ujedinjenih nacija uvele sveobuhvatnije indekse, njihovom uticaju bile su potrebne decenije da prožmu političku sferu. Institucije Evropske unije su 2009. godine počele da se bave idejom „izvan BDP-a”, ali su od nje odustale tokom Prve krize evrozone. Do 2016. godine su čak i istraživači Međunarodnog monetarnog fonda isticali to da neoliberalne politike, stvorene da pojačaju rast, pokreću nejednakosti unutar i između zemalja, podrivajući budući prosperitet. Tokom ovog perioda su naučnici i aktivisti nastavili debatu, ali samo je demokratski zaokret protiv kreiranja upravljačke politike sredinom i krajem 2020-ih, nagovešten desničarskim populizmom iz 2010-ih, podstakao pravu promenu. Ovaj pad značaja statistike kao takve je samo pozadina današnjeg prihvatanja blagostanja; prekid je takođe bio neophodan. U godinama posle Druge krize evrozone početkom 2020-ih, dve vlade koje su bile spremne da prekinu sa postojećim stanjem stvari, stupile su na vlast. Prva, progresivna, liberalna koalicija u Nemačkoj preuzela je vlast i objavila da su blagostanje i ugljenična neutralnost dva jednaka cilja. Preokretanje rastuće nesigurnosti i preduzimanje akcije po pitanju klime bili su u središtu kampanje. Gotovo istovremeno, novoizabrane levičarsko-zelene snage u Italiji objavile su značajne investicije u urbanu infrastrukturu i obnovljive izvore energije i isključile ove troškove iz proračuna javnog duga u odnosu na BDP. Isprva su tržišta reagovala panikom. Nivo javnog duga bio je oboren od 2022. do 2025. godine, ali otvoreno podržavanje nemačkog kancelara, obeleženo detaljnim predlozima, i široka podrška ekonomista smirivali su tržišne strahove.

Ovaj neočekivan savez ubrzo je započeo ponovno pregovaranje o sporazumu iz čega je kasnije nastao Evropski pakt blagostanja. Globalno suzbijanje utaje poreza 2029. godine koje je pratilo Međunarodnu inicijativu za fiskalnu pravdu bilo je neophodan uslov za pomeranje naglaska Evropske unije na rast, dug i konkurentnost. Dok je globalni Jug bio veliki pobednik i počeo da vraća nedostajuće trilione, a karipski poreski raj je takođe dobrano obeštećen, obnovljeni prihodi su i Evropi dali prostor da reformiše problematičnu evrozonu. Što se tiče novog globalnog poreza, pozamašan fond za blagostanje pokazao se najprihvatljivijim načinom da se on podeli.

Kritičari blagostanja su u pravu kada kažu da su indikatori pakta složeniji od mera koje su korišćene u prošlosti. Ali ne samo da su značajniji, već i odražavaju širu demokratizaciju ekonomije tokom 2030-ih. Danas, u 2049. godini BDP i nivo duga se i dalje mere, nezaposlenost je i dalje važna, ali oni više nisu celokupni pokazatelji kvaliteta svakodnevnog života. Sada brojevi stavljaju ljude na prvo mesto. 

Do 2019. Godine su istraživanja društvenog blagostanja napredovala i okviri poput ovog sa Novog Zelanda ukazali su na holistička poboljšanja najistaknutijih ekonomskih podataka iz prošlosti.

2049: Open Future
2049: Open Future

The politics of tomorrow start with the politics of today. Beyond any one theme, this collection of essays, stories, and interviews, complemented by infographics and amazing illustrations, looks forward to imagine the Europe(s) to be in 2049.

Order your copy