Bilo u prirodnom bilo u virtualnom svijetu – velik raskorak između načina kako se poima resurse i njima upravlja pokazuje nam da pristup zasnovan na zajedničkim dobrima, a ne onaj koji slijedi tržišnu logiku, može voditi ka dramatično različitim ishodima.

Što bi bila vaša definicija zajedničkih dobara?

Ugo Mattei: Pojam zajedničkih dobara na može se strogo definirati; jednostavno se služim sljedećom definicijom: zajednička dobra su resursi kojima se upravlja u interesu budućih generacija.

Molly Scott Cato: Slažem se; da li je neki resurs zajednički ili ne određuje upotreba. Uzmimo na primjer osiguravanje sredstava za život: možete se na mnogo različitih načina služiti vlastitim resursima da osigurate osnovne potrepštine kao što su hrana, voda, zaklon i odjeća; ako tome pristupate u formi “ograđivanja radi razmjene”, to znači da ste to učinili na tržišni način, a ako tome pristupite u formi upotrebe radi održavanja života, onda ste to učinili na način zajedničkih dobara.

Kako su povezani zajednička dobra i ekologija?

UM: Povezanost je prilično izravna. Navikli smo živjeti u pravnom i društveno-ekonomskom sistemu koji se zasniva na ekstremnoj individualizaciji društva, individualizaciji koja daje prednost tehničkim preobrazbama i kapitalističkoj ekstrakciji. Jasno je da način na koji se taj proces razvijao tokom moderne ere nije održiv, jer on podrazumijeva beskonačne resurse na ograničenom planetu. Svaki pokušaj mijenjanja smjera i stvaranja novih formi društvene organizacije traži da stvorimo nove intelektualne kategorije. Ideja zajedničkih dobara svakako je najizgledniji napor da se prevlada kapitalistički duhovni sklop.

MSC: U tržišnom modelu resursi su u privatnom vlasništvu i oskudni su, dok model zajedničkih dobara usvaja konstrukciju u kojoj su resursi obilni i društveno ih se dijeli. Razlog što želimo napustiti tržišni model jest to što, kad jednom omogućite ograđivanje resursa i njihovu preobrazbu u jedinice dobara i usluga za prodaju, i kad stvorite poticaj da ih se još više eksploatira, slijedit će ozbiljni ekološki problemi. Međutim, ako prihvatite da su ti resursi o kojima svi ovisimo zajedničko vlasništvo, i da smo društveno potaknuti da surađujemo kako bismo ih dijelili , očevidno ćemo njima upravljati na održiviji način.

Sve pomoću čega se može zarađivati može se također pojmiti i kao zajedničko dobro.

UM: Mi osporavamo pretpostavku da vrijednost odgovara razmjeni i kapitalističkim akumulacijama, a alternativa koju tražimo jest nazor koji u centar stavlja ekološku zajednicu i dijeljenje resursa, u modelu u kojem se zadovoljstvo izvodi iz upotrebe, a ne iz razmjene. To dakako traži da, na primjer, u cijelosti preispitamo sporazume o slobodnoj trgovini, koji su zasnovani na suprotnoj presumpciji, kao i mnoge druge kapitalističke strukture.

Jesu li zajednička dobra koja nalazimo u prirodi drukčija od onih u digitalnom svijetu?

MSC: Zapravo nisu. Kako pokazuju primjeri insekata koji oprašuju, vjetra ili sunčevog sjaja, gotovo se svako zajedničko dobro može pojmiti kao nešto što ima tržišnu vrijednost, i to djeluje u oba smjera: sve pomoću čega se može zarađivati može se također pojmiti i kao zajedničko dobro.

Klasični je primjer zajedničkih dobara u digitalnom svijetu Wikipedia. Svatko se služi Wikipedijom, mnogi od nas pišu nove članke Wikipedije, a također često poklanjamo novac Wikipediji da bi mogla i dalje raditi. To je vrlo dobar primjer platforme koja djeluje zbog toga što ljudi dijele. Suprotnost digitalnim zajedničkim dobrima je nešto kao Facebook, gdje svi stavljamo fotografije online, ali je platforma ograđena i novac odlazi Marku Zuckerbergu i njegovom timu. Zamislite koliko je novca mogao dobiti osnivač Wikipedije Jimmy Wales da je odlučio privatizirati Wikipediju, ali on to namjerno nije učinio.

UM: Praviti se da u sadašnjoj eri postoji ontologijska razlika između prirode, znanosti, tehnike i politike puka je ideologija. Zahvaljujući projektu modernosti danas u svijetu imamo enormnu količinu kapitala, ali više gotovo uopće nemamo zajedničkih dobara. Tako da bi sljedeći projekt trebao biti preobrazba dijela kapitala u zajednička dobra. A informacijska ekonomija, kao što je Internet, sigurno je prva vrst kapitala koju možemo ponovo zadobiti u formi zajedničkih dobara. No to iziskuje golemu preobrazbu, jer je čak i Wikipedia, jedini značajni primjer zajedničkih dobara na webu,  sitna u usporedbi s Twitterom i Facebookom.

Rekli ste da sa zajedničkim dobrima moramo naći alternativu tržišnom modelu. No ne treba li nam također i alternativa državnom modelu?

MSC: Ne slažem se s trojnom distinkcijom modela javnog, privatnog i socijalnog djelovanja. Po meni, svi živimo u svijetu koji je oblikovalo tržište, a činjenica što neke usluge osiguravamo putem javnog sistema ne odvaja nas od osnovnog koncepta. Dakle, kad govorim o tržišnom modelu, ne mislim samo na privatni sektor; govorim o ekonomskom modelu u kojem smo usredotočeni na razmjenu umjesto na proizvodnju za održavanje života, a država je suučesnica.

Je li režim zajedničkih dobara isključiv režim, ili bi trebao koegzistirati s kapitalizmom?

UM: Kad bismo pošli od praznog lista, rekao bih da je cijela ideja zajedničkih dobara utemeljujuća ideja, isto onako utemeljujuća kao što je to ideja individualnih prava za kapitalističku privredu. To je potpuno drukčiji način poimanja prava i društvenih organizacija – i u utopijskom bi se svijetu zajednička dobra zaista moglo smatrati alternativom spram današnjeg ekonomskog sistema.

Međutim, postoji realističnija perspektiva, u kojoj ni javni ni privatni sektor ne može lako ustuknuti pred zajedničkim upravljanjem dobrima. Ti su sektori vrlo otporni. Otkako je dobitnica Nobelove nagrade, ekonomistkinja Elinor Ostrom počela govoriti o  zajedničkim dobrima, stvari su krenule smjerom posve drukčijim od onoga koji bismo željeli. Bilo je još više ‘tehnologizacije’ i digitalizacije, a jedini način kako bi zajednička dobra mogla prevladati bio bi suživot s kapitalističkim načinom organiziranja. Da bi se to učinilo, zajednička dobra treba veoma pametno usmjeravati u neka od institucionalnih uređenja koja ondje imamo. Moramo se služiti onime što imamo, na način koji pokazuje protuslovlje kapitalističke privrede, u nadi da će ona u jednom trenutku propasti.

MSC: Mislim da se u tome donekle ne slažemo, jer bi pristup Zelenih bio reći da se ne čeka propast kapitalističkog sistema nego, gdje god imate prilike za to, stvarate alternative zasnovane na zajedničkim dobrima. To nam samo po sebi daje osjećaj učenja i razumijevanja, i drukčiju svijest o tim ekonomskim aktivnostima koje pospješuju transcendiranje kapitalističkog sistema u nešto bolje. Već ima nešto manjih primjera, po cijeloj Evropi. U Stroudu, gradu u kojem živim, uspostavili smo poljoprivredni sistem koji se oslanja na zajednicu i koji osigurava hranu za 200 obitelji koje pridonose; plaćamo zakup za zemlju, no on je samo minimalan. To je primjer sistema koji se zasniva na pristupu zajedničkih dobara radi osiguravanja povrća za zajednicu. On djeluje unutar kapitalističkog društva, ali ima drukčije razumijevanje načina kako bi ekonomija trebala djelovati.

Djeca ovog milenija su kiborzi, misle o sebi kao o individuama umjesto kao o dijelovima zajednice, i žive svoje živote spojena na te strojeve.

UM: Mislim da tu nema nekog temeljnog neslaganja. Gledamo svoje mogućnosti i nastojimo izgraditi novu formu svijesti koja je nužna za širi, revolucionarni pothvat.

MSC: Slažem se, samo što bih umjesto “revolucionarni” radije upotrebila riječ “transformativni”. A za tu transformaciju dobar bi teren mogao biti Internet, jer današnji mladi ljudi intrinzično shvaćaju kako bi mogla djelovati ekonomija zajedničkih dobara. Kad rabe i dijele digitalna dobra, vrijeđaju ih restrikcije poput geoblokinga (kada je pristup sadržaju zapriječen korisnicima iz nekih geografskih područja). Internet također pruža niz prilika za učenje i konceptualiziranje. Pogledajte samo Facebook: vrijednost Facebooka stvaraju korisnici koji daju doprinos njegovom sadržaju; u stvaranju algoritma i istupanju s početnom idejom sadržana je samo vrlo sitna količina inovacije. Pa ipak, ta je početna inovacija nagrađena preko milijun puta. Mislim da sada treba postaviti zahtjev da Facebook bude vlasništvo ljudi koji se njime služe – kao u slučaju modela Wikipedije. Mislim da je uvredljivo što se Zuckerberg sada može praviti da je velik filantrop koji rješava probleme svijeta pomoću novca koji je izdvojio od stvari koje ja stavljam na Facebook.

Zajednička dobra zasnivaju se na koncepciji ‘malo je lijepo’, dok je kontrast spram evropskog projekta golem.

UM: Mislim da bi bilo vrlo važno otvoreno gledati na činjenicu da Zuckerberg sada kontrolira te velike servere u kojima su spremljeni naši podaci i smisliti kako da povratimo kontrolu nad njima. Neće to za nas učiniti vlade, jer ih korporacije imaju u džepu. Dakle, treba koristiti moć puka, no to bi iziskivalo razinu svijesti i aktivnosti koju mladi o kojima govoriš nemaju.

Djeca ovog milenija su kiborzi, misle o sebi kao o individuama umjesto kao o dijelovima zajednice, i žive svoje živote spojena na te strojeve. Čini se prilično nevjerojatno da kritičke misli mogu poteći iz te generacije. Mislim da široka upotreba pametnih telefona i kompjutera na ljude djeluje slično kao što je 1970-ih djelovao heroin: drži pod potpunom kontrolom generacijske aspiracije, oni su ovisni o tim stvarima, a sada ne razgovaraju, i više se ne organiziraju. Nemojte mi govoriti da je arapsko proljeće nešto što opovrgava ovu izjavu, nakon pet godina jasno razumijemo koliko je malo toga postiglo arapsko proljeće.

Mogu li zajednička dobra biti korisna za evropski projekt? Mogu li ona biti pokretačka snaga daljnje integracije?

MSC: Većina evropskih političara podržava ekonomski model koji očito ne djeluje, dok mnogi građani i građanke gube povjerenje. Danas u Evropskom parlamentu možemo naći dvije grupe koje se zalažu za nov ekonomski model, no između tih dviju postoji važna razlika: Konfederalna grupa GUE/NGL Evropske ujedinjene ljevice / Nordijske zelene ljevice vidi veću ulogu javnog vlasništva i društvenog vlasništva, dok bismo se mi [Zeleni / Grupa EFA] zalagali za zajednička dobra, vlasništvo zajednice i društveno upravljanje resursima.

UM: To me je dugo zbunjivalo. Jednim dijelom želim misliti da još uvijek vrijedi spašavati EU i vjerujem da bi se zajednička dobra moglo upotrebiti za stjecanje neke vrsti konstitucionalne ravnoteže. No neće biti lako. Danas u liberalnim zapadnim ustavnim demokracijama postoji vrlo loša konstitucionalna ravnoteža. Kad bismo sutra htjeli socijalizirati Facebook, morali bismo proći kroz mnoge faze vođenja socijalnih parnica, a vjerojatnost da izgubimo bila bi ekstremno visoka. S druge strane, ako bilo koja evropska vlada odluči nešto privatizirati, može to učiniti bez ikakve forme kontrole. Ako, na primjer, talijanska vlada prodaje poštanske urede, nema zakonske akcije koju bih mogao poduzeti da zaustavim taj proces, premda je to  imovina koja pripada meni kao čovjeku koji plaća porez. Prema tome, važna bi uloga zajedničkih dobara bila osigurati da javnoj imovini pripada barem ista zaštita kao i privatnoj. Upravo se zbog toga moramo zalagati za temeljnu preobrazbu ustavā u Evropi, za promjene koje bi omogućile neku vrst rekonfiguracije odnosa između puka Evrope i onoga što mu pripada.

Podcjenjivački je tvrditi da siromašni ne brinu za okoliš, a ako nisu našli načina da to politički izraze, razlog je u tome što ih politički sistem iznevjeruje

Glavno što me brine u vezi s EU jest to što ne znam jesu li zajednička dobra kompatibilna sa sistemom u kojem je centar moći toliko udaljen od onoga gdje se stvari zaista događaju; pola milijarde ljudi na jedinstvenom tržištu, kojim vladaju isti zakoni i iste institucije, meni se čini previše. Zajednička dobra zasnivaju se na koncepciji ‘malo je lijepo’, dok je kontrast spram evropskog projekta golem.

MSC: Ne slažem se, mislim da nam je potrebno građansko sudjelovanje na svim razinama: na globalnoj razini moramo riješiti pitanja klime, postaviti opća pravila za korporacije, i tako dalje, zatim možemo započeti s poreznom politikom na evropskoj razini kako bismo spriječili korporacije da profitiraju izbjegavanjem poreza. Dio je zadaće otkriti koje moći treba primjenjivati na kojoj razini.

Postoji liberalni argument po kojem većina ljudi počne brinuti za okoliš tek kad se obogate pomoću kapitalizma – i doista možemo vidjeti da su zelene partije najuspješnije u bogatijim državama članicama EU. Kako možemo prevladati taj problem kad se zalažemo za zajednička dobra?

MSC: Mislim da je to glupost; pogledamo li gdje je okoliš manje uništen, to su siromašnije zemlje svijeta, pa čak i uništavanje koje je ondje počinjeno potječe od anglosaksonskih i drugih evropskih kolonizatora i postkolonizatora. Mislim da je takva tvrdnja izraz evropskog samozadovoljstva. No prihvaćam tu tezu u odnosu na naša vlastita društva; u Evropi nismo stvarno uspjeli doprijeti do zajednica radničke klase, ali mislim da je to uglavnom zbog načina na koji zeleni govore i debatiraju, i mislim da je također podcjenjivački tvrditi da siromašni ne brinu za okoliš, jer apsolutno brinu, a ako nisu našli načina da to politički izraze, razlog je u tome što ih politički sistem iznevjeruje .

UM: To je nov, revidiran oblik starog, opovrgnutog argumenta o curenju prema dolje.1 Mislim da je tvrditi kako samo bogati brinu o okolišu posve neutemeljeno. Kalifornija, u kojoj su izumljeni spram okoliša pogodni automobili Tesla, ima ekološki otisak veličine šest, što znači da bismo, kad bi svi drugi na svijetu živjeli poput stanovnika Kalifornije, morali imati šest planeta da bismo reproducirali resurse kojima se koristimo. Nasuprot tome, Burkina Faso ima ekološki otisak 0,1. To su činjenice; ostalo su gluposti.

Ako zeleni slabo uspijevaju u nekim zemljama, razlog su njihove loše vođe, barem u Italiji, u kojoj su zeleni postojali kao mala klika ljudi koji nisu bili sposobni razgovarati s ikim tko se razlikuje od njih. No priznajem da postoji problem zbog vrlo jake povezanosti između strukture reprezentativne demokracije i kapitalističkog društva, zbog koje će pokretu koji se ne drži kapitalističkog mentalnog sklopa – netko tko, na primjer, misli u odrednicama zajedničkih dobara, a ne individuuma – biti vrlo teško da bude predstavljen procesom reprezentativne demokracije. Vrlo je teško nametnuti zajednička dobra odozgo prema dolje, jer su zajednička dobra platforma za djelovanje odozdo prema gore, ona moraju poteći od ljudi, a najizglednije što sada možemo učiniti jest stvoriti neku pismenost o zajedničkim dobrima, razgovarati s ljudima i osloboditi ih iz tehnološkog kaveza u kojem su zaglavile njihove glave.

 

1        Obećanje da će povećanje plaća onima s visokim dohotkom koristiti i ostatku ekonomije, jer će njihovi povećani prihodi i bogatstvo procuriti do svih dijelova društva.

Finding Common Ground
Finding Common Ground

An investigation into the commons reveals the wide-ranging spectrum of definitions and applications of this concept that exist across Europe. Yet from the numerous local initiatives, social movements and governance models associated with this term – is it possible to identify the outline of a commons-based approach that could form the basis of a broad cross-societal response to the failures of the current system?